Piše: Peter Singer (Project Syndicate)
Je li ispravo da evropske države nastave plaćati Rusiji milijardu eura (1,1 milijardu dolara) dnevno za energiju, kada znaju da finansiraju rusku agresiju protiv Ukrajine?
Prošli mjesec je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski izjavio da evropske države koje profitiraju od ruske energije „zarađuju novac na krvi drugih ljudi“. Rusija nije morala ozbiljno shvatiti mirovne pregovore, sugerisao je on, zbog milijardi koje prima od izvoza nafte i plina. Mihail Hodorkovski, bivši generalni direktor ruske naftne kompanije Yukos, sada u izgnanstvu, kazao je BBC-ju da bi embargo na rusku naftu i plin bio ozbiljan udarac za predsjednika Vladimira Putina, koji bi doveo do tog „da izgubi više od polovine prihoda“.
Pa ipak, nikakvo hitno isključenje nije u razmatranju. Član Ekonomske komisije Evropske unije Paolo Gentiloni samo je kazao da će EU smanjiti svoju ovisnost o ruskoj nafti i plinu za dvije trećine do kraja godine i sasvim do 2027. Iako je Njemačka, najveći evropski kupac ruske energije, pomjerila svoj vremenski okvir za prekid uvoza nafte sa kraja godine na kraj ljeta, dok nastavlja uvoziti plin, to bi i dalje moglo biti prekasno da se pomogne Ukrajini.
U Poljskoj, gdje je blizu tri miliona Ukrajinaca, većinom žena i djece, našlo utočište u ovom trenutku, vlada se kolebala, inicijalno tražeći evropski embargo na rusku naftu i plin, a poslije je glasala protiv. Od licemjerstva ih je spasila Rusija koja je jednostrano isključila dotok i Poljskoj i Bugarskoj, jer su „neprijateljske“ i odbile su platiti plin u rubljama. Ove države sada imaju priliku da pokažu ostatku Evrope da se život može nastaviti bez ruskog plina.
Koliko boli bi Evropljani trebali biti spremni prihvatiti? Wall Street Journal je nedavno citirao Giovannija Staunova, ekonomskog analitičara u UBS Group AG, koji je kazao: „Kada bi Evropska unija potpuno ukinula uvoz ruske nafte, to bi bilo kao da kažete od sutra vam umanjujemo platu za 40 posto, a vi trebate nastaviti živjeti kao da se ništa nije desilo.“
Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu
Ali zašto bi Evropljani nastavili živjeti kao da se ništa nije desilo? Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu, zbog čega je 11 miliona ljudi napustilo svoje domove, uključujući pet miliona koji su pobjegli u druge države. Čak pola miliona Ukrajinaca prisilno je deportovano u Rusiju. Mariupolj, ne tako davno miran grad sa populacijom od više od 400 000 ljudi potpuno je uništen, a i mnogi drugi gradovi su ozbiljno oštećeni. Hiljade, a možda i deseci hiljada ljudi, civila i članova ukrajinske vojske koja brani svoju domovinu, su ubijeni, a mnogo više ih je ranjeno. Postoje snažni dokazi da su ruski vojnici počinili ratne zločine, uključujući ubistva, mučenje i silovanje.
Evropske države su mogle odgovoriti na nedvosmisleno kršenje Povelje UN-a od strane Rusije proglašenjem rata Rusiji i iskorištavanjem svojih oružanih snaga da pomognu Ukrajini u njenom otporu. Umjesto tog su odabrale manje rizičan put nametanja ekonomskih sankcija i slanja oružja Ukrajini. Posmatranje sankcija kao alternative vojnoj akciji stavlja u perspektivu žrtve koje je razumno očekivati od onih koji plaćaju Rusiji za energiju koju koriste. Ako će prestanak upotrebe ruske energije značiti ekonomske poteškoće, traži li se time zaista previše?
Štaviše, to ne bi bila čisto altruistična žrtva. Rat u Ukrajini se ne tiče samo Ukrajine. Ruski vojni zapovjednik nedavno je rekao da je „kontrola nad jugom Ukrajine drugi put do Pridnjestrovlja, gdje također postoje činjenice o ugnjetavanju stanovništva koje govori ruski“. Pridnjestrovlje je separatistička regija u Moldaviji. Takve navodne „činjenice o ugnjetavanju“ govornika ruskog su, naravno, bile izgovor za rusku invaziju na Ukrajinu. One bi mogle biti navedene u nekoliko drugih država koje su nekada bile dio Sovjetskog saveza i imaju u svom stanovništvu jedan dio ljudi koji govore ruski. Ukrajina je stoga prva linija otpora Putinovom cilju ponovnog uspostavljanja ruske dominacije nad regijama kojima je dominirao Sovjetski savez, i prije tog, ruski carevi.
Da su Ukrajinci jednostavno položili oružje pred očito nadmoćnijim ruskim vojnim snagama, kako je Putin očekivao, Estonija, Latvija, Litvanija i Poljska bi se morale plašiti za vlastitu sigurnost. Iz razloga što su sve članice NATO-a, teret njihove odbrane pao bi na sve članice saveza. Za građane država koje su članice NATO-a, poduzimanje svih mogućih koraka, izuzev sveopšteg rata, kako bi se bilo sigurno da Rusija neće osvojiti Ukrajinu, nije čak ni altruistična žrtva. To je dugoročna investicija za njih i njihovu djecu, u slobodu, demokratiju i međunarodnu vladavinu zakona.
Moralni imperativ da se prestane plaćati Rusiji krvavi novac također je prilika za evropske države da ispune svoje obaveze, preuzete u Rio de Janeiru 1992, kako bi se spriječile opasne klimatske promjene uzrokovane ljudskim djelovanjem. Lesija Vasiljenko, šefica pododbora za klimatske promjene ukrajinskog parlamenta, predložila je da razorene ukrajinske industrije trebaju biti ponovo izgrađene uz pomoć nove tehnologije ili čiste energije. EU sada ima dodatni razlog da ubrza vremenski okvir za postizanje cilja da Evropu učini prvim klimatski neutralnim kontinentom.