Do sada smo imali izuzetnu sreću. Ljudska bića su izumila nuklearno oružje prije 77 godina, ali ga nisu koristila da se međusobno pobiju još od Nagasakija. Stvorili smo rakete dugog dometa, kako nas je Vladimir Putin ponovno podsjetio prošle sedmice kada je predstavio svoje interkontinentalne balističke rakete Satan II Sarmat, ali smo ih izbjegavali koristiti za uništavanje gradova naših suparnika. Igramo se genetskim inženjeringom, svemirskim putovanjima, vještačkom inteligencijom, pa čak i povećavamo virtuelnost nekih patogena, ali još nismo namjerno upotrijebili za masovno ratovanje nijednu od ovih tehnologija, za The Telegraph komentariše Alister Hit.
Čemu toliki pesimizam?
“Uz dobra vremena dolazi oholost i samozadovoljstvo, a šanse za još jedan veliki globalni sukob – i u najgorem slučaju još jedan svjetski rat – puno su veće nego što shvatamo. I nastavljaju da rastu. Niko ne zna tačnu vjerovatnost, ali čak i 10 odsto šanse za globalnu katastrofu u ovom vijeku bila bi zastrašujuća i trebalo bi da opravda hitan fokus svake zapadne zemlje da se Armagedon izbjegne snažnim odvraćanjem, novim savezima, velikim ulaganjima u odbrambeno oružje i hitnim diplomatskim angažmanom”, navodi on.
Čemu toliki pesimizam? Djelimično je to igra brojeva.
Širenje naprednih tehnologija, uključujući idiotsku grešku kao što je bila nuklearna proliferacija, implicira da više zemalja ima sposobnost da nanese ogromnu štetu, a geopolitika postaje sve složenija sa završetkom američke hegemonije, povećavajući šanse za fatalni nesporazum ili da neki lokalni sukob u Africi, Latinskoj Americi ili Aziji izmakne kontroli. Zašto, zaboga, Bajdenova administracija ne može da vidi da će dopuštanje Iranu da postane nuklearna sila gotovo zagarantirati barem regionalni rat?
Hladni rat je bio jednostavan sukob, a ipak smo ga preživjeli samo pukom srećom. Kenedijevi nisu spasili svijet tokom kubanske raketne krize. Pravi heroj bio je Vasilij Arhipov, drugi komandant ruske podmornice, koji je u oktobru 1962. prkosio naredbi svog kapetana, zbunjen nedostatkom kontakta s Moskvom, da lansira nuklearni torpedo na Ameriku. Godine 1983. Stanislav Petrov, još jedan ruski oficir, zanemario je sistem ranog upozorenja koji je ukazivao da su SAD upravo pokrenule nuklearni napad na SSSR.
Bilo je i drugih takvih bliskih promašaja, poput onog kada su Rusi pomiješali Ejbl Arčer, NATO-vu vježbu, s pravim napadom, kako je prikazano u televizijskoj seriji Deutschland 83. U današnjem daleko složenijem svijetu i s paranoidnim diktaturama poput Sjeverne Koreje koje su sada sposobne da izazovu ogromni pokolj, zemljama će biti još lakše da zalutaju u totalni rat.
Činjenica da Rusija tako loše prolazi na ukrajinskom bojištu dobra je vijest, ali ne bi trebalo da nas uljuljka u lažni osjećaj sigurnosti. S izuzetkom Njemačke, Zapad je pokazao dobre rezultate, podržavajući Ukrajinu na snažan, ali razborit način, ali druge nacije poput Indije, Pakistana i Kine odbacile su te napore.
Mnoge sile u nastajanju željele bi da zadrže mogućnost invazije na jednog od svojih susjeda – Tajvan je očito žarište – i više nisu spremne da popuste Zapadu. Konsenzus nakon 1945. je uvenuo, kao i većina institucija koje su dopuštale suparničkim državama da polu-upravljaju svojim sporovima, ne samo oronuli UN. Imperijalizam se vratio, kao i civilizacijska država. Indija i Pakistan su naoružani do zuba i u mnogo čemu su u sukobu.
Svijet postaje sve više, a ne sve manje opasan
Ima dosta drugih lidera koji žele da postanu Putin, a bolje su opremljeni da siju smrt i uništenje. Bioterorizam je sve veća briga. Zašto se studije genetičkog mijenjanja organizama još uvijek tolerišu? Veliki kibernetički napad ili napad na transatlantske kablove mogao bi biti toliko razoran za ekonomiju temeljenu na internetu da se može smatrati objavom rata.
Tokom Hladnog rata, SAD su vjerovale da su uspješno odvratile sovjetsku upotrebu nuklearnog oružja zahvaljujući svojoj doktrini uzajamno osiguranog uništenja, ali istoričari koji su čitali deklasifikovane moskovske dokumente shvataju da je to bila zabluda. SSSR je planirao da taktički upotrijebi nuklearke u ranoj fazi bilo kakvog sukoba s NATO-om.
Postoji li takvo razmišljanje danas u Moskvi ili u nekoj drugoj nuklearnoj sili? Kako bismo odgovorili na “slučajno” konvencionalno bombardovanje nekog cilja u Poljskoj? Ili taktičku upotrebu nuklearnog oružja od strane Rusije u Ukrajini?
Naš pseudoracionalni Zapad i dalje pogrešno shvata kako despotske vođe kalkulišu ono što je u njihovom najboljem interesu, zašto bi kockanje s visokim ulozima moglo imati smisla za njih i kako drugi pogrešno čitaju postupke Zapada. Previše smo pod uticajem teorije igara niske razine i odbacujemo mogućnost još jednog svjetskog rata kao “nezamislivu”.
Klasičan primjer, kako je ispričao Keit Pejn u svojoj knjizi “Zablude hladnoratovskog odvraćanja i novi smjer”, bio je kada je Din Ačeson rekao Ruzveltu u avgustu 1941. godine, četiri mjeseca prije Pearl Harbora, da “nijedan racionalni Japanac ne može očekivati da bi napad na nas mogao biti rezultat bilo čega osim katastrofom za njegovu zemlju”.
Ačeson je bio u pravu da će to završiti užasno za Tokio, ali je fatalno pogriješio ne shvatajući da je japanski establišment sam sebe uvjerio da je zapravo “osuđen” ako ne napadne. Japanci su smatrali da nemaju izbora – Putin, šef zle, propadajuće gangsterske države, možda ima slična razmišljanja.
Ljudska bića još nisu naučila da razumiju jedni druge
Uprkos svoj našoj modernoj komunikaciji, ljudska bića još uvijek nisu naučila da razumiju jedni druge. I dalje ne možemo ući u glave naših neprijatelja kako bismo istinski shvatili njihovo razmišljanje, njihove strahove (ma koliko pogrešni bili), njihove pretpostavke i njihove vrijednosti (ma koliko odvratne bile). Preapstraktni smo, nedovoljno usredsrijeđeni na posebnosti i previše moralno arogantni, pretpostavljajući da Rusija ili Kina savršeno razumiju našu politiku, naše spoznaje, naše vrijednosti i naše reakcijske funkcije.
Ne razumijemo rasuđivanje ili impulse koji su izvan naših okvira, našeg etičkog sistema. Stoga i dalje ne uspijevamo da predvidimo kako će se ponašati odmetnute zemlje. Ne razumijemo njihove percipirane kompromise.
Problem je, kako tvrdi Pejn, što brkamo racionalnost s razumnošću ili s onim što smatramo razumnim.
Temeljna nepovezanost gleda nas u lice: nauka i tehnologija nastavljaju da se usavršavaju, čineći rat sve opasnijim, destruktivnijim i jednostavnijim, ali zapadna državna vlast je atrofirala, zajedno s našim političkim institucijama, našim razumijevanjem istorije, našom diplomatijom i našom sposobnosti jasnog razmišljanja o riziku. Ako Velika Britanija, Amerika i drugi dramatično ne poboljšaju svoju politiku, izgledi za svjetski mir izgledaju sve mračniji, zaključio je Alister Hit, pišeThe Telegraph.