Nova runda zveckanja oružjem u Tajvanskom tjesnacu sve je veća prijetnja ne samo svjetskom miru, nego i svjetskoj ekonomiji i njenom oporavku od recesije u koju nas je gurnula pandemija koronavirusa.
Naime, u slučaju da zasad još samo politički sukob Pekinga i Taipeija, uz uključivanje Washingtona, preraste u pravi rat, svjetska bi ekonomija pretrpjela velike posljedice. Čak i u slučaju da se takav sukob ne razvije u novi svjetski rat. Pritom valja reći da su i Kina i Tajvan svjetske ekonomske sile, o kojima zavisi velik dio svjetske trgovine i privrede, dok značaj SAD-a za svjetsku ekonomiju ne treba posebno ni naglašavati.
Pokušaj zauzimanja boljih pozicija u multipolarnom svijetu
U ovom trenutku malo ko očekuje da bi novo brušenje noževa između Narodne Republike Kine i Republike Kine, kako glasi službeni naziv Tajvana, mogao prerasti u novi rat. Većina je analitičara sklona vjerovati da je tu zasad riječ samo o kineskim i američkim pokušajima da se bolje pozicioniraju u savremenom svijetu, dok je pitanje statusa Tajvana, kojeg vlasti u Taipeiju smatraju nastavkom Čang Kai-Šekove Kine, a one u Pekingu pokrajinom koja se od kineskog kopna odmetnula nakon što su se tamo 1949. godine povukle u kineskom građanskom ratu poražene jedinice Kuomintanga, ipak u drugom planu. No, rizik od izbijanja sukoba svakako postoji i nije nimalo zanemariv jer bi se odrazio na cijeli svijet, pa tako i na nas. Posebno ako bi se u njega uključio i SAD.
“To je jedan od glavnih političkih rizika, koji bi imao i teške ekonomske posljedice te će svakako pažljivo trebati pratiti daljnji razvoj događaja. Svi analitičari već sada to intenzivno prate”, upozorava za dnevno.hr makroekonomista Goran Šaravanja.
Najgori, ratni scenario, dodaje, u ovom trenutku malo ko očekuje, iako se treba pripremiti i za takvu mogućnost, posebno ako bi se SAD uključile u odbranu Tajvana od invazije s kineskog kopna. Posljedica toga bili bi, smatra sugovornik Dnevno, veliki poremećaji u svjetskoj trgovini, ubrzanje deglobalizacijskih procesa i vjerovatno potonuće svjetske ekonomije u novu recesiju.
Kina je “svjetska fabrika”, ali Tajvan je razvijeniji i bogatiji od nje
Kina je druga po veličini svjetska ekonomija. Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), ta je zemlja s više od 1,4 milijarde stanovnika lani imala bruto domaći proizvod (BDP) veći od 15 biliona američkih dolara. Veći BDP u svijetu ima jedino SAD.
Tajvan je, naravno, neuporedivo manji od kontinentalne Kine, o čemu dovoljno govori i podatak da ima samo oko 24 miliona stanovnika. Uprkos tome, spada u kategoriju vodećih ekonomija u savremenom svijetu. S BDP-om koji je lani, prema podacima međunarodnih institucija, iznosio oko 640 milijardi USD, svrstao se, naime, na 21. mjesto rang liste svjetskih ekonomija.
Iako je neuporedivo manji, Tajvan je znatno razvijeniji od Kine. U prilog tome govori i podatak da je kineski BDP po stanovniku lani, prema podacima međunarodnih institucija, iznosio oko 10.500 USD, dok je na Tajvanu bio gotovo trostruko veći i iznosio je preko 28.000 USD.
Dok se Kina posljednjih godina preobrazila u “svjetsku fabriku”, Tajvan je status zemlje s brzo rastućom ekonomijom stekao znatno ranije, u vrijeme dok je spadao među “azijske tigrove”, skupinu zemalja u istočnoj i jugoistočnoj Aziji koje su se tokom Hladnoga rata vrlo brzo razvijale. Rezultat toga je da Tajvan danas ima vrlo razvijenu tržišnu ekonomiju i da spada među bogate zemlje. Kineska se ekonomija, s druge strane, posljednjih decenija nesporno vrlo brzo razvija, ali s obzirom na veličinu zemlje i nejednak stepen razvoja u različitim dijelovima zemlje, Kina je i dalje, gledano po osnovnim pokazateljima, zemlja u razvoju, iako je taj razvoj u njenom slučaju vrlo brz i snažan.
Tajvan je međunarodno nepriznat, ali ekonomski je vrlo jak
Glavni kamen spoticanja između Kine i Tajvana ipak je politika. Ekonomski su, uostalom, Kina i Tajvan vrlo usko vezani. No, Kina je (barem nominalno) i dalje socijalistička država, a Tajvan smatra svojom pokrajinom čijim je vlastima u više navrata nudila ujedinjenje po modelu “jedna zemlja, dva sistema”, onom koji je krajem 90-ih godina prošlog stoljeća primijenjen u slučaju Hong Konga i Macaua. No, u Taipeiju su takve prijedloge Pekinga uredno odbacivali. Umjesto toga, drže se statusa “druge i drukčije Kine”, demokratske i tržišno orijentisane.
Međutim, broj zemalja koje priznaju Tajvan kao Republiku Kinu iz godine u godinu je sve manji. Trenutno ih je samo 15, većinom iz Latinske Amerike i Pacifika, a među njim je i jedna evropska zemlja – Vatikan. Naravno, zemlje koje priznaju Republiku Kinu na Tajvanu ne mogu priznavati i ideološki suprotstavljenu NR Kinu na kopnu (vrijedi i obratno) pa se one često nalaze u središtu sporova između Pekinga i Taipeija. Štoviše, pitanje priznanja već je decenijama predmet pravog diplomatskog rata između Pekinga i Taipeija, u kojem je glavno oružje postao novac (“čekovna diplomatija”). To je na svojoj koži osjetila i Sjeverna Makedonija, koja je 1999. godine priznala vlasti u Taipeiju, koje su joj obećale velik novac, no samo dvije godine kasnije, nakon što se našla pod kineskom blokadom, ponovno je priznala NR Kinu.
Ovdje valja reći kako izostanak međunarodnog priznanja tajvanskih vlasti i njena isključenost iz međunarodnih organizacija nije spriječilo Tajvan u razvijanju odnosa s ostatkom svijeta na drugim osnovama. U Taipeiju to najčešće rade osnivanjem “kulturnih i ekonomskih predstavništava” u zemljama koje priznaju konkurentsku im NR Kinu, iako one uglavnom funkcionišu kao prave ambasade.
Kinezi su zabrinuti širenjem američkog uticaja na Pacifiku
Predsjednik Hrvatskih izvoznika Darinko Bago poručuje da u aktualnom zaoštravanju odnosa na dvije obale Tajvanskog tjesnaca treba gledati širu sliku. Kina je, napominje Bago, zabrinuta zbog širenja uticaja SAD-a, a posebno ih brine povezivanje SAD-a s Australijom i Velikom Britanijom na Pacifiku. Peking, dodaje, ne želi Amerikance na vlastitom terenu, a Tajvan smatra dijelom svoje teritorije. Zbog toga se Kina posljednjih godina sve više povezuje s Rusijom. U novom zveckanju oružja sagovornik Dnevno vidi najprije slanje poruka jedne strane drugoj i vjeruje da do rata sada ipak neće doći.
“Ovo što se sada događa možemo smatrati slanjem poruka i zauzimanjem pozicija kako se druga strana ne bi previše zaigrala. Svijet u kojem živimo je multipolaran, brzo jačaju i druge velike zemlje, poput Indije, Indonezije i Brazila. U savremenom svijetu ključan postaje nadzor nad morima i nad energentima”, ističe za dnevno.hr Bago.
Upozorava kako bi posljedice eventualnog izbijanja rata između Kine i Tajvana, u koji bi se uključio i SAD, za Evropu bile katastrofalne. EU, naime, već i sada ekonomski u velikoj mjeri zavisi o Kini, posebno kada je riječ o uvozu čipova bez kojih nema digitalne transformacije ekonomije, pa bi je eventualni sukob SAD-a i Kine doveo u nemoguću situaciju i praktično bacio na koljena.
Evropa je zavisna o Kini jer bez njenih čipova nema ni digitalizacije evropske ekonomije
Upravo bi se proizvodnja čipova, o čijem uvozu Evropa zavisi, moglo pokazati jednim od ključnih pitanja u daljnjem razvoju. Njihov je značaj za svjetsku ekonomiju već sada takav da igraju nemalu ulogu i u političkom pozicioniranju zemalja.
“Fabrike čipova su vrlo skupe, jedna takva fabrika danas košta dvije do 10 milijardi eura. U Kini postoji više fabrika čipova, a dvije najveće su pored Pekinga i Šangaja”, pojašnjava Bago.
No, i Tajvan ima vrlo snažnu proizvodnju čipova. Strani su stručnjaci već upozorili da su napetosti između Pekinga i Taipeija od proizvodnje čipova učinile snažno političko oružje. Kakav je značaj čipova u današnjem svijetu možda najbolje svjedoči njihova nestašica tokom koronakrize, a što je na svojoj koži osjetila ponajviše evropska industrija, ali i potrošači. Za prosječnog evropskog potrošača manjak čipova možda je najbolje došao do izražaja u nestašicama rezervnih dijelova za automobile i IT opremu.