Piše: Andrej Kurajev, đakon
Kao što znamo, religija se zvala opijum naroda. Ali, podśećam, kad je Marks to tvrdio, opijum se smatrao samo medicinskim anestetikom, a ne supstancom za narkomaniju.
Zadatak religije je da pomogne čovjeku da ostane čovjek u neljudskim okolnostima. Stoga bi trebalo da je i Crkva sada u pandemiji potpuno na svome terenu…
Međutim, situacija je i dalje neobična.
Naši preci nijesu tako dugo živjeli kao savremene generacije. Odnosno, „uspjeh“ koronavirusa je uspjeh sličan Alchajmerovoj ili Parkinsonovoj bolesti. Ovo su staračke slabosti. Ispada da naše tijelo nije dizajnirano za tako dugu eksploataciju.
I tako je u Kini manje smrtnih slučajeva nego u prosperitetnoj Italiji, đe ima više staraca. I zato postoji razlog da kažemo: dragi ljudi, sažalimo se na naše stare ljude. Iako imam makar samo curenje iz nosa i ne ośećam se vrlo zarazno, to može biti smrtonosno za moga oca.
U ovim uslovima je veoma važno da vjerske organizacije na neko vrijeme obustave svoja sabranja. Ipak, najveća vrijednost je čovjek.
Podśećam da je post u stvari karantin. Sâma riječ „karantin” u prijevodu na staroslovenski jezik je – četrdesetnica. To jest: 40 dana posta. A vrijeme posta je vrijeme svojevrsne izolacije od ljudi, ulaska u svoj unutrašnji svijet. U stara vremena, monasi bi uglavnom zatvorili manastire i otišli u pustinju, tako da ih niko nije viđao ovih 40 dana posta.
Dakle, bilo bi pametno da se iz Crkve odmah ljudima reklo: nemojmo ovih dana ići u hramove, ne hvalimo se ko je od nas najvjerniji. I ovu privremenu apstinenciju od bogosluženja shvatimo kao žrtvu.
Ne idem u hram ne zato što sam lijenj ili uplašen, već zato što pomažem nepoznatom mi čovjeku da ga ne zarazim. A možda – svome prijatelju i voljenome ocu sijede brade…
Upravo to nije učinila Moskovska patrijaršija (dok joj država nije naredila da za vjerinike zatvori hramove). Nije sâma rekla: za ime Boga, raspršite se, ovih dana ne idite u crkvu, pronađite druge oblike ispoljavanja svoje vjere. Na primjer otkrijte kome je potrebna pomoć u ulazu vaše zgrade. Učinite zauzvrat kakvo dobro djelo, pomozite nekome penzioneru u izolaciji. A Gospod će to računati više nego da ste u hramu.
Danas kažu – pa kako čovjek može biti hrišćanin bez pričešćivanja!
Ali naša Crkva je vijekovima činila sve što je u njezinoj moći da Pričešće sakrije od parohijana, podižući sve nove i nove zahtjeve za pristupanje Putijeru (Svetoj Čaši): višednevni post, pa prisustvovanje cjelodnevnome bdijenju, onda čitanje kod kuće „molitve pred pričešćivanje“, ispovijedanje…
Drugim riječima, Crkva je vjekovima udaljavala Pričešće od vjernika, a sad odjednom zavika: kako je moguće bez sabranja? Mislim da tu postoji neka vrsta dvosmislenosti.
Još se čuje i ovo pitanje: zašto vjernicima zatvarati hramove, čak i one sasvim male?
S tačke gledišta sekularnih vlasti, hramovi su svojevrsni centri za razonodu, odnosno nešto što nije potrebno za život, za razliku na primjer od prodavnica prehrambenih proizvoda. Na drugoj strani, postoji nesklad između slike koju mi u Crkvi imamo o sebi i mišljenja o nama.
Analiza reakcija na epidemiju sa strane Crkve otkrila je strašan korporativni egoizam svešteničke profesije. Ne misli se na ljude, već na imidž, na finansijski prihod. Jer ako ljudi ne idu u hram, jasno je da se prihod svih crkvenih vlasti smanjuje…
(Autor je ruski pravoslavni bogoslov i univerzitetski predavač filozofije religije)