Čekamo da nekoliko junaka oslobođenja, koji su nas spasili od tiranije Čaušeskog, umru od starosti. Nakon toga sve to zajedno neće značiti ništa. Biće samo priča, piše rumunska spisateljica Lavinija Branište za DW.
Majka i ja smo bile u odmorištu Sinaja, kada su krenuli „događaji“ u decembru 1989. Više se ne sjećam da li je moja majka koristila odmor ili smo tamo bili samo za vikend. Samo se sjećam da je bilo hladno i mračno. Kako bismo se ugrijali, odlazili smo u jednu pekaru gdje je stajala velika kaljeva peć. Sve je bilo pod snijegom i moja stopala su bila vlažna.
Odjednom su ljudi na ulici postali uzbuđeni i počeli da se izgubljeno kreću. Mnogi su govorili da je voda zatrovana. Jedan mladić mi je u ruke gurnuo „Manifest“, jednu stranicu iz novina na koju je neko flomasterom napisao: „Dolje komunizam!“. To je bio moj prvi kontakt s pojmom „Manifest“.
Tek kao tridesetogodišnjakinja sam primetila da su moja sjećanja na riječi mnogo jača nego sjećanja na ljude. Koji put nisam sigurna gdje sam ljude, koji su mi važni, srela po prvi put ali pojedine riječi su na tako brutalan način ušle u sjećanje da sam u potpunosti svjesna kada sam ih po prvi put čula.
Manifest sam tada ponijela kući, mnoge godine je proveo u fioci u kojoj je moja majka držala važne spise.
Vozom smo se vraćali u naš grad Brailu. Kod kuće su pred televizorom sjedeli moji deda i baka, zbunjeni poput ljudi u Sinaji. Na jedinoj rumunskoj televiziji smo čuli uživo povike: „Braćo, pobijedili smo.“
Nedavno me jedan strani novinar pitao sjećam li se scene egzekucije bračnog para Čaušesku. Naravno da se sjećam. Tu sam sliku videla nebrojeno puta na televiziji. Svake godine nas podsjećaju na tu scenu, ona nekako spada u predbožićni program.
No nisam sasvim sigurna jesam li te slike vidjela onda kada su se stvarno dogodile (25. decembra 1989.) Moguće je da sam tek kasnije ovim slikama dozvolila da se urežu u pamćenje.
Pitanje novinara me malo iznenadilo. Tema razgovora je zapravo trebalo da bude moj roman „Interior Zero“, više se ne sjećam kako smo došli do smaknuća diktatora i njegove žene. To se dogodilo u jednom drugom svijetu, u drugom životu koji nije bio moj.
Osim toga nisam nikada razmišljala o tome žalim li zbog smrti Čaušeskua. Te 1989. sam bila dijete i imala sam samilosti prema svim živim bićima. Vjerovatno bi se i nad njim sažalila. Ali odgovorila sam drugačije, da ne bih imala sažaljenja.
Moja teta je imala jednogodišnjeg sina i živjela je u drugom gradu, ne toliko udaljenom od našeg. Ona se sjeća haotičnih pucnjeva u blizini željezničke stanice. Sina je sakrila na njedrima i odvela ga svojim roditeljima jer je znala da kao penzioneri neće napuštati kuću i dvorište.
Još više od opasnosti kojoj su ljudi bili izloženi me danas pogađa arbitrarnost i apsurdnost potencijalne tragedije. Zbog čega je pucano? I ko je to činio? To sudski nikada nije razjašnjeno. Čekamo da nekoliko junaka oslobođenja, koji su nas spasili od tiranije, umru od starosti. Nakon toga sve to zajedno neće značiti ništa. To će sve ostati samo priča.
Na jesen 1989, kada mi je bilo šest i po godina, zapravo je već trebalo da krenem u školu. No djeca iz mog grada su već od trećeg razreda morala da rade u poljoprivredi. Kamion ih je ujutro pokupio i ostavio ih da satima rade na polju. Tamo nije bilo ni WC-a ni sjenke u koju bi djeca mogla da se sklone. Kamion bi ih opet pokupio nakon nekoliko sati.
Moja teta još uvek pati od oštećenja bubrega nakon bolesti koju je dobila nakon što je satima na kiši čekala na polju. Roditelji su zato odlučili da me pošalju u školu godinu dana kasnije tako da rad na polju dočekam veća i jača.
Jedan predstavnik vlasti je išao od kuće do kuće i provjeravao koliko ima djece u školskom uzrastu. Sjećam se da je jednom pokucao i na naša vrata, i tada sam morala da se sakrijem u kući. Deda je rekao da sam se odselila i živim s ocem. To je bio jedini put da nam je pomogla neka priča povezana s mojim ocem.
I tada su došli „događaji“ iz decembra 1989. i nakon toga niko više nije morao prinudno u polje na takozvani „patriotski rad“. U septembru 1990. sam krenula u školu. Do 19. godine sam učila iz istih udžbenika kao i generacije prije mene. Neke školske knjige su još imala istu grafičku opremu kao i školske knjige moje majke koje je deda čuvao na policama. Jedina razlika je da je s naslovnice nestao portret „voljenog vođe“ Čaušeskua.
Dakle i ja sam proizvod ovog obrazovnog sistema koji nažalost do danas nije promijenjen. U novembru 1989. je održan 14. Kongres Komunističke partije Rumunije na kojem je Čaušesku ponovno bio izabran za predsjednika. Naravno jednoglasno.
Kao šestogodišnjakinja sam u vrtiću bila među najstarijima u grupi tačno tamo gdje su danas, kada su izbori, biračka mjesta. Vaspitačica nas je učila da tapšemo i uzvikujemo: „Na 14. kongresu / Čaušesku je ponovno izabran“. Mi smo stajali postrojeni i uzvikivali ovu rečenicu, šestogodišnjaci koje niko nije posmatrao osim vaspitačice.
Kasnije, kad sam kao odrasla osoba i sama radila s djecom u školi, ponekad sam se pitala šta li je naša vaspitačica htjela da postigne ovim ritualom. Da li se plašila da neko špijunira? Ili je to činila iz ubjeđenja? Ili jednostavno iz konformizma?
Više se ne sjećam tako jasno mnogih stvari iz 1989. jer sam jednostavno bila premala. Ali sjećam se atmosfere nepoverenja u društvu koja je prožimala i porodice. Strah je ostao iako je posljednjih trideset godina poprimao nove oblike. I pokornost je još uvijek tu.
Ali specifična vrsta straha iz onog razdoblja je ipak nestala nakon što smo o njoj toliko mnogo pričali.