Gallup je prošle sedmice objavio da je podrška javnosti američkom predsjedniku Donaldu Trampu porasla s 44 na 49 odsto i najviša je u njegovom dosadašnjem mandatu: jednako visoka je bila krajem januara kad se završavala farsa s njegovim opozivom u Kongresu.
Gallup je dao i tumačenje: “Podrška predsjedniku raste kad se nacija nađe u tragediji. Isti je proces bio vidljiv u mandatu F. D. Ruzelta i Džordža V. Buša (sina). Ovaj poslednji je nakon napada na SAD 11. septembra 2001. godine u anketama porastao za 35 odsto”.
Što objašnjava sljedeće Gallupove zaključke: 60 odsto ispitanika podržava Trampovo upravljanje zemljom tokom krize. Upravo toliko neopredijeljenih birača stoji uz predsjednika, ali posebno je važan sljedeći podatak – čak 27 odsto demokrata podržava njegovo šeprtljavo, lutajuće i puno grešaka djelovanje u krizi.
Da bismo vidjeli razmjere pomaka na političkoj sceni vratimo se ukupnoj podršci: u mjesec dana Trampu se okrenulo 8 odsto neopredijeljenih, onih koji donose pobjedu na izborima (43odsto:35odsto) te 6 odsto demokrata (13odsto:7odsto).
Svemu tome treba dodati i njegov potpis na odluci Kongresa da zbog epidemije pokrene najveći paket pomoći građanima i privredi u istriji vrijedan 2000 milijardi dolara. EU trenutno razmišlja o 100 milijardi eura.
I mnogi drugi lideri su doživjeli nagli porast popularnosti. Iako je ekonomsko vijeće koje savjetuje njemačku vladu objavilo da će zemlja ove godine sigurno u recesiju, to nije naškodilo podršci vladajuće stranke. Tako se koalicija CDU/CSU nakon niza mjeseci opet vratila na podršku iznad 30 odsto, preciznije 32 odsto. S tendencijom rasta. Anketne agencije procjenjuju da je javnost jako dobro reagovala na mjere Ministarstva zdravlja koje vodi Jens Špan (CDU), ali čvrsta tačka u krizi je opet kancelarka Angela Merkel. Pa se i njena popularnost popela na 49 odsto.
CDU je pokupio glasove Zelenima koji su pali na 20 odsto, a dijelom i radikalno desnoj Alternativi za Njemačku koja se usred epidemije našla u krizi identiteta jer želi odbaciti fašističke radikale. Podrška javnosti im je prvi put od septembra 2017. godine pala ispod 10 odsto.
No, najfascinantniji je uspjeh britanskog premijera Borisa Džonsona. On je u anketama skočio za 25 odsto od početka ove godine te sada uživa podršku 61 odsto ispitanika. Iako je isprva i on lutao u odnosu na epidemiju, kao i njegov veliki prijatelj Tramp, britanski premijer, u medijima poznat kao “BoJo”, doživio je strelovit rast čim je počeo da uvodi mjere borbe protiv virusa. Ne treba u cijeloj priči zanemariti ni činjenicu da Džonson u ovom trenutku nema pravu opoziciju, jer su laburisti bez lidera, a novog bi trebalo da izaberu u subotu.
Jako dobro u javnosti stoje i indijski premijer Narendra Modi (podrška 63 odsto), ali u njegovom slučaju nije riječ samo o borbi protiv epidemije nego o snažnoj podršci koju uživa među Hindusima zbog oštrog odnosa prema muslimanima. On je među rijetkima kojima je podrška pala.
Poseban je slučaj francuski predsjednik Emanuel Makron. On s javnošću ratuje već više od dvije godine, otkad je uveo ekološki porez na gorivo što je izazvalo pobunu “žutih prsluka”. Kad se ona smirila, Makron je krenuo u reformu penzionog sistema koja je na ulice opet izvela milione Francuza. Tako da je prije epidemije njegova podrška u javnosti bila na 28 odsto. No, čvrst stav prema zdravstvenoj krizi ga je u anketama podigao na 35 odsto. Iako su mu mnogi prigovarali što je insistirao na tome da se lokalni izbori sprovedu 15. marta i na njima doživio težak poraz.
Najlošije je u cijeloj priči prošao brazilski predsjednik Žair Bolsonaro. Ali on je stvarno napravio sve kako bi cjelokupnu javnost okrenuo protiv sebe. Čak mu je Twitter uklonio dvije objave navodeći da je riječ o neistinama kad je riječ o korona virusu. Jer, teško da na podršku može računati lider koji kaže: “Da, neki će ljudi umrijeti, ali tu se ništa ne može. Moramo imati otvorenu ekonomiju”.
Stručnjaci iz agencija za ispitivanje javnog mnjenja ipak upozoravaju: ovo su rezultati koji su u velikoj mjeri posljedica krize. Kad ona počne da se povlači, može se očekivati da će se brojke opet promijeniti. I navode slučaj britanskog premijera Gordona Brauna kojem je 2007. godine tokom izbijanja zaraze slinavkom podrška snažno porasla da bi se nekoliko mjeseci kasnije survala za 39 odsto.
Ne treba zanemariti još jedan važan element: tokom krize opozicija u ozbiljnim i odgovornim zemljama stane uz vladu (američke demokrate su uz vrlo malo političke bitke pristale na paket pomoći) te tako izgubi svoju vidljivost u javnosti i nestane oštrica kritike.
Trampu bi, koji jedini od navedenih ove godine ide na izbore, možda zato i odgovaralo da kriza potraje. Tako bi vjerovatno osigurao pobjedu.