Finska je objavila da će podnijeti zahtjev za članstvo u NATO. To je težak politički poraz za Vladimira Putina koji se protivi širenju NATO, a sada će ga imati nadomak Sankt Peterburga, piše kolumnista DW Konstantin Egert.
Bio sam tinejdžer kad mi je kuma Olga prvi put pričala o „Zimskom ratu“ (1939/40) između Sovjetskog Saveza i Finske. Bila je medicinska sestra u jednoj moskovskoj bolnici kad je Staljin grozničavo pokrenuo pohod na Finsku, pod lažnim izgovorima.
„Bilo je užasno“, govorila mi je kuma. „Svi ti mladi vojnici sa stravičnim promrzlinama i ranama od snajpera koje se nisu mogle liječiti. Finci su stvarno rješetali našu vojsku, ali nama je bilo zabranjeno da govorimo o tome. Oduzeli smo im dio teritorije, ali ih nikada nismo pokorili.“
Za mene je to tada bio šok. U školskim udžbenicima se ovaj rat pominjao samo u jednom pasusu.
Dok sam odrastao u SSSR-u sedamdesetih i osamdesetih, Finska se smatrala najviše prijateljskom od svih „kapitalističkih“ zemalja. Finski proizvodi, poput sira „Viola“ i zimskih jakni bili su zapadni proizvodi koje su katkad i sovjetski građani mogli da priušte. Posle Olgine priče, o Fincima nisam više mogao da mislim kao o bezazlenim proizvođačima sira.
Dosta kasnije sam čuo za čuvenu finsku ratnu pjesmu iz 1939. koja se zvala „Njet, Molotove“. Bio je to odgovor Staljinovom komesaru za spoljne poslove Molotovu.
Finci su zbilja očuvali nezavisnost, ali su morali da prihvate neke uslove. Kad je NATO formiran 1949, glavni uslov je bio da Finska ostane neutralna, to jest da se ne pridruži NATO. Čak i nakon propasti Sovjetskog Saveza, finsko javno mnjenje ostalo je skeptično prema članstvu u NATO.
Finska je uvijek imala bitnu ekonomsku saradnju sa Rusijom. Odatle uvozi većinu nafte i gasa. Ruski državni Rosatom planira da gradi nuklearku u Finskoj, a rijetkost je da Rusi grade po zapadnim zemljama.
Tako je jedan od stubova finske politike bilo održavanje političkih veza sa Kremljom. Do pred početak agresije na Ukrajinu, finski predsjednik Sauli Ninisto ostao je jedan od malobrojnih zapadnih lidera koji je još imao kontakt sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.
Ali, ovih dana kao da se iz Helsinkija čuje remiks stare ratne pjesme. Finci upravo kažu „njet“ Putinu. Spremni su da se priključe NATO. Tako u istoriju ide i jedan od najdugovječnijih koncepata za mir u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.
To je žestok politički poraz za Putina. Još otkako je 2001. prvi put posjetio Finsku, Putin je dosta uložio i odnose sa Helsinkijem samo da bi sve to palo u vodu za nekoliko sedmica agresije. Simbolično, Finci su otkazali i gradnju nuklearke sa Rosatomom.
Moskva navodno prijeti prekidom isporuka energenata, ali Finci su spremni da kratkoročno trpe dok ne nađu druge snabdjevače. Njihovo dugo iskustvo sa Rusima uči ih da Kremlj shvata ozbiljno samo one koji su spremni na žrtve kako bi odbranili svoje.
Putinova vojna ucjena tu ne može da prođe. Rat u Ukrajini otkrio je jadno stanje ruske vojske. Finske trupe pak redovno treniraju sa NATO i imaju napredno oružje.
Ukoliko bi Kremlj pojačao vojno prisustvo duž hiljadu kilometara granice sa Finskom, Helsinki može da očekuje pojačanje iz Sjedinjenih Država kako bi ojačao granice.
Ruska strateška pozicija se pogoršava. Vjerovatno će Švedska slijediti Finsku, pa će Baltičko more praktično postati bazen NATO-a. Ruska eksklava Kalinjingrad, okružena Poljskom i Litvanijom, moći će lako da bude odsječena.
Teško je previdjeti istorijsku ironiju: Putinov vrhunski prioritet je protivljenje proširenju NATO – a sada će dobiti snage NATO na 130 kilometara od Sankt Peterburga. Molotov bi time bio duboko nezadovoljan.