“PROĆI ĆE GORE NEGO U AVGANISTANU”: Rusi ne mogu napasti Ukrajinu bez 500.000 vojnika i 5.000 tenkova

Piše: Vlado Vurušić, Jutarnji.hr

Ukrajinska kriza, tako barem misle mnogi analitičari, ulazi u svoju završnu fazu. Govoreći “epidemiološkim” rječnikom covid-pandemije, ključan je mjesec na dolasku – februar. Naime, neki zapadni eksperti, poput profesora Yuvala Webera s Texas A&M Bush School of Government and Public Servicesa u Washingtonu, smatraju da bi Rusija mogla krenuti u napad krajem februara – nakon Olimpijskih igra u Pekingu (Xi Jinping je, navodno zamolio Putina, koji mu dolazi na otvorenje Igara, da ne pokreće nikakve operacije tokom Igara) te završetka velikih zajedničkih rusko-bjeloruskih desetodnevnih manevara u Bjelorusiji nedaleko od ukrajinske granice, na nekih 200-tinjak km od Kijeva.

Sergej Radčenko sa Univerziteta Johns Hopkins za rusku redakciju BBC-ja rekao je da ne treba donositi preuranjeno takve dramatične zaključke jer “mi zapravo ne znamo što se događa među zidinama Kremlja”, a on je uvjeren da će konačno odluku donijeti “samo i isključivo Putin”. Radčenko navodi da je u prošlosti bilo niz velikih kriza koje su zaudarale na mogući ratni sukob – Berlinske krize 1948. i 1961., pa Kubanska kriza 1962., rat na Bliskom istoku 1973. ili napetosti zbog razmještanja američkih nuklearnih raketa u zapadnoj Evropi početkom 80-ih, pa su se ipak našla rješenja zahvaljujući kojima su se izbjegli ratni sukobi.

Ruski politolog Dmitrij Suslov pak tvrdi da Rusija neće (prva) napasti, ali istovremeno neće niti spuštati “ratne tenzije” i stalno će “trubiti ratne trube”, jer u Kremlju smatraju da daljnjim izazivanjem napetosti mogu natjerati Zapad i Ukrajinu na popuštanje.

Provokacija, a ne invazija?

Ukrajinski politolog Vadim Trjuhan rekao je za Jutarnji list da Rusija želi isprovocirati i natjerati što veći broj evropskih čelnika da “istupe poput Zorana Milanovića” te da unesu razdor među članice NATO-a i EU, dok bi Putin onda imao manevarskog prostora za daljnju destabilizaciju Ukrajine. Vadim Trjuhan kaže da ako se pomno analizira nivo spremnosti Rusije na invaziju te drastičan odgovor Zapada koji bi uslijedio, kao i očekivani otpor Ukrajine agresiji, onda ni o kakvom ratu ne bismo mogli govoriti.

– No, tako bi bilo ako pođemo od činjenice da Putin razmišlja racionalno i logično. Naime, oni u Kremlju djeluju posve iracionalno – kaže Trjuhan i spominje nekoliko epizoda koje ukazuju na neracionalno ponašanje Kremlja.

– Krenimo od Gruzije 2008. godine, zatim aneksije Krima i osnivanja paradržavnih tvorevina na istoku Ukrajine 2014. godine, pokušaja državnog udara u Crnoj Gori 2016., trovanja novičokom GRU-ova agenta Sergeja Skripalja 2018. godine, napada na opozicionog čelnika Alekseja Navaljnog i njegovog zatvaranja, spašavanja Bašara al-Asada i Nicolasa Madura te stavljanja pod kontrolu režima u Kazahstanu početkom ove godine, sve to pokazuje kako Putinov režim razmišlja.

I zato vjerujem da je mogućnost oružane agresije na Ukrajinu prilično velika – ističe Trjuhan, koji smatra kako su u Moskvi pripremili velik broj scenarija da se pod kontrolu stavi većina postsovjetskih država, pa se čak u televizijskim emisijama na ruskim nacionalnim televizijama otvoreno raspravlja o “okupaciji baltičkih država” i da se ne treba “cifrati” oko toga, nego uspostaviti novi svjetski poredak koji će Rusiji omogućiti da bude velesila ravnopravna Zapadu. Trjuhan, stoga, smatra da bi Zapad morao uvesti sankcije protiv Rusije već sada, a ne kada invazije počne.

Američki predsjednik Joe Biden zaprijetio je da će Rusija u slučaju napada biti izložena “sankcijama kakve svijet još nije vidio” te da bi one mogle slomiti Rusiju. I njemačka ministarka vanjskih poslova Annalena Baerbock rekla je kako je Njemačka spremna ići i na “vlastitu štetu” da zaštiti teritorijalni integritet Ukrajine te evropske vrijednosti i evropsku sigurnost. Rusija na granici s Ukrajinom ima više od sto hiljada vojnika, nekoliko desetina hiljada je sada prebačeno u Bjelorusiju, a gotovo cjelokupna crnomorska i baltička flota je u pogonu, kaže nam ukrajinski vojni analitičar Mihailo Samus.

Njemačka agencija DPA, pozivajući se na obavještajne izvore, navodi kako je posljednjih dana došlo još ruskih vojnika na granicu te da ih sada ima od 112 do 120 hiljada i da vojska paradržavnih tvorevina Lugansk i Donjeck raspolaže s oko 35 hiljada naoružanih vojnika. Samus kaže da u ovom trenutku ratna opasnost ne dostiže kritičan nivo, niti je “sukob pitanje dana”.

– Rusi na ukrajinskim granicama nemaju toliku vojnu snagu da bi mogli početi sveobuhvatnu ratnu operaciju. Ne treba stvarati paniku, ali ne treba niti smanjiti oprez – kaže Samus i dodaje da Rusija ima na stolu nekoliko raznih scenarija “osvajanja” Ukrajine. On smatra da bi Rusi, ako krenu, mogli istodobno izvršiti i prodor uzduž ukrajinske granice te iz Bjelorusije, ali i pokušati izvesti raketni pa desantni napad na Kijev, te odmah pokušati onemogućiti rad državnih institucija ili pak instalirati neku “svoju” vladu, koja bi ih onda i formalno pozvala na “bratsku pomoć”.

Oni bi raširili djelovanje te bi nastojali “obaviti sve u što kraćem vremenu”. Samus smatra da je crnomorska obala te grad Kijev minimum onoga što Rusi žele kontrolisati ili staviti pod neku svoju upravu. No, prema njemu, računica o “brzom, kratkom i pobjedonosnom” ratu nije baš moguća. Naime, kaže Samus, područje koje bi htjela Rusija zauzeti je ipak veliko. Treba računati na nekoliko faktora – prvi je veličina Ukrajine, koja je jedna od najvećih evropskih država, pa Rusi ne samo da moraju računati na vojsku kojom će prvo zauzeti to područje, nego nakon toga trebaju imati i dovoljno snaga, što vojnih što civilnih, da to održe pod svojom kontrolom. Samus ističe da osim brojnosti vojske, njene opremljenosti i uvježbanosti za ovih osam godina, od 2014. godine, kada je anektiran Krim i počeli sukobi na istoku Ukrajine, i “situacije više rata nego mira”, veliku ulogu može igrati i teritorijalna veličina Ukrajine.

– To su velika prostranstva koja nije jednostavno zauzeti, a pogotovo nakon toga držati pod kontrolom – kaže Samus.

On navodi da Ukrajina može pod oružje staviti i više od pola miliona ljudi, a Rusi bi se mogli suočiti i s “partizanskim djelovanjem” na eventualno zauzetom terenu. Kako kaže Vadim Trjuhan, sva istraživanja i obavještajni podaci govore da je gotovo 70 posto stanovništva spremno braniti zemlju od napada.

– Dakle, rizik od takvog djelovanja Rusije postoji i ona to radi ili se sprema na to – kaže Samus. On napominje da Rusi nemaju na ukrajinskim granicama pola miliona vojnika, što je po njemu najmanje potrebno da se napadne tako velika zemlja, s oko 200-300 hiljada vojnika i još najmanje toliko rezervnih snaga, s kojima raspolaže Ukrajina.

– Prema svim analizama, Rusija bi trebala imati najmanje dvostruko, ako ne i trostruko više vojnika za ofenzivno djelovanje u namjeri da se okupira cijela ili veći dio Ukrajine. Uz to bi trebala imati najmanje pet hiljada tenkova i više hiljada ostalih oklopnih vozila, ali i biti spremna na to da Ukrajina trenutno raspolaže sa značajnom količinom protivtenkovskog lakog i teškog naoružanja. Rusija je, kaže Samus, spremna na sprovođenje i nekih drugih operacija od direktno ratnih, koje je spomenuo, pa i na hibridni rat, cyber napade i jačanje propagandnog rata širenjem lažnih i uznemirujućih informacija. Osim toga, vjerovatno pripremaju i razne vidove diverzija, kao što su recimo napadi na komunalnu i saobraćajnu infrastrukturu, poput isključenja struje ili grijanja u velikim gradovima ili na području većeg dijela Ukrajine, te napadi na mrežu za vodosnabdijevanje, s jedne strane, ali i pokušaji političke i medijske destabilizacije, kako bi se među stanovništvom stvarala panika, kaos, malodušje, zbrka i neizvjesnost, nastavlja Samus.

Cyber napadi

Postavlja se pitanje može li eventualni rat u Ukrajini postati novi Afganistan za Rusiju? Samus nam odgovara da bi to bilo puno gore nego u Afganistanu. Prvo, Ukrajina ima puno više vojske, ali i ljudi koji bi pružali otpor. Drugo, bolje je naoružana, i treće, međunarodne okolnosti su drugačije. Samus nadalje smatra da, uz sve to, Ukrajina je sposobna prenijeti sukob na rusku teritoriju, ne samo u vojnom smislu, nego i ostvariti isti onaj plan koji ima Rusija protiv Ukrajine – diverzije, od direktnih do hibridnih.

– Mislim da bi bili sposobni, bilo putem direktnih diverzija ili cyber napadima, ostaviti dio Rusije bez struje ili grijanja, napraviti nered na saobraćajnicama, pogotovo željezničkim, a one su jedan od ključnih uslova za funkcionisanje Rusije.

A to bi bio velik udarac za Putinov imidž i prestiž – ističe Samus. No, ukrajinski analitičar nam kaže da je jedan od “baznih ruskih scenarija” – politička destabilizacija ili pokušaj smjene vlasti i dovođenje ponovno proruskih elemenata na čelo države. U tom kontekstu čak se navodi i Jevgenija Muraeva, bivšeg zastupnika i saradnika odbjeglog ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča kao čovjeka po mjeri Moskve, kojeg pripremaju za svog “predsjednika”.

Postoji još jedan plan, kaže Samus, a to je da Rusija ne preza niti od izazivanja građanskog rata u Ukrajini, što bi joj, možda, bio povod za humanitarnu intervenciju, kao “mirotvorca”. To je scenario koji bi im dobrim dijelom odgovarao i zato što bi Zapad tada drugačije reagovao. Treća varijanta koja se spominje je tzv. gruzijski scenario, odnosno pokušaj da se Ukrajina isprovocira ili natjera na operaciju oslobađanja Donbasa i Krima, kako bi onda to bio povod za intervenciju kao tada u Južnoj Osetiji 2008. godine.

Podsjetimo, tada je Gruzija nastojala brzom akcijom sličnoj Oluji osloboditi svoju odmetnutu pokrajinu, ali je Rusija intervenisala te gotovo zauzela i glavni grad Gruzije Tbilisi. Samus kaže da je to, u ovom trenutku, varijanta koja je najmanje održiva, upravo zato što je Kijev svjestan tog rizika i na svaki način odbacuje tu mogućnost. S obzirom na sadašnju situaciju i eskalaciju napetosti, Kijev sigurno neće pasti u tu zamku, jer tada je jasno – Rusija interveniše, a krivica pada na Ukrajinu, kaže Samus.

Njemu je posve jasno da dok je na vlasti Vladimir Putin i ovakva politika Kremlja, Kijev ne može računati na “deokupaciju” Donbasa.

– Nažalost, to je realnost koju u Ukrajini moraju shvatiti. I u ovoj situaciji, dok imamo ovako ratobornog Putina koji samo čeka priliku da ‘uskoči’, sanjariti o oslobodilačkoj operaciji je iluzorno – kaže nam Samus.

On smatra da pomoć NATO-a u ljudstvu nije potrebna Ukrajini u slučaju napada, ali ona u naoružanju i političkoj i logističkoj podršci svakako jeste. NATO je objavio da ne namjerava u slučaju napada slati svoju trupe u Ukrajinu.

– Ne treba Ukrajini 150 hrvatskih ili čeških vojnika, nego da ima dovoljno naoružanja za svojih više miliona vojnika, kako bi se mogli efikasno oduprijeti. U Kijevu su svjesni – mi sami ćemo se boriti za sebe, a ne da to rade drugi umjesto nas – objašnjava nam Samus.

Američki najamnici

Generalni sekretar vladajuće Putinove Ujedinjene Rusije Andrej Turčak uputio je prijedlog ruskom predsjedniku da Rusija pošalje oružje paradržavnim tvorevinama na Donbasu (s obzirom na to da NATO naoružava Ukrajinu), ali njegov portparol Dmitrij Peskov rekao je “da se predsjednik s razumijevanjem odnosi prema tom prijedlogu”, ali da “zasad nije nikako reagovao”.

Podsjetimo da su iz KPRF-a poslali Putinu zahtjev da prizna nezavisnost Luganska i Donjecka, ali niti na to zasad Putin ne reaguje. Istovremeno ruski mediji pišu da su se na liniji razgraničenja između Ukrajine i Donbasa pojavili – američki najamnici iz privatne vojske Academi, bivšeg Blackwatera. Ova situacija iscrpljuje sve uključene aktere, od NATO-a i EU, pogotovo istočnoevropskih i postsovjetskih država, preko Ukrajine, do Rusije, kaže Trjuhan, koji smatra da je Ukrajina za Putina – sakralna tema. On je još 2005. godine govorio da je raspad SSSR-a najveća katastrofa 20. stoljeća.

Od tog trenutka on je počeo projekat obnove Ruske Imperije u nekoj vrsti “SSSR 2.0”, kaže Trjuhan koji smatra da Putin želi obnoviti nekakav svoj “mali SSSR”.

– Sada je stota godišnjica osnivanja SSSR-a, pa Putin želi poslati poruku da on uspostavlja novi istorijski ciklus, a Ukrajina je gotovo najvažniji dio tog njegovog plana. Bez Ukrajine to je promašeni projekat jer se ona bazira na ‘Kijevskoj Rusiji’, srednjovjekovnoj državi istočnoslavenskih plemena koju današnja Rusija baštini kao samo svoju državnost, državno-pravni kontinuitet i višemilenijumsku prošlost – kaže nam Trjuhan.

Ukrajina je za te Putinove planove od “krucijalne važnosti”, zato su i u pravu kada kažu da je pitanje Ukrajine za njih “pitanje života ili smrti”. No, sami su se stavili u tu situaciju, objašnjava Trjuhan.

Samus, pak, smatra da se uprkos stalnim prijetnjama Putin pribojava mogućeg rata, jer zna da on ne može njemu donijeti “brzi uspjeh”, a mogao bi mu zakomplikovati situaciju u samoj zemlji.

– Po meni, on ovakvom politikom prema Ukrajini zapravo šalje Zapadu poruku da se oni maknu od njega i ne pokušavaju ništa dok je on na vlasti, a utisak je da on želi vladati do kraja svog života. Putin se boji dezintegracije Rusije, i to je njegova opsesija. Sva ta priča o ‘jamstvima sigurnosti’ koje traži od Zapada, po meni, svodi se na traženje garancije njegove, pa i lične, sigurnosti, da ga neće dirati, ni rušiti, ni ugrožavati, niti se miješati u unutrašnje stvari Rusije, sve dok je on na vlasti – kaže Samus i dodaje: – Taj motiv razumijem.

Osim napetosti u vezi s mogućim izbijanjem rata na krajnjem istoku Evrope, Zapad je već najavio da bi u tom slučaju uveo drakonske sankcije, kakve “svijet još nije vidio”. Rusija bi se suočila s međunarodnom izolacijom, čvrstim ekonomskim sankcijama, a neki spominju da bi to bilo gore nego što su prošli Sjeverna Koreja ili Kuba. Prvo, Rusija bi najvjerovatnije bila “izbačena” iz finansijsko-bankarskog sistema Swift, čime bi joj bilo onemogućeno da sprovodi bilo kakve finansijske transakcije u međunarodnoj trgovini dolarima ili eurima, a pogođeni bi bili i obični građani kojima ne bi funkcionisale sve kreditne i debitne kartice (osim domaćih, i to samo u Rusiji). To bi bio velik udarac za Rusiju kao jednu od najvećih svjetskih izvoznica – nafte, plina, uglja i žita, ali i oružja.

Osim toga, njena imovina i računi u stranim bankama i na međunarodnom finansijskom tržištu bili bi blokirani i nedostupni. Najviše bi nastradao uvoz tehnologije, koja je Rusima potrebna za razvoj vojnog, svemirskog programa, a bio bi to i udarac za razvoj vještačke inteligencije, u koju puno ulažu, te za kvantno računanje, tako da bi naučno-tehnološki razvoj došao u pitanje. Došlo bi u pitanje čak i vađenje, odnosno bušenje nafte na područjima polarnog kruga ili sjevernog Sibira, jer Rusi na tom području koriste zapadnu, uglavnom američku opremu i svrdla zato što nemaju vlastitu proizvodnju.

Neki navode da bi sankcije išle do toga da bi bio obustavljen izvoz elektronike, sve do kompjutera, laptopa, mobilnih telefona i kućanskih aparata, bijele tehnike, kao i stranih automobila i dijelova za njih. Kako kaže Ned Price iz Bidenove administracije, Rusija bi se mogla oprostiti od strateškog plinovoda Sjeverni tok 2, koji još uvijek nije dobio upotrebnu dozvolu od njemačke regulatorne agencije. Prema pisanju nekih ruskih medija, o tome bi se mogla donijeti odluka tek negdje na ljeto ove godine, premda se spominjao i mart, ali vjerovatno od toga neće biti zasad ništa.

Rusija je posljednjih mjeseci suočena s rastom cijena osnovnih životnih namirnica i inflacijom kakve nije bilo u zadnjih 10-15 godina, moskovska berza gotovo svakodnevno bilježi pad, a Ruska centralna banka nastoji svojim potezima zaustaviti pad rublje u odnosu na dolar i euro. Neki američki mediji nagađaju da bi sankcijama mogao biti “podvrgnut” i ruski predsjednik Vladimir Putin lično.