Kineska komunistička partija proslavila je u julu 100. rođendan, a predsjednik Xi Jinping je godišnjicu proslavio obećavši da će kineski neprijatelji krvavo udariti glavom u veliki čelični zid.
Tog mjeseca takođe se navršila 50. godišnjica prelomnog trenutka u kinesko-američkim odnosima, odnosno pola vijeka od tajnog putovanja Henrija Kisindžera u Peking 1971. godine, piše Bloomberg.
Sve je započelo kao razborita politika
Sastanci između Kisindžera, tadašnjeg savjetnika za nacionalnu bezbjednost američkog predsjednika Ričarda Niksona, te kineskog premijera Zhou Enlaija okončali su generacijsko neprijateljstvo i postavili temelje za istorijsko strateško partnerstvo. Danas, dok se Kina i SAD kreću prema sukobu, izazovno je otvaranje prema Pekingu posmatrati kao novi početak nakon gotovo 50 godina pogrešnog pristupa prema fundamentalno neprijateljskoj sili. No, vrijedi se prisjetiti da je otvaranje započelo kao razborita politika koja je pomogla pobjedi u hladnom ratu i transformisala odnos Kine sa svijetom.
Približavanje SAD-a i Kine bilo je i neshvaćeno i dugotrajno. Kina je bila ultimativna svjetska nekontrolisana država u 50-im i 60-im godinama 20. vijeka, daleko radikalnija od svog komunističkog saveznika, Sovjetskog Saveza. Politike kineskog vođe Mao Zedonga dovele su do smrti desetka miliona njegovih sunarodnika u Velikom skoku naprijed i Kulturnoj revoluciji. Peking je vodio dva neobjavljena rata protiv SAD-a, u Koreji i Vijetnamu, promovisao je pobunu i revoluciju u zemljama u razvoju.
Ipak, američki su zvaničnici odavno shvatili da će se strateška geometrija hladnog rata trenutno promijeniti ako Kinu odmakne od Sovjetskog Saveza. I sumnjali su da dva komunistička diva mogla zauvijek koegzistirati. Tokom 50-ih godina administracija predsjednika Dwighta Eisenhowera koristila je neobične mjere kako bi ubrzala taj raskol, vršeći ekstremni ekonomski i vojni pritisak na Peking u nadi da će Mao pretjerati u traženju podrške od Moskve.
Do kraja 60-ih godina, Kina i Sovjetski Savez bili su na rubu rata
Do kraja 60-ih godina taj odnos je napukao, ali više zbog ideoloških i geopolitičkih natezanja nego kao posljedica američke politike. Kina i Sovjetski Savez bili su na rubu rata. Mao, potpuno izolovan nakon ludila Kulturne revolucije, odlučio je da mora iskoristiti “daleke varvare” (Amerikance) kako bi zadržao “bliske varvare” (Sovjete) na distanci.
Rezultat toga bio je suptilan diplomatski ples koji je doveo do Kisindžerovog putovanja u Peking, nakon čega je uslijedila Niksonova posjeta sljedeće godine, praćen usponom prešutnog saveza koji je transformisao hladni rat. Sovjetski Savez je sada imao dva moćna suparnika s kojima se morao nositi, suočio se s ratom na dva fronta protiv Sjevernoatlantskog saveza i Kine.
Novo partnerstvo takođe je olakšalo ekonomske reforme koje će Kinu voditi prema kapitalističkom prosperitetu nakon Maove smrti, zabijajući tako ideološki bodež u srce stagnirajućeg socijalističkog modela Moskve. Peking je s druge strane okončao međunarodnu izolaciju, dobivši pristup globalnim institucijama i svjetskoj ekonomiji. Počeo je dobijati vrijedne obavještajne podatke, tehnologiju i vojnu opremu iz SAD-a, kao i pomoć, trgovinu i ulaganja od bliskih američkih saveznika poput Japana. Na mnogo su načina vrata koja je otvorio Kisindžer stvorila globalne uslove za uspon Kine.
SAD stvorile geopolitičko čudovište
Pedeset godina kasnije, ovo se može činiti užasnom greškom, jer su SAD stvorile geopolitičko čudovište, dok su naivno pretpostavljale da će se to čudovište pripitomiti. Ipak, Kisindžer i Nikson u početku su bili sasvim realni. Kinezi su, napisao je Kisindžer, “bili žilavi ideolozi koji se ne slažu potpuno s nama oko smjera u kojem svijet ide”. Niksonova administracija shvatila je da ponovno uspostavljanje veza zahtijeva neke neugodne moralne kompromise, poput napuštanja Tajvana, jednog od najvjernijih američkih saveznika, te nazdravljanja Mao Zedongu. Etička cijena pomirenja bila je visoka, ali ne viša od moralnih i strateških koristi koje su proizašle iz nadmudrivanja s Moskvom i pobjede u hladnom ratu.
Prava je nevolja došla kasnije. Nasilno razbijanje protesta na Trgu Tiananmen 1989. godine i raspad Sovjetskog Saveza dvije godine kasnije trebali su potaknuti temeljito preispitivanje američke politike i kraj geopolitičke pogodnosti koja je zapečaćena 1971. godine.
Umjesto toga, vrtoglava atmosfera unipolarne ere navela je SAD da utrostruči angažman s Kinom, u nadi da će snage globalizacije i liberalizacije na kraju transformisati brutalni i ustrajan režim koji nije imao interesa za preobrazbu. I inertnost te politike, plus činjenica da su se SAD navukle na trgovinu s Kinom, dovele su do toga da prođe još najmanje decenija prije nego što su mane postale jasne.
Trenutno nema nade za kratkoročno poboljšanje američko-kineskih odnosa. Potraga za velikim diplomatskim dogovorom zapravo bi mogla biti opasna ako odvrati Washington od hitnih mjera na jačanju svoje odbrane u vojnom, tehnološkom i ekonomskom području natjecanja. No, ako ništa drugo, otvaranje Kisindžera i Niksona prema Kini podsjetnik je da se i najžešći neprijatelji povremeno pomire – čak i ako je potrebno mnogo godina i puno previranja da bi se to dogodilo, zaključuje Bloomberg.