Hladno februarsko jutro 2018. godine. Grupa od 30 najboljih svjetskih mikrobiologa, zoologa i stručnjaka za javno zdravlje okupila se u Ženevi na inicijativu Svjetske zdravstvene organizacije kako bi napravili spisak najopasnijih virusa na planeti, za koje ne postoji lijek ili vakcina.
Bio je to zanimljiv sastanak, tvrde za Njujork tajms neki od učesnika, prisjećajući se žučnih rasprava. Bilo je u toj velikoj sali, sa ispisanim tablama riječi i o SARS virusu koji je 2002. godine bio smrtonosan, kao i o njegovim novim verzijama koje bi mogle da se pojave.
“Svi u sali su čitali istraživanja i znali su da je ta tema važna i da je potrebnije da se bavimo time nego nekim drugim bolestima na koje ne možemo da utičemo. Bila je to jako dobra debata nakon koje smo otišli na fondu”, prisjeća se za NYT jedan od stručnjaka Peter Dašak.
Prema njegovim riječima, prevencija je bila moguća, ali su vlade najmoćnijih zemalja smatrale da je ona preskupa, a najveće svjetske farmaceutske kompanije na njima nisu mogle ništa da zarade.
Danas se čitav svijet pita kako smo mogli to da dopustimo? I šta će sljedeći put biti drugačije?
U podkastu Vinsenta Rakanijela, profesora na Kolumbija Univerzitetu, infektolog Mark Denison sa Univerziteta Vanderbilt predstavio je panvirusni lijek remdesivir, na kojem je radio sa svojim timom.
Važnije od toga, on je objasnio da cilj lekara i istraživača moraju biti lijek i vakcina koji će zaštiti ljude od širokog spektra virusa.
“Brinuli smo o MERS-u, brinuli smo o SARS-u, ali oni nisu naš problem danas. Problem je budućnost”, rekao je Denison.
Pravljenje lijeka koji se koristi za liječenje virusnih infekcija širokog spektra mnogo je teže od pravljenja antibiotika širokog sprektra, zbog načina na koji virusi “otimaju” ćelije i utiču na njihov RNK. Zbog toga je važno testirati postojeće lijekove na širokom spektru virusnih infekcija.
Iako je teško napraviti lijek koji će biti djelotvoran protiv više različitih oblika virusa, voditelj spomenutog podkasta Vinsent Rakanijelo došao je do poražavajućeg zaključka: „Ovakav lijek smo mogli odavno da imamo, još od pojave SARS-a 2003. godine. Tako bismo ukrotili epidemiju u Kini i prije nego što se raširila. A jedini razlog zašto se to nije desilo je taj što nije bilo dovoljno finansijske podrške“.
Sada se otvara prostor za razvoj moćnih panvirusnih vakcina.
U njihovom razvoju važno je saznanje naučnika da bi bilo bolje napasti “stablo” virusa nego njegovu “glavu” jer stablo mnogo manje mutira.
Jedno od mogućih rješenja jeste iRNK vakcina koja eksploatiše RNK prenosioca, kako bi se pokrenuo imunološki odgovor organizma na virus. Prednosti ove vakcine su ogromne, jer može brzo da se napravi (mjesec dana umjesto šest) i to u ogromnim količinama (milijarde doza, nasuprot 100.000, koliko je bilo potrebno za epidemiju Ebole). Vakcine iRNK još uvijek nisu dobile dozvolu američkih regulatora, ali je gotovo izvjesno da će kovid-19 to promijeniti, piše NYT.
Za farmaceutske kompanije, ove vakcine su prosto loš biznis model: moraju da potroše stotine miliona dolara za vakcinu koju će ljudi koristiti jednom godišnje u najboljem slučaju, a u godinama u kojima nema nikakvih zaraza ni toliko.
I razvoj panvirusnih ljekova je podjednako neisplativ. Liječenje traje kratko, najčešće samo nekoliko nedjelja, dok kod hroničnih bolesti poput dijabetesa i povišenog krvnog pritiska pacijenti uzimaju i po nekoliko tableta dnevno, pa tako godinama.
Tako se kompaniji „Gilead“ desilo da im vrijednost akcija na berzi padne nakon što su proizveli revolucionarni lijek za hepatitis C: terapija je potpuno izliječila pacijente, pa se potražnja na tržištu rapidno smanjila, a kompanija je na kraju bila u gubicima.
O tim gubicima razmišljaju i države. Naročito jer se veliki dio tih bolesti ne događaju njima.
„Sjećate se kad je Obama dao pet milijardi dolara Zapadnoj Africi za borbu protiv Ebole, a američka vojska se iskrcala da bi riješila problem? To je bio herojski čin. Koliko je herojski, tri godine prije Ebole reći: ’Finansiraćemo ogromni program pomoći Zapadnoj Africi da bi siromašne zemlje mogle da se pripreme za slučaj epidemije?’ Svi bi mu se smijali“, objašnjava Dašak.
Zatim su se pojavile neprofitne organizacije poput Fondacije Gejts, koja je finansirala globalnu borbu protiv HIV-a, tuberkuloze i malarije. Među takve organizacije spada i CEPI (Koalicija za inovacije u slučaju epidemije), koja je osnovana 2017. sa idejom da koordiniše i finansira razvoj novih vakcina za bolesti koje bi mogle da dovedu do pandemije.
CEPI povezuje autore najnaprednijih naučnih istraživanja u ovoj oblasti sa farmaceutskom industrijom i državnim resursima, kako bi se izdvojili nizovi „kandidata za vakcine“ kroz početna klinička ispitivanja. Cilj je da se stvore zalihe mogućih ljekova za poznate koronaviruse, hemoragične groznice i druge globalne pretnje koji bi brzo mogli da uđu u proizvodnju u slučaju pandemije.
Fondaciji Gejts i CEPI-ju trebalo bi dodati i AD3C, državni univezitetski kolektiv nastao 2014. u SAD, sa ciljem razvoja ljekova za grip, flaviviruse (među kojima je virus Zapadnog Nila), koronaviruse i alfaviruse. AD3C takođe sarađuje s farmacetskim kompanijama, pa je tako kompanija Gilead razvoj remdesivira prepustila naučnicima sa Univerziteta Vanderbilt i Univerziteta Sjeverne Karoline.
I uprkos trudu svih spomenutih organizacija i grupa poražavajuća je činjenica da mi ne znamo koliku zapravo prijetnju predstavljaju virusi.
Virusi čine dvije trećine svih novootkrivenih humanih patogena, mnogo više nego bakterije i gljivice. Tokom evolucije, ljudi su toliko bili izloženi raznim virusima, da oko 8 odsto ljudskog genoma čine retrovirusne sekvence DNK, često na našu dobrobit. Primjera radi, smatra se da je za razvoj ljudske placente odgovoran jedan drevni virus.
Tu su, međutim, i najopasniji virusi, koji prelaze sa životinja na ljude, što je slučaj sa koronavirusom. To se desilo, između ostalog, zbog toga što je bolest nova, pa naš imuni sistem nije ni imao šansu da stvori antitijela. Drugi faktor je to što nepoznati virusi često naše imunološke sisteme preopterećuju, što može da dovede i do smrtnog ishoda.
Na svijetu postoje milioni virusa koje bi trebalo analizirati. Prema jednom naučnom radu koji je nedavno objavljen, na svijetu ima oko 1,6 miliona potencijalno zoonozičnih virusa. Identifikovana je jedna stotina.
Jedan od argumenata protiv ovakvih istraživanja bio je da je rizik od pandemije od pojedinačnih virusa mali. Većina virusa jednostavno nije u stanju da „skoči“ sa životinja na ljude, a i kada uspiju, nijesu u stanju da se repliciraju na nivou koji može da postane opasan za ljude ili da se prenosi sa čovjeka na čovjeka. Problem nastaje, napominje Dašak, kada se šansa od 10 miliona prema jedan pomnoži sa ukupnim brojem ljudsko-životinjskih kontakata: Vjerovatnoća prenošenja odjednom postaje neuporedivo veća.
Da bi mogao da detektuje odakle prijeti najveća opasnost Dašak je nedavno putovao u ruralne djelove kineske provincije Junan.
Tamo je pregledao uzorke krvi lokalnog stanovništva u potrazi za antitijelima, koji pokazuju koliko su često bili izloženi koronavirusima. Otkrio je da je čak tri odsto ukupne populacije bilo izloženo koronavirusu, što je bio dokaz da virus prelazi sa životinja na ljude nevjerovatnom brzinom i učestalošću, do mjere da je to postalo dio svakodnevice u ruralnoj Kini.
U praksi, to znači da između milion i sedam miliona ljudi u Juguistočnoj Aziji zapati koronavirus svake godine. Kod većine njih, to ne izaziva bolest, pa je moguće da neke ranije epdimije nisu ni registrovane, ili da su smrtni slučajevi pripisivani gripu.
U Americi, neke vrste opasnih hantavirusa prenose miševi, koje ljudi mogu da dobiju dok recimo čiste podrume i garaže. Taj virus još uvijek ne prelazi s čovjeka na čovjeka, ali naučnike muči pitanje: Šta ako virus mutira i to postane moguće? Nimalo ne ohrabruje činjenica da jedva da postoje istraživanja o miševima kao prenosiocima virusa.
Program američke vlade PREDICT, uspostavljen dok je Barak Obama bio predsjednik SAD, metodom biološkog nadzora je tokom 10 godina došao do broja od više od 1.000 novih potencijalnih virusa koji mogu da pređu sa životinje na čovjeka.
„Slijepi miševi čine više od petine svih sisara na svijetu. Rasprostranjeni su po cijeloj planeti. Mi toga možda nismo dovoljno svjesni, jer lete noću. Ali, oni su tu, ostavljaju izmet gdje stignu, baš kao što to rade jeleni ili ptice, samo što mi to ne vidimo“, kaže Dašak.
Zbog svega ovoga, on je s grupom naučnika pokrenuo ambiciozni projekat, čiji je cilj da identifikuje 70 odsto od 1,6 miliona potencijalno prenosivih virusa tokom narednih 10 godina. Cijena projekta je procijenjena na 1,6 miliona dolara.
On i njegove kolege su najbližeg „rođaka“ aktuelnog koronavirusa pronašli u Kini još 2013. godine.
„Sekvencionirali smo dio genoma i zamrzli ga. Pošto nije ličio na SARS, mislili smo da je rizik manji. Da je tada postojao projekat Virome, mogli smo da sekvencioniramo cio genom, otkrili bismo da se vezuje za ćelije i rizik bi bio označen kao veći. Možda smo onda, kada smo pravili vakcine za SARS mogli da targetiramo i ovaj, pa bismo sada u zamrzivaču imali nešto što je spremno da ide u proizvodnju“, objašnjava Dašak.
Ipak njegova najzanimljivija izjava odnosi se na način na koji se svijet odnosi prema virusima.
“Ne razmislimo dvaput o tome koliko košta zaštita od terorizma. Osluškujemo i najmanje šapate, odmah dižemo dronove, imamo niz različitih, unaprijed pripremljenih pristupa. Tako bi trebalo da se odnosimo i prema pandemijama.”