Ne može biti mira sa Rusijom, kao što nije moglo biti mira sa nacističkom Njemačkom

Zlu se ne može vjerovati. Pitajte Prigožina da li da se kladite na Putinova obećanja, naglašava Nikolas Tenzer, predjsednik Centra za studije i istraživanja o političkim odlukama (CERAP) i gostujući profesor na Pariskoj školi međunarodnih poslova, u analizi za Cepa.org.

Prečesto, neprijatelj možda želi da potkopa moral protivničke strane, ali određene trendove potvrđuju diplomate sa kojima sam razgovarao u povjerenju, navodi Tenzer.

Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski je otvoreno govorio o tome u svom govoru 19. septembra pred Generalnom skupštinom UN, kada je rekao: „Svjestan sam… pokušaja da se naprave neki sumnjivi poslovi iza kulisa. Zlu se ne može vjerovati. Pitajte Prigožina da li se kladite na Putinova obećanja“,

Depresivna realnost je ionako jasna: vojna podrška Kijevu ostaje daleko ispod onoga što je moguće i neophodno. Katastrofalno saopštenje posljednjeg samita G20, koje su podržali zapadnih šefovi država i vlada, nije uspjelo da osudi Rusiju.

U međuvremenu, postoje široke kritike o navodnoj sporosti ukrajinske kontraofanzive, iako njena brzina zavisi prije svega od nivoa zapadne podrške.

Ponekad je ovaj razgovor o miru okružen oprezom iskrenih saveznika Ukrajine. Neki vladini zvaničnici izjavljuju da nije sazrelo vrijeme za pregovore i da ih, u svakom slučaju, Kremlj ne želi.

Ipak, indirektno, ovakvi iskazi priznaju da se razmatra teorijska mogućnost.

Ukrajina je iznijela svoju poziciju. Mirovni plan predsjednika Zelenskog od 10 tačaka je savršen jer se može primijeniti samo ako Rusija bude potpuno poražena.

Ukrajinski plan nije pregovarački plan, zaista, ukrajinski lideri su s pravom jasno stavili do znanja da ne mogu razgovarati sa ruskim režimom sve dok je Putin na vlasti.

I zapadni lideri moraju da zauzmu ovu poziciju. Ne može biti mira sa Rusijom, kao što nije moglo biti mira sa nacističkom Njemačkom i imperijalnim Japanom 1945.

Oni takođe to moraju da izraze osim ako ne žele da olakšaju podmukao rad Kremlja, koji takođe uključuje lažni diskurs mira.

Prije svega, ne može biti Pax Russica. To je ono što bi rezultiralo predajom samoproglašenom mirovnom lobiju, disparatnoj grupaciji koja nikada ne navodi koliko bi ukrajinskih ustupaka bilo moguće i prihvatljivo.

Svaki potez u ovom pravcu bio bi u suprotnosti i sa međunarodnim pravom i obavezama saveznika otkako je sveobuhvatni rat počeo 24. februara 2022.

Bilo kakav teritorijalni ustupak, ma koliko ograničen, i dalje bi bio polupobjeda za ruski režim i podržao bi kršenje međunarodnog prava silom. To bi predstavljalo sprdnju jednoglasnim zapadnim deklaracijama o principu teritorijalnog integriteta Ukrajine.

Niti saveznici mogu pregovarati o amnestiji ruskih lidera za njihove zločine agresije, genocida, zločina protiv čovječnosti i rata, jer su oni krivi za ova četiri zločina.

Niti možemo pregovarati o povratku deportovane ukrajinske djece, što je zločin genocida prema Konvenciji iz 1948. Ne možemo vidjeti ni zapadne lidere kako objašnjavaju svojoj javnosti da ne žele da natjeraju Rusiju da plati za ogromno uništenje koje je izazvala, već da se umjesto toga okreću sopstvenim poreskim obveznicima.

Drugo, svaki teritorijalni ustupak bi podržao rusku brutalnu i krvavu okupaciju mučenja, pogubljenja po prijekom postupku i otmice djece. Ovo je opširno dokumentovano u oko 17 odsto Ukrajine koje oni posjeduju, što uključuje i teritorije zaplijenjene od 2014.

Konačno, svaki oblik dogovorenog mira bio bi preteča budućih ratova. Moskva bi mogla da rekonstruiše svoje snage i, čak i sa osvajanjima manje od očekivanih, ili povratkom na situaciju prije 24. februara 2022, mogla bi da „proda“ svom narodu uspjeh.

Treba ponoviti: sve osim radikalnog poraza za Putina bi i dalje bio snažan dobitak.

Posljedice takvog sporazuma van Evrope su jasne. Ne samo da bi to poslalo najgori mogući signal Kini, već bi sijalo i nemir među našim azijskim saveznicima.

Što se tiče neizvjesnih nacija ili onih na prekretnici, kao što su mnoge zemlje u razvoju, to ne bi nudilo nikakav podsticaj da se okrene od Kremlja.

Za sebe bi mogli da kažu da je Rusija, iako je vidno slabija, sposobna da dobija ideološke bitke, dok se Zapad ističe po svojoj doktrinarnoj nedosljednosti. Za ove države jedina ideologija je moć. A kada razmatraju buduću moć nacija, daleko je od izvesnog da se klade na SAD i njene saveznike.

Konačno, bilo koji oblik sporazuma bi neizbježno zahtjevao (na riječima ili u stvarnosti) kraj rješenosti da se ruske ubice, silovatelji i mučitelji drže pred sudom.

Ovi zločini su bez premca u Evropi od Drugog svjetskog rata, prevazilazeći čak i strahote jugoslovenskih ratova za nasljedstvo 1990-ih. To bi uspostavilo presedan — da su zločini protiv civila koji predstavljaju rat nacionalnog istrjebljenja samo jedna stavka o kojoj treba da pregovaraju dvije strane.

Ovo bi označilo ogromnu pobjedu Putina i drugih potencijalnih ratnih zločinaca. To bi izbrisalo Nirnberg.

Zapadni lideri dvije godine nisu uspjevali da shvate šta se dešava i šta je u pitanju, jer su skrenuli pogled sa zločina. Takvo prihvatanje počinje putinizaciju umova.

Oni zaziru jer kada se shvate razmjere Putinovih zločina, posljedica je da Putinova Rusija mora nestati.

Drugim riječima, ne može biti dio bilo kakvog bezbjednosnog aranžmana ili arhitekture. Mora biti protjerana sa svih teritorija na kojima još uvijek vlada, uključujući i one izvan Ukrajine.

Dok neki demokratski lideri i dalje razmišljaju o stabilnosti pozivajući se na Moskvu i iz tog razloga strahuju od crne rupe u centru Evrope, moramo ponovo objasniti da Putin nije „najmanje najgore“ rješenje, već najgore.

Čak i ako bi se Rusija raspala i bila – što je malo vjerovatna hipoteza usput – ovo bi nudilo veću sigurnost od sadašnje, divlje Rusije.

Jer u tome je problem: oni koji govore o sporazumu sa Putinom, vjeruju da je Rusija „prevelika da bi pala“, plaše se prije svega „konfrontacije između NATO-a i Rusije“ i vjeruju da se sve završava pregovorima (istorijska laž, način) su pod čarima ruskog narativa, koliko god dobro proučeni.

Vrijeme je da nauče da razmišljaju svojim umom, a ne umom neprijatelja.