Dmitrij Nekazakov šetao je psa prije odlaska na posao kada je počelo rusko granatiranje Hostomela, grada na periferiji ukrajinske prijestonice Kijeva. Nebom su zujali niskoleteći helikopteri iz kojih su iskakale ruske trupe, a padale su i rakete.
Bilo je 6:40 ujutro 24. februara, prvog dana ruske invazije na Ukrajinu, a bombardovanje nije prestajalo gotovo mjesec dana. Nekazakov je rekao da je proveo 20 dana sjedeći na zemlji u svom podrumu tokom noći. Za hladnih dana, on i drugi stanovnici u njegovom susjedstvu izlazili su i svjedočili šteti koja je nanesena njihovim domovima i smišljali planove za pronalaženje sigurnijih mjesta za sklonište, piše CNN.
“Dugo su padale granate i rakete”, rekao je Nekazakov.
Ruski projektili i rakete koje su desetkovale živote, zgrade i domove ispaljene su iz velike ruske baze, skrivene u šumi udaljenoj oko četiri kilometra.
Ostaci kampa među drvećem
Sada među drvećem stoje samo ostaci tog prostranog vojnog kampa. CNN-u su kamp pokazali ukrajinski specijalci, koji među ruševinama pronalaze tragove o tome kakvi su planovi Rusije za glavni grad.
Početkom invazije, dok su ruske jedinice jurišale prema Kijevu, oko 6000 marinaca boravilo je u logoru u ovoj borovoj šumi tokom mjesec dana. Bilo je kiše, snijega i temperature su pale na -12 Celzijevih stepeni. Tu je bilo glavno zapovjedno mjesto i štab. Odavde i s obližnjeg polja ruska vojska je krenula u napade na Kijev, Hostomel i obližnji grad Buču.
“Ovdje su donosili odluke o sljedećim akcijama, o smjerovima ofanzive, taktici djelovanja i tako dalje”, rekao je ukrajinski specijalac za CNN.
Vidljiva su mjesta na polju s kojih su ruski vojnici ispaljivali projektile Grad, a nalaze se četrdesetak kilometara od glavnog grada. U šumi oko lansirnih pozicija sve je puno sanduka za municiju i praznih cijevi za Grad.
“Za Rusiju su vojnici topovsko meso, potrošni materijal”
Ruske snage izgradile su zemunice, zapovjedna mjesta, skladišta municije i komunikacijske linije koristeći drveće i srušena drva iz šume. Spavali su u podzemnim utvrdama, prekrivenima drvetom i zelenim drvenim kutijama, u kojima su se nekad nalazile rakete za višecijevni raketni bacač BM-21 Grad. Crne žice preko šume povezivale su svako sklonište za komunikaciju.
Šuma je takođe bila prepuna kontejnera s hranom. Pripadnik ukrajinske specijalne jedinice otkrio je ostavljenu bilježnicu s uputstvima iz prethodne misije u Azerbajdžanu. Na istom mjestu takođe je otkriven ruski priručnik za maskiranje i prikrivanje, zajedno s odjećom i obućom.
Pokazujući veličinu kampa, jedan je oficir rekao za CNN: “Rusi se ne bore kvalitetom, već kvantitetom. Oni vojnike ne smatraju ljudima, oni su za njih topovsko meso i potrošni materijal. Taktika ruske vojske nalikuje ratovanju u srednjem vijeku, kada se nije pobjeđivalo vještinom, već količinom.”
Ostaci vojne opreme, odjeće i zakloni nisu jedino što su Rusi ostavili. Ruski vojnici upali su u obližnja naselja, zauzeli domove i terorisali stanovnike s kojima su došli u kontakt, tvrde stanovnici i sveštenik. Mučenje, poniženje i plitki grobovi ljudi koje su oni ubili u svojoj bazi sada su posljedice s kojima se nose ta sela.
Prisilili ga da prođe kroz minsko polje
Vitalij Černiš iz sela Zdviživka na periferiji Kijeva rekao je da je vozio bicikl kroz svoje selo kada su ga uhvatile ruske snage, koje su “lovile naciste”. Rekao je da su ga držali skoro 24 sata. Černiš se sjeća da se molio tokom, kako je vjerovao, posljednjih minuta svog života.
“Bio sam vezanih očiju, vezanih ruku. Oni su pucali”, rekao je za CNN.
Černiš kaže da je bio zatvoren u šupi nakon što je bio prisiljen proći kroz minsko polje. Rekao je da su ruski vojnici razmišljali hoće li ga politi benzinom te su mu prijetili da će ga odvesti u krematorijum. Dok je bio vezan, vojnici su pucali oko njega i stalno su ga pitali koja mu je posljednja želja. Kaže da se satima smrzavao u šupi.
“Tukli su me po rukama i nogama, ispod struka. Ostale su modrice. Mislio sam da mi je noga slomljena, šepao sam. Ali živ sam i zdrav, hvala Bogu”, govori ovaj Ukrajinac.
U njegovom vrtu i dalje stoji artiljerijska granata, još jedan podsjetnik na njegovo bolno iskušenje i skoro mjesec dana pod ruskom okupacijom. Černiš je preživio, ali neki su stanovnici ubijeni nakon što su ih mučili vojnici koji su izašli iz svoje šumske tvrđave.
“Osjećam samo mržnju, ne možemo to nikad oprostiti”
Vasilij Benca, lokalni sveštenik u Zdviživki, rekao je za CNN da su se ruske trupe, tenkovi i oklopna vozila okupili u selu i ostali ondje mjesec dana. Ljudi su se bojali izaći iz svojih podruma. Kada je Benca ipak izašao, rekao je da je pronašao unakažena tijela petorice muškaraca u vrtu i još dvojice u šumi.
“Rusi su od mene tražili, odnosno prisilili me da pokopam dvije žene na groblju”, rekao je Benca za CNN.
Nekazakov, koji je pobjegao kada su Rusi napali njegovo selo, sada se vratio u svoj dom u Hostomelu. Sjeća se svih tijela pokraj kojih je prošao kad je otišao i žali što nije mogao ništa učiniti po tom pitanju.
Sada, kaže, osjeća mržnju prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i vojnicima koji su opustošili njegov rodni grad.
“Osjećam samo mržnju. Stotinama godina ne bismo ni pomislili da bi se to moglo dogoditi. Ne možemo to oprostiti do kraja života”, rekao je gledajući grobove onih koji su umrli.