Najmanje dvanaest eura na sat za sve. To je ideja koja stoji iza pravila o obaveznoj minimalnoj plati u Njemačkoj. Ali, poslodavci imaju trikove kojima mogu da miniraju tu ideju.
Utorak ujutro u Frankfurtu. Vozila carine su na putu ka jednom od najvećih gradilišta u gradu. To je racija agencije za finansijski nadzor nad ilegalnim radom.
„Istražujemo sumnju o kršenje ugovora o radu“, kaže Arne Niztrat iz glavne centrale carine u Frankfurtu. Kontroliše se 260 ljudi, kao i uprava gradilišta. Carinici na licu mjesta prikupljaju lične podatke i provjeravaju građevinsku dokumentaciju.
Nadležnima će kasnije biti potrebni dani da sve to procijene. Ako uopšte sve i uhvate. Naime, na gradilištu se sve brzo pročuje, a onda radnici „ponekad nestanu u nekom skrovištu, jer se oni ovdje snalaze bolje od nas“, frustrirano kaže Niztrat.
Antonio (ime je promijenjeno) je neko ko se snalazi na gradilištima. Ne želi da kaže gdje je radio, kao ni svoje pravo ime. Jedan je od rijetkih koji je na kraju ipak pronašao put do savjetovališta „Poštena mobilnost“.
Ono je namijenjeno radnicima iz istočne i srednje Evrope, a povezano je s njemačkim savezom sindikata. U njemu se pružaju informacije o radnim pravima, kao i podrška u slučaju sporova i sukoba. Antoniju su pružena objašnjenja na njegovom maternjem jeziku, ali on još uvijek nije siguran da se usuđuje da traži svoja prava od svog poslodavca.
Nedostatak osoblja
Antonio nikad nije uhvaćen u carinskoj kontroli. Misli li da je to dobro ili loše? Kaže da ne zna. Nema ugovor o radu, nema određeno radno vrijeme i nije plaćen po satu, nego po kvadratnom metru. Preračunato u odnosu na radno vrijeme, on ponekad zarađuje 3,50 eura, a ponekad pet eura po satu. Ipak, priznaje da mu je inspekcija „možda pomogla“.
Međutim, broj kontrola se u posljednjih deset godina smanjio – s gotovo 63.000, na oko 53.000 godišnje na nivou čitave Njemačke. Jedan od razloga je: nedostatak osoblja.
Ali, to nije sve, kritikuje Frank Bukenhofer, koji je u policijskom sindikatu nadležan za carinu. On ukazuje na probleme u organizaciji carinske službe i zalaže se za formiranje sveobuhvatne finansijske policije s odgovarajućim ovlašćenjima.
Često i po nekoliko kršenja zakona
Kršenje zakonske odredbe o minimalnoj plati rijetko dolazi samo. Utaja poreza, neisplaćivanje plata, a ni doprinosa za socijalno osiguranje. Zbog toga provjera podataka zabilježenih na gradilištu, npr. ovdje u Frankfurtu, može da potraje danima.
Preliminarni rezultat te akcije je sljedeći: 179 prekršaja kada je riječ o isplati minimalne plate, 71 fiktivna prijava samostalne djelatnost, četiri zaposlena na crno. Zvuči kao veliki uspjeh, ali s obzirom na ukupnu situaciju u zemlji, to je manje od 0,5 odsto razjašnjenih slučajeva. Slabost sistema se tako jasno pokazuje.
Stotine hiljada ljudi je prevareno
Prema istraživanju Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja (DIW), između 750.000 i više od tri miliona radnika prevareno je za njihov novac.
„Raspon je tako širok, jer je ilegalne aktivnosti tako teško otkriti“, kaže Johanes Zebauer iz DIW.
Osim toga, od uvođenja minimalne plate zapravo se povećao broj poslova u sektorima s niskim platama. To pogađa one koji ne rade puno radno vrijeme, studente, penzionere, a i ljude koji ne govore njemački.
Za Antonija, prekršaji poslodavca znače manje doprinosa za penziono, manje bolovanja, manje regresa. Barem zvanično. Za regres nikad nije ni čuo, a kada je bio bolestan, novac mu nije isplaćivan.
On sada namjerava da potraži drugi posao na gradilištu. Ovoga puta će, kaže, paziti na svoja prava. Neće biti teško naći nešto novo, jer su radnici poput njega sada u Njemačkoj veoma traženi.
Digitalno prijavljivanje
Digitalno prijavljivanje ne bi onemogućilo varanje kada je riječ o isplati minimalne plate, ali bi ga otežalo. To pokazuju primjeri poput onog iz jedne pivare u Oberurselu. Prije početka smjene svako od 80 radnika se prijavljuje, bilo da je riječ o stalnom ili privremenom radniku.
Digitalna prijava donosi samo prednosti za vlasnika Tomasa Študanskog: „Prije su uvek bile rasprave: ’Bio sam tu toliko i toliko, radio sam toliko i toliko’. Toga sada više nema“.
Tako bi trebalo da bude svuda, ali stvarnost je drugačija. Samo deset eura za sat i to u gotovini, umjesto dvanaest eura kolika je minimalna plata – i to nije tako samo u ugostiteljstvu i građevinarstvu. To je masovna pojava, a spisak privrednih grana u kojima se to događa je dugačak.