Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Korona virus, Italija i medicinari: Bili smo heroji, ali su nas već zaboravili

Ljekari i sestre u Italiji slavljeni su kao heroji zbog liječenja pacijenata teško oboljelih od korona virusa. Ali sada oni pate.

Lombardija je region koji je najteže pogođen ovom bolešću na čitavom svijetu i njeni medicinski radnici sada imaju problema da se priberu.

Foto: BBC

Paolo Miranda je medicinski tehničar na odjeljenju za intenzivnu njegu u Kremoni.

“Utanjio sam sa živcima”, kaže on. “Brže se razbjesnim i upuštam u svađe.”

Prije nekoliko nedjelja, Paolo je odlučio da krene da dokumentuje sumornu situaciju na svom odjeljenju za intenzivnu njegu tako što će praviti fotografije.

“Nisam želio da ikad zaboravim šta nam se desilo. Uskoro će to postati istorija”, kaže on.

Na tim fotografijama on želi da pokaže kako se njegove kolege nose sa “Fazom 2” dok se život vraća u normalu u Italiji.

“Iako se vanredno stanje usporava, osjećamo se okruženi tamom”, kaže on. “Kao da smo prekriveni ranama. Sve što smo vidjeli nosimo u sebi.”

Noćne more i noćni strahovi

Isto osjeća i Monika Marioti, takođe sestra sa odjeljenja za intenzivnu njegu.

“Stvari su sada mnogo teže nego što su bile tokom krize”, kaže ona.

“Imali smo neprijatelja protiv kog smo se borili. Sad kad imam vremena o svemu da promislim, ojsećam se izgubljeno, besciljno.”

Tokom krize, bili su prezauzeti i nisu imali vremena za razmišljanje. Ali kako lagano popušta pritisak pandemije, isto se dešava i sa adrenalinom.

Sav stres nagomilan u posljednjih nekoliko nedjelja počinje da izbija na površinu.

“Imam nesanicu i noćne more”, kaže Monika. “Budim se deset puta svake noći sa ubrzanim radom srca i bez daha.”

Njena koleginica Eliza Picera kaže da se tokom vanrednog stanja osjećala jakom, ali da je sada potpuno iscrpljena.

Nema snage da kuva niti da sprema kuću, a kad ima slobodan dan, najveći dio vremena provodi samo sjedeći na kauču.

Nema “nove normalnosti”

Martina Benedeti sestra je na odjeljenju za intenzivnu njegu u Toskani i još uvjek odbija da se viđa sa porodicom i prijateljima iz straha da bi mogla da ih zarazi.

“Čak sam se socijalno distancirala i od rođenog muža”, kaže ona. “Spavamo u odvojenim prostorijama.”

Čak i proste stvari postale su joj preteške.

“Svaki put kad krenem u šetnju, počnem da osjećam strepnju i moram odmah da se vratim kući”, priznaje Martina.

Sad kad konačno ima vremena da razmišlja o svemu, prepuna je sumnje u samu sebe.

“Nisam sigurna da li i dalje želim da budem medicinska sestra”, kaže ona. “Vidjela sam više ljudi kako umire u posljednja dva mjeseca nego za čitavih šest godina.”

Nekih 70 odsto zdravstvenih radnika koji su se borili protiv Kovida-19 u najteže pogođenim oblastima Italije pate od premorenosti, pokazuje jedna skorašnja studija.

“Ovo je zapravo najteži trenutak za ljekare i sestre”, kaže Serena Barelo, autorka studije.

Dok se nosimo sa krizom, naše tijelo proizvodi hormone koji nam pomažu da se izborimo sa stresom.

“Ali kad konačno dobijete vremena da razmislite o svemu što se desilo, a društvo nastavi dalje sa svojim životima, sve to može da se obruši na vas i vi počnete da se osjećate iscrpljenije i emotivno uznemirenije”, kaže doktorka Barelo.

Ona se brine da bi mnogi ljekari i sestre mogli da osjećaju simptome post-traumatskog stresnog poremećaja (PTSP) još dugo poslije pandemije. Tad težina traumatskog iskustva počne da utiče na život osobe, ponekad mjesecima ili čak godinama kasnije.

Za zdravstvene radnike, ovo bi moglo da utiče na njihovu sposobnost da nastave sa radom onim intenzitetom i usredsređenošću koje njihovi poslovi zahtijevaju.

Zaboravljeni heroji

Širom svijeta, ljekari i sestre na prvoj liniji fronta slave se kao heroji zato što su rizikovali živote da bi liječili pacijente. Ali u Italiji ta ljubav lagano jenjava.

“Kad su se svi plašili smrti, odjednom smo bili heroji, ali već su nas zaboravili”, kaže Monika.

“Vratićemo se tome da nas doživljavaju kao ljude koji brišu guzice, lijenje i beskorisne.”

U Torinu, sestre su se nedavno vezale jedna za drugu i nosile kese za smeće, što je bila referenca na to kako su morale da improvizuju zbog nedostatka medicinske zaštitne opreme.

Organizovale su protest da bi zahtijevale priznanje za svoj rad.

“U martu smo bili heroji, sad smo već zaboravljeni”, vikala je jedna sestra na megafon.

Obećan im je bonus za njihov rad, ali ga još nisu dobili.

Nema izlaza

Najmanje 163 ljekara i 40 sestara umrlo je od Kovida-19 u Italiji. Njih četvoro sami su sebi oduzeli živote.

A opet se mnogi zdravstveni radnici danas osjećaju kao da se pandemija nikad nije ni desila.

“Osjećam kako me obuzima bijes”, kaže Elisa Nanino, ljekarka koja se bavila Kovidom-19 u gerontološkim centrima.

Otkako su ukinute mjere izolacije, ona konstantno viđa ljude kako piju i jedu zajedno bez maski i socijalnog distanciranja.

“Želim da im priđem i da im urlam u lice, da im kažem da ugrožavaju svakoga”, kaže ona. “To je vrhunsko nepoštovanje prema meni i mojim kolegama.”

Jedna stvar oko koje se svi medicinski radnici slažu jeste da im je podrška javnosti pomogla da prebrode ovu krizu.

“Ja nisam heroj, ali sam se osjećao važnim”, kaže Paolo.

Javno priznanje je najmoćniji način na koji moramo da pomognemo zdravstvenim radnicima koji se bore sa PTSP-om, tvrdi se u studiji doktorke Barelo.

“Svi mi sada imamo da odigramo ključnu ulogu”, kaže ona. “Moramo da se postaramo da ne zaboravimo šta su ljekari i sestre učinili za nas.”

Vojnici mogu da ostave ratište za sobom i izbore se sa traumom kod kuće. Ali za ove ljekare i sestre, sljedeća 12-časovna smjena uvjek je tu negde iza ćoška.

Oni moraju da se nose sa svim ovim na istom onom mjestu na kom su toliko propatili.

“Osjećam se kao vojnik koji se upravo vratio iz rata”, kaže Paolo. “Naravno, nisam viđao oružje niti mrtva tijela na ulicama, ali na mnoge druge načine osjećam se kao da sam bio u rovovima.”

IzvorBBC

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve