Svijet se nalazi pred promjenom paradigme; gromoglasnim sastankom, borbom tektonskih ploča. Vaclav Klaus, u narednom članku časopisa The Hungarian Conservative, žali zbog odlaska starog poretka. Prelaz iz jedne epohe u drugu podsjeća na poemu Mathewa Arnolda „Dover Beach“, gdje je osjeka mora nade prestala milovati obale svijeta. Sada je to „melanholična, duga, rika koja se povlači do daha noćnog vjetra“. Isto tako, grmljavina promjene priziva raspad Vestfalije i kraj unipolarnog liberalnog svijeta, piše Brian Patrick Bolger za National Interest.
Vestfalski mir iz 1648. okončao je Tridesetogodišnji rat, navodno između katoličke i protestantske Evrope; rat u kojem je blizu osam miliona ljudi izgubilo život. Ovaj mirovni ugovor donio je ideju „vestflaskog suvereniteta“ iz ruševina izvjesnosti Svetog Rimskog carstva. Iako Vestfalija nije bila jednaka rađanju nacionalnih država, jeste uspostavila koncept svete prirode granica i prava na samoopredjeljenje. Ovaj tip suvereniteta suočio se sa izazovima sa dva fronta nakon 300 godina njegovog principijelnog prihvatanja, iako ne „rigorozne“ primjene.
Prvo je došao cunami globalizacije, i kao i njegov prethodnik, sistem iz Bretton Woodsa, srušio je nacionalne granice svojom uzavrelom energijom. To su bile samozadovoljne 1990-te, ta tužna decenija kada su „kraj ovog ili onog“ slijedili jedan za drugim; kada su se istoričari, u istinskoj hegelijanskoj histeriji, nadmetali da predvide kraj ovog ili onog. „Kraj istorije“ je bio tu; bio je to trijumf prosvjetiteljskih ideja, liberalna demokratska misija koju treba izvoziti, kapitalizma i Coca-Cole.
Ta era zapadnjačkog razmišljanja primiče se kraju. Kada su otkrića „Novog svijeta“ i britanski pomorski uspon pokrenuli moderni nomos [grč. zakon, običaj] svijeta od 15. vijeka naovamo, to se takođe činilo izvjesnim i sigurnim. Svaka epoha vjeruje u trajnost svog ideala, svoje teritorije i nomosa.
Nomos je grčka fraza koju je Carl Schmitt koristio da opiše ove posrnule, ogromne države (ili civilizacijske države) i njihov zadatak da osvoje svijet, od Rimskog carstva naovamo. Nomos proizilazi iz geografske, kulturne i resursne dominacije jedne države. Jus publicum Europaeum [lat. evropski javni zakon] koji se pojavio na kraju Svetog Rimskog carstva činio je osnovu evropske hegemonije. Prokletstvo napretka, njegova Ahilova peta, je vjerovati u vječnost sadašnjosti.
Novi nomos Zemlje nije globalizacija ili liberlana demokratija. To nije islam. To je zapravo nešto što hrane i njeguju sva carstva ili civilizacije onda kada izgube duh svoje rane hegemonije i predaju ključeve konkurentu; to je jedan oblik samozadoovljstva. Mahnu zbogom etosu koji ih je i učinio uspješnim. Homogenost je ključ uspješnog carstva.
Kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi govori o tome kako Xi Jinping teži ka tome da preobrazi trenutnu strukturu međunarodnih odnosa. Xi je „uveo inovacije i nadišao tradicionalne zapadnjačke teorije međunarodnih odnosa nastale u proteklih 300 godina“, s upečatljivom ikonoklastičnom referencom na Vestfaliju. Ovo je, opet, u raskoraku sa do sada preovladavajućim viđenjem Kine – kao dalekog, čuvališta na putu svile konfučijanske krasne izolacije. Zapad, noseći svoj kulturbrille [njem. kulturne naočale], vidi samo ono što želi vidjeti: dobronamjeran svijet liberalnih demokratskih normi.
‘Sve pod nebeskim svodom’
Kako Gloucester upozorava u Kralju Learu: ”Vrijeme je pošasti, kada ludi vode slijepe.” Faustovski pakt između Rusije i Kine nije kauzalna nužnost sukoba u Ukrajini, već savez da se sistematski ponovo ispiše nomos svijeta. Kinezi imaju izraz Tianxia, što znači ”sve pod nebeskim svodom”, koji postavlja red i usklađenost iznad svega. Car je oduvijek ne samo car Kine, već svijeta. Kinesko razmišljanje izjednačava postojanje jednog sunca sa jednim zemaljskim vladarom. Car je bio sličan božanskom pravu evropskih kraljeva. Dinastija Qin Han, od trećeg vijeka p.n.e., vidjela je konfučijanski legalizam koji je vladao duže od dva milenija u istočnoj Euroaziji, do kraja 19. vijeka.
Moderna Kina oživljava dinastiju poreza, kroz ekonomsku ovisnost, povoljne kredite i kreiranje kineske dijaspore širom Azije i Afrike. Zapad je, poput Edipa, iskopao sebi oči percepcije – voljno stavljajući povez preko očiju za eksternalizaciju proizvodnih kapaciteta i jeftin uvoz. Pa ipak, u Kini, prema riječima Wang Fei Linga, „analitičari vanjske politike predstavili su obnovljenu ideju Tianxije kao legitimnu ili superiornu alternativu i moćnu kritiku vestfalskog svjetskog poretka“.
To je mitska ideja koju je lako prodati kineskoj populaciji, sa nasljednim viđenjem drugih azijskih država kao tributarnih [tributarna država je izraz kojim se opisuje država kojoj je druga, u pravilu snažnija država, obavezala ne miješati u unutrašnje stvari, ali isključivo pod uslovom da joj se redovno isplaćuje danak koji je mogao biti u novcu, robama, ali ponekad i čisto simboličke prirode. Koncept tributarne države je veliku važnost imao u istočnoj Aziji, gdje je je kineski car sebe smatrao gospodarom cijelog civilizovanog svijeta te je kupovina robe koje su donosili trgovci iz stranih zemalja bila tumačena kao plaćanje danka, odnosno priznanje njegove vlasti, a prodaja kineske robe na strana tržišta tumačena kao prodaja. Time se, između ostalog, zaobilazila konfučijanska zabrana bavljenja trgovinom.].
Planirana putanja
Civilizacijske države zasnovane na idejama, poput Kine i Rusije, koriste narative istorijske sudbine, poput „konzervativne revolucije“ mislilaca iz Weimara. Ove države svoje ciljeve vide kao dugoročne i istorijske, božanski potvrđene. Oni vide dalje od kratkoročnosti predstavničke demokratije. Ekonomski rast samo je jedan aspekt takve sudbine. Zapadnjačke ideje „napretka“ usklađene su sa kolonijalnim viđenjem globalizacije. To je Vestfalija 2.0: nacionalne države i globalni kapital koji pokreću strane direktne investicije (FDI). Pobjednik ove trke u stanju je koristiti resruse, investicije i rad. Kina je kasno stigla na ‘zabavu’, ali je stigla.
Ne iznenađuje da se protivljenje Rusije takođe fokusira na ovu neravnotežu. Rat u Ukrajini nije bio iznenadna vizija Vladimira Putina – Rusi koriste planirane putanje za svoju ekonomiju i geopolitičko predviđanje. Tek prošle godine je korporacija RAND objavila Rusko vojno predviđanje i planiranje, zasnovano na istraživanjima od 2019.
Glavna slabost Zapada je kratkoročnost u pogledu predviđanja i planiranja. To je karakteristično za zapadnjačke vlade i smanjuje sposobnost da se gleda dugoročno, dalje od sljedećih izbora. Zapadnjački fokus na liberalne norme, prava i globalnu demokratiju funkcioniše samo u igri koju igraju svi. Nekada je vestfalski sistem nacionalnih država progutala gradnja carstava, a sada, globalizacija, quid pro quo [usluga za uslugu], ravnoteža, je nestala.
U izvještaju RAND-a stoji da Rusija vidi geopolitičku dinamiku kao onu koja ima dva moguća puta. Jedan je nastavak unipolarnog svijeta liberalnog upravljanja i globalizacije, zasnovanog na zapadnjačkom finansijskom sistemu i američkoj dominaciji u vanjskoj politici. Druga alternativa je da Rusija ispituje i pokušava srušiti ovu hegemoniju. To je zbog njihove percipirane nesposobnosti postizanja ekonomskih ciljeva, zajedno sa pristupom kapitalu i tehnologiji. Osovina koja se sastoji od Kine i Rusije čini ovo mnogo vjerovatnijim.
Simbol dvoličnosti
Rat u Ukrajini nije o samoj Ukrajini – to je borba za poziciju; to je unutrašnje planiranje, ono što Rusi nazivaju „VPO“ analiza, koji vide svoju strategiju kao dugu igru. U osnovi svega ovoga je vojna perspektiva koja treba biti na nivou protivnika. Rusi predviđaju da će, ako se zadrže postojeće putanje globalizacije, do 2040, SAD biti 60 jači u vojnom kapacitetu. Globalizacija je za Ruse pehar sa Janusovim licem [simbol dvoličnosti]; ujedno izvor prihoda od nafte, a ipak potencijalno oslabljujući. Ekonomske sankcije pojačavaju ovaj problem i ograničavaju pristup tehnologijama i kapitalu. Za Ruse, rat je način da poremete tok geopolitike. Druga alternativa vidi VPO reformisanog vojnog balansa u kojem se Kina, do 2040, izjednačava sa SAD-om po vojnom kapacitetu, a ruski deficit je smanjen na 20 posto.
Ova vizija, nazvana „Bipolarnost 2.0“, sada pokreće rusku i kinesku politiku. Njen cilj je stvaranje povoljnih blokova u grupi BRICS (nazvanoj po Brazilu, Rusiji, Indiji, Kini i Južnoj Africi) i Šangajskoj organizaciji za saradnju. Ipak, suočena sa gubicima oružja i ljudi u Ukrajini, ruska igra se raspršuje. Tehnološki bojkot mogao bi biti brutalan za Rusiju. Otuda ruska „meka“ politika izgradnje saveza sa zapadnjačkim disidentima – strankama „kulturne“ dijaspore koje vide negativnu dinamiku kulture globalizacije. Mađarska, Srbija, Italija i SAD imaju populitstički talas demokratskog otpora liberalizmu. Ovo bi moglo biti plodno tlo za Rusiju, jer zapadnjačke norme uništavaju svoja društva iznutra.
Često citirana „liberalna demokratija“ puna je kontradikcija. Predstavnička demokratija je mijazma demokratije; to je sistem za regulisanje i upravljanje međunarodnim sistemom tokova kapitala koji zavisi od migratorne jeftine radne snage i resursa. Manipulacija elitom sada primjećuje povlačenje u liberalnim demokratijama jer radnička klasa, kulturno obespravljeni blok, podržava više nacionalistički, autohtoni populizam. Ovo može biti veća prijetnja od vanjske igre velikih sila.
Za Kineze, tianxia je ponovo na dnevnom redu nakon praznine komunizma. Kina, smatra Henry Kissinger, „je sebe smatrala, na neki način, jedinom suverenom vladom svijeta“. Za Xi Jinpinga, Kina postaje srednje kraljevstvo tributarnih vazalnih država. Tianxia unosi red u haos Vestfalije.
Mit i realpolitika
Spoj idealiziranog mita i realpolitike je ono što pokreće Kinu i Rusiju: bezgranično tributarno carstvo kineskih careva i beskrajne stepe Rusije Dostojevskog. Retorika kineske „Globalne bezbjednosne inicijative“ iz aprila 2022, nastavila je temeljnu modu ekspanzivne dominacije, navodeći „sigurnost za sve u svijetu … i protiveći se potrazi za vlastitom sigurnošću na račun drugih“. Tu je i odbijanje unutrašnje štete globalizacije za kineske kulturne vrijednosti —Geliguojia, ili „odvojena zemlja“ careva. To je najbolje od oba svijeta za Xija i nastavak Maove vizije komunizma u svjetskim razmjerima.
Stoga, dva sunca zalaze na svijetu; vestfalsko od 300 godina i kinesko iz dinastija Qin Han. No, za Kineze postoji samo jedno sunce na nebu, i oni odbijaju svirati drugu violinu Zapadu. Dijelom „revanšistički“ – obračun iz vremena kolonijalnih sila – i napad na slabost zapadnjačkih liberalnih kultura. To je težak ispit za sinove prosvjetiteljstva i za arhitekte Vestfalije, koji su odbacili civilizacijsku državu Svetog Rimskog Carstva radi utjehe nezavisnih država.
Pa ipak, slabost autoritarnih država kao što su Rusija i Kina njihovo su sve veće oslanjanje na jedan tip ekspanzivnog nacionalizma. Civilizacije ne bivaju zasnjenjene vanjskim prijetnjama već unutrašnjom nepovezanošću. U ovome, i Zapad i Istok zaklanja izmaglica; nedostatak moralne teleologije ometa oboje. Resursi i geopolitika označavaju manjak Platonove „brige za dušu“. Vezani za zid Platonove pećine, biće potrebna spenglerijanska promjena koja mijenja epohu, da izvuče čovjenčanstvo iz pećine koje samo napravilo i na zasljepljujuću svjetlost.