Kina, zemlja i civilizacija stara hiljadama godina, danas slavi 70 godina otkad je postala Narodna Republika Kina. Komunistička partija je preuzela zemlju nakon Drugog svjetskog rata i Kineskog građanskog rata, koji je počeo 1927. i završio 1949.
U tih 70 godina gotovo sve ostale zemlje pod vođstvom Komunističke partije, od Sovjetskog Saveza nadalje, raspale su se ili zamijenile socijalističko državno uređenje liberalnom demokratijom – bar na papiru. No ne i socijalistička Kina, koja je u tih sedam decenija prešla nevjerojatan put od siromašne, ruralne zemlje do jedne od najvećih ekonomskih, političkih i vojnih sila na svijetu.
“Kad je Komunistička partija preuzela kontrolu nad Kinom, zemlja je bila vrlo, vrlo siromašna. Nije imala trgovinskih partnera, nije imala diplomatskih odnosa, oslanjali su se na samodovoljnost”, komentarisao je glavni ekonomista za Kinu singapurske banke DBS Chris Leung za BBC.
Kina tako danas ima drugi najveći bruto društveni proizvod (BDP) na svijetu, iza SAD-a i ispred Njemačke, koju je prestigla 2009.
Od desetina miliona mrtvih od gladi…
Naravno, bila bi ozbiljna greška, odnosno brkanje korelacije i kauzacije, pripisati nagli ekonomski uspon Kine njenom komunističkom režimu. Ispravnije bi bilo reći da je Kina ostvarila ovaj uzlet uprkos Komunističkoj partiji, pod kojom je pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka prošla kroz možda najveći teror i humanitarnu katastrofu, gledano u apsolutnim brojkama umrlih.
Za tu je zločinačku politiku primarno odgovoran komunistički vođa Mao Ce-tung, koji je bio na čelu Partije i države, bilo formalno ili u praksi, od 1954. do svoje smrti 1976. On je pokrenuo veliki projekt državno vođene i terorom nametnute industrijalizacije i agrarne kolektivizacije zemlje, nazvan Veliki korak naprijed.
Kina po tom pitanju nije bila izuzetak – prisilna kolektivizacija zemlje prouzrokovala je masovnu glad i bijedu u svakoj socijalističkoj zemlji u kojoj je provedena – ali bila je daleko najteži slučaj. Kao posljedica ove kampanje, između 18 i 56 miliona Kineza umrlo je, prvenstveno od gladi. Tačan broj žrtava vjerojatno nikad nećemo znati.
Onda je u šezdesetima uslijedila jednako notorna Kulturna revolucija, kampanja u kojoj se Maov režim sistematski obračunavao s “kontrarevolucionarnim elementima”, ali prije svega sa svojim suparnicima i njihovim pristalicama. U ovoj kampanji crvenog terora ubijeno je između 360 hiljada i 10 miliona ljudi, a desetine miliona su završili na sudu iz političkih razloga. Čak je i Komunistička partija službeno priznala da se radilo o “najtežem nazadovanju i najvećim gubicima za Partiju, zemlju i njen narod od osnivanja Narodne Republike”.
…do nevjerojatnog ekonomskog uspona
No zaokret je za Kinu počeo posjetom američkog predsjednika Richarda Nixona 1972., a ubrzao se Maovom smrću i velikim protržišnim reformama koje je njegov nasljednik Deng Xiaoping počeo 1978. Otvaranje Kine, kako je poznato na Zapadu, okrenulo je Kinu od ortodoksnog marksizma-lenjinizma prema “socijalizmu s kineskim karakteristikama”, kako ga je nazvala kineska Partija.
Osim što su seljaci opet dobili vlastite parcele zemlje, što je riješilo nestašice hrane, Kina je otvorila vrata stranom ulaganju iz SAD-a. Dvije zemlje obnovile su i diplomatske odnose 1979. A američki ulagači brzo su jurnuli u Kinu, premještajući masovno industrijsku proizvodnju iz SAD-a u zemlju s daleko jeftinijom radnom snagom i troškovima najma.
“Od kraja sedamdesetih do danas vidjeli smo vjerojatno najimpresivnije ekonomsko čudo bilo koje ekonomije u istoriji”, komentarisao je glavni globalni ekonomist u Standard Chartered Banku David Mann za BBC.
Pridruživanje Svjetskoj trgovinskoj organizaciji 2001. dalo joj je dodatni zamah. Trgovinske barijere i carine s drugim zemljama snižene su ili ukinute, a poznati “made in China” proizvodi preplavili su svijet.
“Kina je postala radionica svijeta”
“Postala je radionica svijeta”, primjećuje Mann.
Primjera radi, kineski izvoz je 1978. prema Londonskoj školi ekonomije bio vrijedan 10 milijardi dolara, manje od 1% svjetske trgovine. Do 1985. se popeo na 25 milijardi dolara, ali onda je uslijedio pravi skok: manje od dvije decenije kasnije popeo se na 4,3 biliona dolara, čime je Kina postala zemlja s najvećim izvozom dobara.
Kineske liberalne reforme, u kombinaciji s globalizacijom, izvukle su 850 miliona Kineza iz siromaštva, prema Svjetskoj banci, i uvele dobar dio njih u srednju klasu. Kina je na putu da eliminiše apsolutno siromaštvo (određeno apsolutnim prihodima, ne u poređenju s drugima) do 2020.
U isto vrijeme došlo je i do skoka u broju obrazovanih. Standard Chartered Bank procjenjuje da će do 2030. čak 27% kineske radne snage biti visoko obrazovano. To bi bio otprilike isti procenat kao u Njemačkoj danas.
Naravno, to ne znači da se ekonomski rast i novostvoreno bogatstvo ravnomjerno rasporedilo na 1,3 milijarde stanovnika Kine. Uz novopečene milijardere i srednju klasu u usponu, u Kini i dalje paralelno egzistiraju siromašne ruralne zajednice i siromašna, nisko obrazovana industrijska radna snaga. Nejednakost je posebno izražena između velikih gradova i sela.
Prihodi po stanovniku i dalje zaostaju za Zapadom, ali milijardera ima skoro jednako
“Čitava ekonomija nije napredna, postoje goleme razlike između pojedinih djelova”, ističe Mann.
Kina je i dalje zemlja u razvoju, barem prema prihodima po glavi stanovnika koji i dalje iznose manje od jedne četvrtine prihoda u razvijenim zemljama. Dok je prosječni godišnji prihod u Kini 10.000 dolara, u SAD-u je 62.000.
No zato ova nominalno socijalistička zemlja po broju stanovnika već puše za vratom SAD-u. U Kini ih je 2017. bilo 475, a u SAD-u 585. Poređenja radi, u Indiji, koja ima gotov jednak broj stanovnika kao Kina, ima ih samo 119. A nejednakost nije loša samo zbog društvene pravde, koja je ionako podložna interpretacijama već i zbog toga što potkopava društvenu koheziju, međusobno povjerenje i zadovoljstvo vladajućima. Upravo je to ono što kineska Partija želi izbjeći pod svaku cijenu, nakon traumatičnog iskustva masovnih protesta na Trgu Tiananmen u Pekingu 1989. – protesta koje je ugušila u krvi.
Tu je i drugi zabrinjavajući faktor – sve sporiji ekonomski rast. Kina, gdje država i dalje ima značajan upliv u ekonomiju, već se godinama pokušava osloboditi zavisnosti od izvoza i zamijeniti je rastom pogonjenim domaćom potrošnjom. Ali to joj baš i ne ide, a najnoviji trgovački rat u kojem se našla sa SAD-om otkad je Donald Trump došao na vlast, pokazuje da je i dalje itekako zavisna od američkog tržišta.
Ekonomski rast usporava, ali i dalje je impresivan
Pad nataliteta, uzrokovan bizarnim društvenim inženjeringom Komunističke partije koja je uvela zabranu više od jednog djeteta (nedavno ju je ukinula), također je ostavio danak u vidu manjka radne snage i starenja stanovništva.
Ekonomski rast Kine trenutno varira između 6 i 7% godišnje, prema podacima Nacionalnog statističkog biroa Kine. No čak i ako padne na razinu između 5 i 6%, opet će iznositi čak 35% globalnog ekonomskog rasta, “što je najveći pojedinačni doprinos među svim zemljama, tri puta važnije za globalni rast od SAD-a”, naglašava Mann.
Pored toga, Kina već godinama i sama naveliko investira u inostranstvo, ponajprije preko svog razvikanog projekta Pojasa i ceste, zamišljenog da odgovara srednjovjekovnom Putu svile. Razlika je što je moderni Put svile daleko veći, s ambicijom da prometnom infrastrukturom obuhvati gotovo polovinu svjetskog stanovništva: od Pekinga do Jakarte, Nairobija i Venecije. Očito je da ova drevna zemlja i civilizacija želi postati još veća globalna sila nego što je danas.