Za 15 godina, koliko je premijer Izraela, Benjamin Netanjahu je postavio dva presedana, postavši lider koji je najduže na vlasti u ovoj zemlji – i prvi koji je krivično gonjen dok je bio na položaju.
Hvaljen među pristalicama kao „kralj Bibi” i „mađioničar” zbog vještine dobijanja izbora, šef izraelske desničarske stranke Likud suočava se sa do sada najvećim izazovom, boreći se za politički opstanak dok mu se sudi po optužnici za korupciju.
Njegov uspjeh na biralištima mnogo duguje njegovom imidžu osobe koja najbolje može da sačuva Izrael od neprijateljskih sila na Bliskom istoku.
Zauzeo je tvrd stav prema Palestincima, stavivši pitanja o bezbjednosti u sam vrh svih mirovnih pregovora i odavno upozoravao na egzistencijalnu opasnost od Irana.
Bratovljevo nasleđe
Benjamin Netanjahu je rođen u Tel Avivu 1949. godine. Porodica mu se 1963. godine preselila u SAD kad mu je otac Benzion, istaknuti istoričar i cionistički aktivista, dobio ponudu za akademski položaj.
Sa 18 godina se vratio u Izrael, gde je proveo pet istaknutih godina u vojsci, služeći kao kapetan elitne komandoske jedinice Sajerat Matkal. Učestvovao je u napadu na aerodrom u Bejrutu 1968. godine i borio se u Bliskoistočnom ratu 1973. godine.
Okončavši vojnu službu, Netanjahu se vratio u SAD, gdje je diplomirao i stekao zvanje magistra na Masačusetskom institutu za tehnologiju (MIT).
Netanjahuov brat Jonatan je 1976. godine ubijen predvodeći operaciju oslobađanja talaca iz otetog aviona u Entebeu, u Ugandi. Njegova smrt ostavila je dubokog traga na porodicu Netanjahu i njegovo ime postalo je legendarno u Izraelu.
Netanjahu je osnovao anti-teroristički institut u znak sjećanja na brata, a 1982. godine je postao zamjenik šefa izraelske misije u Vašingtonu.
Netanjahuova javna karijera praktično je lansirana preko noći. Kao artikulisani govornik engleskog jezika sa istaknutim američkim naglaskom, postao je poznato lice na američkoj televiziji i ubjedljivi zastupnik Izraela.
Netanjahu je imenovan za stalnog predstavnika Izraela u Ujedinjenim nacijama u Njujorku 1984. godine.
Dolazak na vlast
Tek je 1988. godine, kad se vratio u Izrael, počeo da učestvuje u domaćoj politici, osvojivši poslaničko mjesto za stranku Likud u Knesetu (parlamentu) i postavši zamjenik ministra spoljnih poslova.
Kasnije je izabran za predsjednika stranke, a 1996. prvi direktno izabrani premijer Izraela na prevremenim izborima poslije ubistva Jicaka Rabina.
Netanjahu je i najmlađi lider Izraela i prvi koji je rođen nakon što je država osnovana 1948. godine.
Iako je žestoko kritikovao mirovni sporazum u Oslu iz 1993. godine između Izraela i Palestine, Netanjahu je potpisao sporazum kojim je predato više od 80 odsto Hebrona Palestinskoj samoupravi i pristao na dodatna povlačenja sa okupirane Zapadne obale, na veliko protivljenje desnice.
Izgubio je položaj 1999. godine, nakon što je raspisao izbore 17 mjeseci prije vremena, poražen od laburističkog lidera Ehuda Baraka, bivšeg Netanjahuovog komandanta.
Politički povratak
Netanjahu je dao ostavku na mjesto lidera Likuda, a naslijedio ga je Arijel Šaron.
Nakon što je Šaron izabran za premijera 2001. godine, Netanjahu se vratio u vladu, prvo kao ministar spoljnih poslova, a potom i kao ministar finansija. Podnio je 2005. godine ostavku iz protesta zbog povlačenja Izraela iz okupiranog pojasa Gaze.
Nova prilika ukazala mu se 2005. godine, kad se Šaron – neposredno prije teškog moždanog udara poslije kog je ostao u komi – odvojio od Likuda i osnovao novu stranku centra Kadima.
Netanjahu je ponovo preuzeo vođstvo nad Likudom i bio izabran za premijera po drugi put u martu 2009. godine.
Pristao je na neprikosnovenih 10 mjeseci zamrzavanja izgradnje naselja na Zapadnoj obali, omogućivši mirovne pregovore sa Palestincima, koji su propali krajem 2010. godine.
Iako je 2009. godine javno saopštio svoje uslovno prihvatanje palestinske države kraj Izraela, kasnije je pooštrio taj svoj stav. „Palestinska država neće nastati, ne onakva o kakvoj pričaju ljudi. To se neće desiti,” izjavio je izraelskoj radio stanici 2019. godine.
Sukob u Gazi
Palestinski napadi i izraelska vojna akcija iznova su uvodili Izrael u sukobe u pojasu Gaze i oko njega, prije i nakon što se Netanjahu vratio na položaj 2009. godine.
Četvrti takav sukob za samo 12 godina izbio je u maju 2021. godine, privremeno zaustavivši napore stranaka koje se protive Netanjahuu da ga svrgnu sa vlasti poslije niza neubjedljivih izbora.
Iako je tokom sukoba Izrael imao podršku Sjedinjenih Američkih Država, njenog najbližeg saveznika, odnosi između Netanjahuva i predsjednika Baraka Obame bili su teški.
Najnižu tačku dostigli su kad se Netanjahu obratio Kongresu u martu 2015. godine, upozorivši na „loš sporazum” koji može da proistekne iz američkih pregovora sa Iranom oko njegovog nuklearnog programa. Obamina administracija osudila je tu posjetu kao nametljivu i štetnu.
Veze sa Trampom
Početak predsjedničkog mandata Donalda Trampa 2017. godine doveo je do boljeg usaglašavanja politike vlada SAD-a i Izraela, i u roku od godinu dana Tramp je najavio priznavanje Jerusalima kao glavnog grada Izraela.
Ovaj potez je izazvao bijes širom arapskog svijeta – koji podržava pravo Palestine na istočnu polovinu Jerusalima koju je Izrael okupirao još u Bliskoistočnom ratu iz 1967. godine – ali je pružio priliku Netanjahuu za ogroman politički i diplomatski udar.
Nešto više od godinu dana kasnije, Tramp je priznao i Izraelov suverenitet nad okupiranim sirijskim Golan Hajtsom, dodatno negirajući čitave decenije američke politike i stekavši pohvale od Netanjahua.
A u januaru 2020. godine, Netanjahu je pohvalio Trampov nacrt za mir između Izraela i Palestinaca kao „priliku vijeka”, iako su ga Palestinci odbacili kao jednostrani i ostavili na nivou predloga.
Netanjahu se slagao sa Trampom i oko Irana, pozdravivši predsjednikovo povlačenje 2018. godine iz Iranskog nuklearnog sporazuma i ponovno uvođenje ekonomskih sankcija.
Spektakl od suđenja
Poslije 2016. godine, Netanjahu je bio ometan istragom za korupciju, koja je kulminirala podizanjem optužnice protiv njega za podmićivanje, prevaru i iznevjeravanje povjerenja u vezi sa tri zasebna slučaja u novembru 2019. godine.
Netanjahu je optužen da je prihvatao poklone od bogatih biznismena i činio usluge da bi pokušao da pridobije pozitivnije ocjene u štampi.
On negira da je uradio bilo šta protivzakonito i tvrdi da je žrtva politički motivisanog „lova na vještice” koji su organizovali njegovi protivnici. Suđenje mu je počelo u maju 2020. godine i tako je postao prvi premijer na dužnosti kome se to desilo, oglušujući se o pozive protivnika da podnese ostavku.
Čak i nakon što su se nad njega nadvili oblaci krivičnih optužbi, Netanjahu je preživio tijesne opšte izbore u tri navrata za manje od godinu dana i osvojio peti mandat, pristavši da dijeli vlast sa političkim rivalom Benijem Gancom u rijetkoj vladi nacionalnog jedinstva osnovanoj da bi se izborila sa vanrednim stanjem uzrokovanim korona virusom.
Njen pad poslije samo osam mjeseci doveo je do četvrtih izbora za dvije godine. Iako je Likud osvojio najveći broj poslaničkih mjesta, protivljenje drugih desničarskih stranaka Netanjahuovom produžetku premijerskog mandata značilo je da on ne može da osigura većinu, učinivši njegovu političku budućnosti neizvjesnom.