Prevela: Milica Jovanović
Aleksej Navaljni veliki je trn u Putinovom oku. Kao mlad moskovski advokat, Navaljni je prije deset godina krenuo da ukršta javno dostupne informacije kako bi dokumentovao korupciju i zloupotrebe ovlašćenja u ruskoj vladi. U početku je koristio svoj blog da dokumentuje naduvane cijene u vladinim ugovorima, koje slute na podmićivanje; prešao je na dokumentovanje holdinga nekretnina, luksuznih vozila i rezervi keša koje su vladini službenici upisivali na svoje rođake. Kratkoročni projekat Navaljnog prerastao je u Fond za borbu protiv korupcije, multimedijsku produkciju sa više desetina istraživača koji prekopavaju sirove podatke ili upravljaju dronovima za snimanje posjeda visoko rangiranih birokrata. Jedan od najvećih hitova Navaljnog bila je serija filmova o tadašnjem premijeru Dmitriju Medvedovu, njegovoj navici da skuplja patike i njegovom imanju sa tri heliodroma, skijaškom stazom, bazenima u kaskadama, hotelom za osoblje i kućicom na jezeru za patke, koja je ubrzo postala internet mema. Ruske vlasti bore se da sklone ove filmove sa Jutjuba, gdje jedan od snimaka ima već 36 miliona pregleda.
Navaljni je bio jedan od vođa masovnog protesta protiv namještenih izbora, koji su izbili u Rusiji 2011. i 2012. Mnogi od njegovih saboraca iz odbora za koordinaciju protesta danas ili žive u egzilu, kao šahovski šampion Gari Kasparov i aktivistkinja za prava zatvorenika Olga Romanova – ili su ubijeni, kao političar Boris Njemcov. Kremlj se trudio da ućutka Navaljnog i njegovu organizaciju serijom tužbi i privođenja. Ali kada je Navaljni 2013. osuđen na pet godina zatvora na osnovu očigledno nafilovanih optužbi za pronevjeru, na hiljade Moskovljana izašlo je na ulice i izdejstvovalo njegovo oslobađanje. Kada je osuđen na kućni pritvor, Navaljni je odbio poslušnost, jer ruski krivični zakon ne predviđa ovakvu kaznu; poslije nekoliko mjeseci, vlasti su odustale mada je njegov brat Oleg ostao godinama iza rešetaka na osnovu lažnih optužbi.
Aktivizam i popularnost Navaljnog samo su se širili – pokušao je čak i da se kandiduje za predsjednika – i nekoliko godina je izgledalo da je nepobjediv. (U jednom tekstu za ovaj list 2016. napisala sam: „Najčudnija stvar je to što se Aleksej Navaljni još uvijek kreće po moskovskim ulicama“.) Ali 20. avgusta Navaljnom je iznenada pozlilo na povratku u Moskvu iz sibirskog grada Tomska. Bio je u komi 26 dana, uglavnom u bolnici u Berlinu. Analize sprovedene u nekoliko evropskih laboratorija pokazale su da je otrovan ranije nepoznatom verzijom Novičoka, smrtonosnim hemijskim agensom razvijenim u Rusiji. Navaljni je povratio moć govora, pisanja i zbijanja šala desetak dana po izlasku iz kome, ali još uvijek osjeća značajne fizičke posljedice trovanja. Sa mnom je razgovarao preko Zuma 8. oktobra iz jednog stana u Berlinu; bilo je očigledno da je dosta smršao, ali je inače izgledao i zvučao kao stari on. Naš razgovor je preveden sa ruskog i skraćen.
Kako si znao šta ti se dešava?
To je najteži dio. Trenutak u kome sam znao da sam otrovan bio je kad sam shvatio da mi se život završava. Do tada mi je sve bilo nejasno. Možemo razumjeti srčani ili moždani udar, ali ne možemo razumjeti efekte inhibitora holinesteraze – evolucija nas nije pripremila za to. Dođeš u to neko čudno stanje gubitka fokusa i sve postaje neobično. Uporedio sam taj osjećaj sa dodirom dementora iz romana o Hariju Poteru – prosto osjećaš kako te život napušta. Recimo da dodirnem svoju ruku svojim prstom. Moj mozak opaža taj signal i onda ga poništi. Ali Novičok sprečava to poništavanje, pa je osjećaj kao da dodirujem svoju ruku milion puta u sekundi, svaka ćelija u mom tijelu podivlja i mozak shvata da je to kraj.
Hajde da se za trenutak vratimo unazad. Ukrcao si se u avion iz Tomska do Moskve. Otvorio si laptop i počeo da gledaš Rika i Mortija, po navici. A onda –
Počeo sam da gubim fokus. Recimo, sada te gledam na ekranu. Shvatam da je Kira ovdje u sobi. [Kira Jarmuš, Aleksejeva predstavnica za medije, prisustvovala je našem razgovoru; takođe je sjedjela pored njega na tom letu iz Tomska do Moskve.] Ja sve to razumijem, ali ne mogu da se fokusiram. Imam snage da se usmjerim na ekran. Vidim mačku koja je ušla u kadar. Ali ne mogu da shvatim ideju „mačke“ i ako me neko pita da pokažem mačku na ekranu, ne bi mi išlo lako. U avionu sam otišao do toaleta i kad sam shvatio da neću moći sam da izađem, znao sam da sam otrovan. Toliko mi je bilo teško da otvorim vrata. Vidio sam vrata, razumio sam sve i još sam imao dovoljno fizičke snage – mogao sam da radim sklekove, samo da sam u tom trenutku bio u stanju da shvatim ideju sklekova. Da sam osjetio bol u srcu ili stomaku, još brže bih shvatio da umirem, jer bi mi to iskustvo bilo poznato. Ali ovo je bilo gore od bola.
Pokušavam da razumijem to što opisuješ, po svom iskustvu. Jesi li nekad bio pod anestezijom?
Naravno, operisao sam slijepo crijevo. Prošlog mjeseca sam doživio buđenje iz indukovane kome. Ovo nije ni nalik tome. Neki ga porede sa napadom panike. Ali mislim da znam kako izgleda panika: osjećaj sve jače anksioznosti. Međutim, anksioznost je osjećaj koji možeš da razumiješ.
Izašao sam iz toaleta. Još sam mogao da se držim uspravno. Vidio sam svoje mjesto i shvatio da nema šanse da odem do tamo. Palo mi je na pamet da zatražim pomoć, a onda sam pomislio da bi to u tom trenutku bilo beskorisno. Obavijestio sam kabinsko osoblje da ću umrijeti, tu u njihovom avionu, i legao na pod.
Na pod. Dok su oni pokušavali da te održe budnim, zar ne?
Govorili su: „Gospodine, molimo vas, ostanite svjesni…“ Ali nijesam uspio.
Jesi li imao osjećaj o protoku vremena?
Osjećao sam samo ravnodušnost. Bilo je jasno da je to kraj. Pretpostavljam da čovjek na samrti misli na važne stvari, na primjer, Ovo nijesam završio, ili Šta će biti s mojom djecom, ili Šta će reći moja žena? Ali meni je bilo jako teško da uopšte mislim.
Dakle, oni jezivi krici koje je neko snimio –
Toga se ne sjećam. Možda sam halucinirao.
Sljedeće čega se sjećaš je gotovo mjesec dana kasnije?
Neko vrijeme sam bio ubijeđen da ležim u bolnici jer sam izgubio obje noge i tu čekam da mi naprave nove. Moja žena Julija, Leonid Volkov [Aleksejev najbliži politički saradnik] i ljekari su mi ponavljali da sam doživio nesreću, da će mi napraviti nove noge i da ne brinem. Očigledno, takvi razgovori se uopšte nijesu desili. Postepeno sam počeo da se vraćam u realnost u kojoj je bila Julija i koju sam svaki dan čekao da dođe i namjesti mi jastuk. Ali noge i dalje nijesam imao. Doživljavao sam jezive halucinacije, kao da sam u zatvorskoj ćeliji, a policajci mi ne daju da spavam i stalno zahtijevaju da im deklamujem zatvorska pravila, pomiješana sa stihovima [ruske rep grupe] Krovostoka.
Julija i Volkov su mi ispričali da je bilo dana kad su pokušavali da me usprave da sjednem, ja bih samo zurio, a oni nijesu bili sigurni da li ih prepoznajem. Koliko se sjećam, proživljavao sam zapanjujuće razgovore s njima. Julija je okačila malu flipčart tablu i markerom crtala srce za svaki dan koji sam proveo u bolnici. Reagovao sam na tablu i posmatrao je, ali se uopšte ne sjećam toga. Sjećam se jezivog osjećaja što nijesam u stanju da govorim ili pišem.
Na šta misliš u tim trenucima?
Kaže ljekar, „Da li vam je jasno da ste vi Aleksej Navaljni?“ Jeste. „Da li se sjećate koliko imate godina?“ Sjećam se. „Znate li da ste trenutno u Berlinu?“ Znao sam, mada me nije naročito interesovalo zašto. „Možete li da kažete nešto?“ Znam da imam jezik i u glavi mi zuji mnoštvo riječi. Ali onaj dio mozga gdje se riječ uobličava da je izgovoriš – to nije radilo. Nijesam mogao da govorim. To je bila tortura. Vjerovatno sam ličio na mačku iz Šreka, koja ima pametne oči ali ne govori. Ne mogu ništa da kažem i ne mogu čak ni da bijesnim, jer ne mogu da se sjetim ni kako rade emocije. Ali to nije dugo trajalo – oko nedjelju dana. Ne sjećam se ni toga, ali Julija i Volkov su mi ispričali da sam se, kad sam počeo da govorim, svima obraćao na engleskom.
Onda sam ustanovio da ne mogu da pišem. Dali bi mi parče papira, a ja nijesam mogao da poređam slova u niz. Recimo, „Maša“. Sjećam se kako riječ izgleda. Znam da je prvo slovo „M“ i da poslije njega ide „A“. Počnem da pišem – prvo slovo koje napišem je „Š“. Onda sljedeće slovo napišem ispod – kao da riječ pišem vertikalno. Jasno mi je da je to sve pogrešno. Preškrabam. Počnem ispočetka, opet isto. To me strašno uplaši, pa nastavim da vježbam. Nijesam se smirio dok nijesam uspio da ispišem slova redom za riječ koju su mi rekli da napišem. Ne sjećam se da nijesam mogao da čitam – ponekad bi uključili TV da me razonode i razumio sam titlove.
Koju si riječ prvo pokušao da napišeš?
Vode, bio sam žedan, a nijesam mogao da izgovorim ni riječ. Pitao sam kasnije svog doktora – na kraju krajeva, i prije mene su ljudi bivali u komi – da li je imao ovakvo iskustvo? Rekao je da je, prije svega, moja koma trajala neobično dugo. Takođe, preklapala se sa trovanjem Novičokom, za šta nijesu imali presedan. Isto su rekli i za moju rehabilitaciju: ne mogu ništa da mi kažu, jer koliko je poznato jedva da postoje slučajevi za koje se zna da su preživjeli Novičok. [Ti slučajevi uključuju bivšeg ruskog dvostrukog špijuna Sergeja Skripala i njegovu ćerku Juliju, koji su otrovani u Engleskoj prije dve godine.] Povrh toga, ja sam otrovan drugačijom verzijom Novičoka.
Čak i Organizacija za zabranu hemijskog oružja čuva svoje izvještaje pod oznakom tajne, jer niko ne želi da objavljuje formulu. To je paklena stvar. Hemijsko oružje je s pravom zabranjeno. Konvencionalno oružje se koristi za ubijanje ljudi, ali može služiti i za njihovu zaštitu; ove supstance su isključivo namijenjene da šalju ljude u vrlo bolnu smrt.
Kako bi opisao svoje trenutno stanje?
Osjećam se kao starac. Proveo sam 26 dana na intenzivnoj njezi, pa sam mislio da će proći još 26 dok se ne vratim u normalu. Nije još prošlo toliko, ali primjećujem čudne stvari. Na primjer, izgubio sam fleksibilnost. Osjećam se kao Limenko iz „Čarobnjaka iz Oza“. Idem često na fizikalnu terapiju. Na prvim vježbama sam imao dvije čaše vode. Trebalo je da supenom kašikom zahvatim vodu iz jedne i prelijem je u drugu čašu. Bilo je jako teško. Nepodnošljivo mučenje. Kad su mi prvi put dobacili loptu, nije bilo šanse da je uhvatim. Nijesam mogao da pređem s kraja na kraj sobe. Ruke su mi se tresle. U glavi sam se već osjećao kao prije, ali onda bih pokušao da uđem u kola dok mi se svi udovi tresu.
Mogu da hodam duže, do tri sata. Sad, dok razgovaramo, sjedim i dobro sam. Teško mi je da se koncentrišem duže vreme i umara me da pratim pitanja i razmišljam šta da odgovorim. Ali nije strašno. Kad bih probao da skinem majicu bilo bi mi teško. Snaga mi se vraća brže nego koordinacija i ravnoteža. Ruke mi se i dalje tresu, ali sad već mogu da koristim telefon.
Kad si došao svijesti, sve se već znalo?
Laboratorije – jedna u Švedskoj i jedna u Francuskoj – već su utvrdile da je po srijedi bio Novičok. Obavili su testove dok sam još bio u komi, Julija je dala dozvolu. Jedino što se od tada desilo je da ruske vlasti izbace tvrdnje kako sam ja špijun koji radi za CIA i tako to.
Ko ti je prenio informaciju da si otrovan Novičokom?
Julija. Morala je da ponavlja, trebalo mi je vremena da shvatim. I dalje mi zvuči bizarno. Ali laboratorijski nalazi se ne mogu osporiti. Naravno, to potpuno mijenja naše razumevanje ponašanja ruskih vlasti. Mislili smo da znamo da Putin razdvaja ljude u različite kategorije. Postoje tajni agenti i bivši tajni agenti i oni se međusobno ubijaju, truju se, prskaju se polonijumom ili Novičokom, imaju neka svoja pravila. Onda imamo političare i druge civile. Sredstva koja se koriste protiv političara su hapšenja, izmišljene krivične tužbe, kampanje blaćenja.
Ali ubiti tako otvoreno, Novičokom – to šalje vrlo snažnu poruku. Ljude plaši misteriozna smrt, naročito kad je osoba relativno mlada. Njihov plan je bio da nijedan patolog, ma koliko bio savjestan, ne pronađe tragove Novičoka. U cijelom svijetu postoji možda 17 laboratorija koje su u stanju da ga identifikuju. Potreban ti je supermoćan spektrometar. Postarali su se da prođe 48 sati [prije nego što je dozvoljeno da Navaljni bude evakuisan u Nemačku] i bili su ubijeđeni da niko neće moći ništa da nađe. Ostalo bi zavedeno kao sumnjiva smrt. To je jezivo efikasan metod zastrašivanja: „Nije znao gdje mu je mjesto, razotkrio je korumpirane zvaničnike, nazvao je Putina lopovom – i ko bi rekao, mrtav u 44. godini života. Možda ga je izdalo srce. Ili nešto drugo“.
Kažeš da je otrov bio rezervisan za tajne agente, ali znamo da je Pjotr Verzilov, aktivista grupe Pussy Riot, bio otrovan, kao i novinar i aktivista Vladimir Kara-Murza, koji je trovan dva puta?
Tako je. Meni je bilo jasno da su obojica otrovani. Bili su dobrog zdravlja, a Kara-Murza se, kao i ja, pretvorio u starca kome treba štap za hodanje. Ali ipak – i to je trik – mada sam znao obojicu i nijesam sumnjao da su otrovani, uvijek postoji neki tračak sumnje. Ma je li moguće da su ih otrovali? Ali zašto nijesu mrtvi? Možda su se stvarno predozirali ljekovima? Moja žena je prošla kroz iste sumnje. S jedne strane je bilo očigledno da sam otrovan. S druge su svi ti ljekari u bolnici u Omsku, u bijelim mantilima, koji govore „Naravno da nije otrovan, naravno, ovo je slučaj pankreatitisa“. Teško je tome protivrječiti. To su ljekari! A mi nijesmo. I Julija i Volkov su mi rekli da su, dok su mi već ugovarali prebacivanje u Njemačku, mislili, šta ako se ispostavi da jeste pankreatitis i sjutra dođe svijesti u Njemačkoj, bijesan? Dok je Kira bila sa mnom u hitnoj, ljekari su joj rekli da sam očigledno predoziran. Rekli su joj, „Sjutra će već da ustane“.
Novičok se izgleda nalazio na nekoj površini koju sam dodirnuo. Kažu da ako ga udahneš, umireš vrlo brzo. Ako ga progutaš sa hranom, smrt nastupa za manje od jednog sata. Ako ga dodirneš, za oko tri sata. Ali niko ne zna gdje je bio. Niko ne zna kako ova nova verzija Novičoka djeluje. To jako plaši ljude. Možeš u sebi da doneseš odluku da se ne plašiš da će da te uhapse ili da pucaju na tebe. Ali šta ako samo hodaš ulicom, u sljedećem trenutku si beživotno tijelo, a običan patolog nikad ne pronađe uzrok?
Moj slučaj je neobičan jer su uspjeli da nađu tragove Novičoka, i to zahvaljujući nizu srećnih okolnosti – tu je pilot koji se odlučio na vanredno sletanje, pa osoblje iz hitne koje je postupalo pod pretpostavkom da sam se predozirao i pokušalo da me oživi, kao i činjenica da su se tragovi Novičoka zadržali i posle 48 sati. Imamo dokaz. Problem sa Novičokom je u tome što ne možeš tek tako da ga koristiš. Ako ti dam Novičok i kažem da ideš da ubiješ nekoga, ubićeš sebe i ljude oko sebe pre nego što stigneš do svoje mete. Treba ti posebna obuka. Ovo definitivno mijenja sliku koju smo imali o tome šta se dešava u Kremlju, i za to imamo dokaz.
Svaki novinar te je pitao „Kako to da već nijesi ubijen?“ Imaš to uvjerenje da bi trebalo da si već mrtav, znaš ljude koji su zamalo umrli od trovanja, pa ipak, nekako ti razum govori, neće se to meni desiti – zašto?
Zato što razmišljaš razumno. Postoji milion načina na koje možeš nekoga da izoluješ ili da ga ubiješ, a ovo izgleda kao neki jeftin triler. Kao da sam se probudio u filmu o Džemsu Bondu. Da si mi rekla da planiraju da me ubiju Novičokom i to tako da umrem u avionu, rekao bih ti da je taj plan blesav, jer ima toliko prilika za neuspjeh. Kao kad bi me neko pitao da li vjerujem da sam u opasnosti da mi odsijeku glavu laserskim mačem. Rekao bih da ne vjerujem, čak i ako znam nekoga kome fali ruka i izgleda da je odsiječena laserom.
Da li si imao neke protokole za ličnu bezbjednost? Znam da Gari Kasparov, dok je još živio u Rusiji, nikad nije pio vodu osim iz svoje flaše, nije jeo u kafanama –
Sjećam se kad je prvi put bio u zatvoru [osuđen na pet dana 2007. zbog nedozvoljenog protesta] nije jeo ništa jer se plašio da će ga otrovati. Tad smo mu se smijali! Mislili smo da je paranoičan. On je jedina osoba za koju znam da je preduzela bilo kakve bezbjednosne mjere. Ali šta stvarno možeš da uradiš? Meni nijesu stavili otrov u hranu. Čovjek može da izađe iz stana, otvori vrata auta i padne mrtav – ručica na vratima kola može da posluži kao kontaktna površina. Možeš da jedeš samo hranu koju sama spremaš, da piješ samo vodu koju ti sipaš, pa ipak te ništa ne može sačuvati od kontakta s površinom.
Hajde da sumiramo sve ono što je prethodilo trovanju, da čitaoci znaju kako si ućutkivan pod hiljadu manjih udaraca. Daj mi samo glavne događaje, možda od prve tužbe protiv tebe, pa do blokiranja tvojih bankovnih računa.
Moje antikorupcijske aktivnosti su 2009. i 2010. počele da privlače širu pažnju. Ispisivao sam sudske zahtjeve protiv giganata kao što je Gazprom, pa sam nekoliko puta čak i dobio – sudovi su im naredili da objave neke izvještaje. Tokom 2010. bio sam stipendista međunarodnog programa na Jejlu i pred sam kraj programa pojavila se vijest da mi prijeti krivična tužba. To je trebalo da spriječi moj povratak u Rusiju. Ipak sam se vratio, a onda je priča počela da eskalira. Prvo su podmetali lažne vijesti o meni, pa se [2011.] protiv mene pokreće prva tužba. Napravili su grešku i uvjeren sam da su zbog toga zažalili, kada su me pustili da se kandidujem za gradonačelnika Moskve. Dobio bih u drugom krugu da nisjeu namjestili glasanje. Tad su se već dovoljno uplašili da mi spakuju još jednu krivičnu tužbu, a onda su mi uhapsili brata; uzeli su ga za taoca.
Posljednje dvije godine pritisak je baš pojačan. U našim kancelarijama je više puta izvedena policijska racija. Pokrenut je niz krivičnih procesa. Pokušali su da slome našu organizaciju širom zemlje, koju su vidjeli kao najveću prijetnju svojoj moći. Mi smo žrtve vlastitog uspjeha. Vidjeli su da ne mogu da unište organizaciju, pa su riješili da pronađu konačno rješenje. Mislili su da ako mene uklone iz organizacije, ona će se sama urušiti. Pogriješili su.
To su posljednje dvije godine tokom kojih si promovisao strategiju koju si nazvao „pametno glasanje“. Možeš li da objasniš o čemu se radi?
Riječ je o taktičkom glasanju. Treba da uvjerimo birače da glasaju za kandidata broj 2 – možda nam se ne sviđa, ali ima šanse da pobijedi predstavnika vladajuće stranke. Obično svi kandidati koji nijesu iz Jedinstvene Rusije osvoje više od 50% ukupnih glasova, ali su glasovi rasuti pa Jedinstvena Rusija uvijek pobjeđuje. Mislili smo da nikad nećemo uspjeti da ubijedimo liberalne birače da glasaju za komuniste, pa čak i staljiniste, ili obrnuto – da ubijedimo komuniste da glasaju za liberale – ali nam je u određenoj mjeri to pošlo za rukom u raznim mjestima. Naravno, Putin i ostali to vide kao veliku prijetnju. Za Putina je Jedinstvena Rusija temeljna politička struktura. Da, on kontroliše sudove i dominira nad svim ostalim strankama, ali u svakom autokratskom režimu vladajuća stranka predstavlja ključnu strukturu. To je bilo tako u Sovjetskom Savezu i u Istočnoj Njemačkoj, sada je tako u Bjelorusiji, Rusiji i Siriji. Uvijek postoji vladajuća politička stranka, a njena sposobnost da ubjedljivo pobijedi na izborima jeste ono što režimu omogućava stabilnost.
Gdje je tvoj pristup imao uspjeha?
U Tomsku Jedinstvena Rusija više nema većinu u gradskoj skupštini, po prvi put za 20 godina. U Moskvi nijesmo uspjeli, ali smo ipak uveli u skupštinu grupu vrlo aktivnih ljudi. Isto je u Novosibirsku.
Svih ovih godina se boriš protiv korupcije. Misliš li da je to najvažnija Putinova osobina – da je korumpiran?
Opsjednut je vlašću kao sredstvom za gomilanje bogatstva. Opsjednut je novcem. On lično odlučuje koliko će dobiti on, a koliko svako od njegovih ljudi. Postepeno, naravno, vlast postaje važnija. On je sada, bez sumnje, najmoćniji čovjek na planeti, jer ga ništa ne sputava. Sigurno, američki predsjednik vodi jaču državu, ali njega ograničavaju sudovi, kongres, mediji, opoziciona stranka. Putin vodi zemlju koja nije naročito jaka, ali nema nikakvih ograničenja. Može da koristi svoju moć na razne načine, ali je za njega to samo ogromna mašina za pravljenje para. On hoće još: još palata, još para, još milijardi. Borim se protiv korupcije, jer je korupcija politički temelj ovog režima.
Dakle, misliš da je „Putin je korumpiran“ važnija, ili preciznija tvrdnja nego „Putin je ubica“?
Da. Zato što on ubija da bi očuvao korupciju. Za razliku od Lukašenka, na primjer, koji je takođe vrlo korumpiran ali nema tu neutaživu žeđ za sofama presvučenim jarećom kožom, oružjem sa zlatnim drškama i ogromnim palatama.
Čemu služe te palate? Putin ne može da živi u njima dok je predsjednik, a neće moći da ih zadrži ako ikada prestane da bude predsjednik jer, ako ikada izgubi moć, završiće ili u zatvoru ili u egzilu.
Zašto ljudi skupljaju poštanske marke ili sličice bejzbol igrača? Kad umru, nasljednici će ih prodati. Zašto skupljaš sva blaga u kompjuterskoj igrici? Takvi su ljudi, uvijek hoće još. A on hoće da uzme sav novac dijelom i zato da ga drugi ne bi imali, pa da utiču na njega.
Razumjela sam da se vraćaš u Rusiju poslije oporavka?
Naravno da ću se vratiti. Za njih bi bio idealan ishod se ne vratim. Više bi voljeli da budem još jedan politički emigrant.
Do sada si dao jedan intervju ruskom novinaru, vrlo popularnom voditelju na Jutjubu Juriju Dudu. Bilo mi je mučno da gledam, jer tvrdi da griješiš što misliš da si bio otrovan i optužuje te za kompleks veličine. Pritom, to je novinar koji te politički podržava! Ipak, odbija da vjeruje da su stvari proste, sirove i surove. Kako si ti to doživio?
Ja ne marim. Vijesti zvuče tako ludo, da je teško povjerovati. Mogu sebi da priuštim da mi to bude u redu, jer činjenice govore za sebe. Ne raspravljaju se ljudi sa mnom, već sa hemijom i nezavisnim laboratorijama. U svakom slučaju, čitav moj politički život se sastoji od rasprava s ljudima koji ne vjeruju ni u šta, ili vjeruju u zavere, ili su prosto glupavi. Rasprave o ovom slučaju nijesu ništa novo. Volim to što radim. Neću uspjeti da ubijedim svakoga, ali ubijediću neke ljude, jer se ipak oslanjam na činjenice i istinu.
The New Yorker, 18.10.2020.
Peščanik.net, 22.10.2020.