Cyril Hovorun (University College Stockholm) pravoslavni je arhimandrit i teolog, profesor ekleziologije, međunarodnih odnosa i ekumenizma na University College u Stockholmu. Bio je gostujući profesor na brojnim svjetskim sveučilištima, uključujući Yale, Columbia i Münster. Među ostalim, 2018. je objavio knjigu Political Orthodoxies [Politička pravoslavlja]. Za Polis.ba na Mediteranskim teološkim susretima u Lovranu s njim je razgovarao Stanko Perica.
Profesore Hovorun, Ukrajinac ste i ne možemo ne krenuti od teme rata u Ukrajini. Kako ga proživljavate i lično i kao teolog?
Da, to je iskustvo koje bih volio da niko ne mora iskusiti i neobično je za svakog u Ukrajini. Isprva je to bilo kao san, a mi kao da hodamo u snu. Želimo se probuditi u realnosti u kojoj nema rata, ali shvatamo da rat jeste realnost. Prilično dugo je bilo tako. Sada je iskustvo drukčije. Sada je iskustvo kao da je rat uvijek bio tu, kao da nikad nije bilo mira. To znači da su se ljudi u Ukrajini navikli na situaciju rata. To je vjerojatno mehanizam ljudske psihologije, način na koji se ljudi brane od traume rata. Nakon rata, a nadamo se da će završiti što prije, mnogi će ljudi živjeti s traumama. Rekao bih da će većina Ukrajinca živjeti s posttraumatskim sindromom budući da su mnogi bili izloženi bombardovanju, bili su u skloništima i podrumima danima, mnogi su izgubili svoje drage. Tu je i novo iskustvo izbjeglištva. Nikad se nismo mogli zamisliti biti izbjeglice. Ja lično se nikad nisam mogao zamisliti izbjeglicom, a sad se osjećam kao jedna od njih. I to je iskustvo mnogih.
Dakle, u suštini radi se o iskustvu prevladavanja rata, jer vjerujem da mi Ukrajinci volimo radost. Mislim da smo ljudi koji volimo život, zabavu i ne možemo dugo vremena živjeti u tugovanju. To mnogo pomaže. Ali je teško reći kakvih će psiholoških posljedica sve biti. Možemo samo reći da će one sigurno biti teške i da će trebati mnogo tretmana, takođe i pastoralnog tretmana, a to je poseban zadataka za Crkvu kako bi pomogla ljudima da se oporave psihološki i duhovno. Takođe, treba reći da rat ima golem utjecaj ne samo na ljudsku psihologiju već i na duhovnost. Najozbiljniji problem s kojim se suočavamo jeste mržnja, ljutnja i očaj. To su duhovne bolesti s kojima se teško nositi i to je zadatak za Crkvu u budućnosti.
Na Mediteranskim teološkim susretima održali ste izlaganje o uzrocima rata i ulozi Ruske pravoslavne crkve u njemu. Objasnili ste kohezijsku ulogu Crkve u rascjepkanom postsovjetskom ruskom društvu te kako je ona postala građanska religija i promoterka doktrine ‘Ruskog svijeta’. Bismo li imali rat bez te uloge Crkve?
To je vrlo važno pitanje u razumijevanju ovoga rata. Mislim da ovaj rat ne možemo razumjeti ako ne uzmemo u obzir Crkve i religije. Ili bolje rečeno, bez da uzmemo u obzir načine na koji se religija zlorabi od strane političara i politike, i nažalost s pristankom crkvenih vođa. Govorimo o sinergiji i saradnji između političkih figura kao što je Putin i crkvenih vođa poput patrijarha Kirila u omogućavanju opravdavanja rata i inspiriranja ljudi da se bore u ovome ratu na ruskoj strani. Za razliku od mnogih drugih konflikta u prošlosti uključujući i srpsko-hrvatski rat, odnosno rat za hrvatsku nezavisnost koji je takođe bio obilježen vjerskom retorikom, ukrajinski slučaj je ipak teži kad je riječ o ključnoj ulozi religije u narativima opravdavanja rata. To je počelo već davno. Trebam podsjetiti da rat nije započeo u feburaru 2022. godine već u februaru 2014. godine kad je Rusija anektirala Krim i započela zastupnički rat u Dombasu. U to vrijeme smo svjedočili tome kako je snažan postao religijski narativ u opravdavanju rata. Postojala je čak i jedinica koja se zvala Ruska pravoslavna vojska. Oni su naglašavali da je religijska motivacija njima najvažnija.
Mnogi ljudi koje znam su od 2014. godine dolazili ratovati u Ukrajinu vođeni religijskom motivacijom. Zamišljali su se kao srednjovjekovni vitezovi koji se bore za Sveti gral svete Rusije protiv Saracena, a ono što su Saraceni bili za križare u Srednjem vijeku to je sada Zapad. Ruska je propaganda, uz važno sudjelovanje Crkve, predstavljala ovaj rat kao sveti rat, krstašku vojsku protiv bezbožnog Zapada, za zaštitu svete Rusije. I danas nastavlja tako. Iako bih rekao da se situacija donekle promijenila, jer je glavna motivacija za ruske vojnike, koji se bore u ratu, više ekonomija nego religija. Mnogi su vođeni strahom, a ne vjerom, ali religijska motivacija i dalje igra važnu ulogu, jer objašnjava ruskoj populaciji zašto je ovaj rat važan.
Velika većina Rusa podržava ovaj rat, procjene govore da je taj broj gotovo 90 posto. Njima se kroz ruske medije, uz podršku Crkve, objašnjava da je ovaj rat nužan kako bi zaštitio Rusiju, sveto rusko tlo, vrijednosti, civilizaciju protiv pretpostavljenog nametanja sa Zapada. To su zapadne vrijednosti, moralna dekadencija, nestanak porodičnih vrijednosti i Rusi vjeruju da je to legitimno opravdanje ovoga rata. Rekao bih da bez te potpore većine ljudske populacije, ovoga rata ne bi bilo. I usudio bih se reći da vjerojatno bez podrške Crkve ovoga rata ne bi bilo. To je vrlo tužni, tragični zaključak, ali mislim da je istinit. Da je Ruska pravoslavna crkva odigrala drugačiju ulogu, da je prihvatila teologiju mira, umjesto teologije rata, vjerojatno se ovaj rat ne bi dogodio.
Doktrina ‘Ruskog svijeta’, kako ste objasnili u Lovranu, postala je glavni izvor narativa koji opravdavaju ovaj rat i nadahnjuju ljude da se bore za njegovu stvar. Ruska propaganda često je agresiju na Ukrajinu prikazivala kao kampanju protiv „bezbožnog Zapada“ za spas „Svete Rusije“. O metafizičkoj komponenti u opravdanju ove invazije govorilo se u nekoliko deklaracija. Jedna od njih bila je i Deklaracija o učenju ‘Ruskog svijeta’ (Russkii mir), objavljena u martu ove godine, a potpisalo ju je oko 1500 teologa širem svijeta, među kojima ste bili i vi. Kako ocjenjujete učinkovitost ovih inicijativa? Jesu li hrišćanske vođe mogle učiniti više? Kako vidite stav Pape Franje i Katoličke crkve?
To su različita pitanja, ali se mora na njih tačno odgovoriti. Mislim da je teologija, ili devijacija u teologiji pridonijela narativu i retorici rata i snažno poduprla rat. Zato je bilo prirodno da neki teolozi koji su shvatili opasnost takve huškačke agresivne retorike, koja se predstavlja da je temeljena na pravoslavnoj tradiciji i na principima pravoslavne teologije, osjetili da to nije i ne može biti istina i da je pravoslavna teologija nešto drugo i ne može biti korištena za opravdanje rata. Zato su protestirali kroz više deklaracija. Ona koju ste spomenuli, a koja je objavljena u martu ove godine i postala je najpoznatija i najobjavljenija na Zapadu, ali bilo je i drugih deklaracija, one kažu da pravoslavna teologija nema ništa s ovim ratom. Umjesto toga, riječ je o distorziji teologije, a ta distorzija je doktrina ‘Ruskog svijeta’.
Takođe vjerujem da je doktrina ‘Ruskog svijeta’ distorzija pravoslavne teologije. To sam govorio barem od 2012. godine, a čak i ranije, javno. Pokušavao sam i dok sam bio u administraciji moskovske patrijaršije osporavati ovu ideologiju, jer sam vjerovao da je riječ o distorziji, a sada je to naraslo u čudovište koji pokreće rusku ratnu mašinu. Rekao bih da je ta ideologija poput motora u ovoj ratnoj mašini. Takođe uspoređujem ovu ideologiju sa slikom mine. Mina ima u sebi eksplozivne materijale koji eksplodiraju, ali takođe ima okidač, a to je mali uređaj koji pokreće eksploziju. Dakle, rekao bih da je ruska ratna mašina poput ove mine s mnogo eksploziva, ali ideologija ‘Ruskog svijeta’ je poput tog okidača, te male stvari koja pokreće eksploziju. To je formula rata u Ukrajini.
Nekad tu formulu predstavljam i kao oružje plus ideja. Kremlj je pribavio oružje, a ideje je nažalost pribavila Crkva. A te ideje imaju teološku pozadinu. Zato su mnogi teolozi koji su shvatili opasnost te ideologije ukazali na to kroz niz deklaracija.
Velika većina Rusa podržava ovaj rat, procjene govore da je taj broj gotovo 90 posto. Njima se kroz ruske medije, uz potporu Crkve, objašnjava da je ovaj rat nužan kako bi zaštitio Rusiju, sveto rusko tlo, vrijednosti, civilizaciju protiv pretpostavljenog nametanja sa Zapada. To su zapadne vrijednosti, moralna dekadencija, nestanak obiteljskih vrijednosti i Rusi vjeruju da je to legitimno opravdanje ovoga rata
Glede pitanja o ulozi Pape Franje koji se čini duboko uključen u ovaj rat, moje lično čitanje, osjećaj i uključujući i lični susret koji sam imao s njim, jeste da iskreno brine o Ukrajini i ovome ratu. Ima iskrenu empatiju s ukrajinskim narodom. Istovremeno bih rekao da deklaracije i izjave koje je dao, barem iz ukrajinske perspektive, ne pomažu puno. Postoji zabrinutost, nerazumijevanje i zbunjenost među Ukrajincima o izjavama i koracima koje je učinio. Ja llično mislim da vjerojatno neki koraci nisu bili prikladni situaciji. Ali to nije jer je on zao ili bi želio učiniti nešto zlo, već ne razumije tačno ukrajinski kontekst i on to sam priznaje. Mislim da priznaje da u sagledavanju ukrajinske situacije ne djeluje kao onaj koji nastupa ex cathedra, već kao ljudsko biće koje je saosjećajno, koje pokušava razumjeti, ne uspijeva uvijek, razumije da uvijek ne shvata situaciju. Čak i da je u krivu, imam određenu simpatiju prema njemu jer pokušava razumjeti što se događa. I pokušava pomoći Ukrajincima ili im barem ne škoditi.
U ovoj situaciji Katolička crkva, mislim na Kuriju i Papu, nužno ne pomažu Ukrajini, barem iz ukrajinske perspektive. Možda postoji neka dugoročna strategija iza toga, ali je mi za sada ne vidimo. Takođe, treba reći da unutar Rimske kurije postoje različita gledišta i drukčija razumijevanja onoga što se događa. Nekad su njihove poruke vrlo zbunjujuće. S jedne strane poruke kardinala Parolina, koji rat objašnjava pogrešnim kalkulacijama Zapada i NATO-a, a to isto vidimo i u porukama Papa Franje. Tu je s druge stane poruka kardinala Kocha iz Papinskog vijeća za jedinstvo hrišćana, koji je rekao da je ono što patrijarh Kiril i Ruska pravoslavna crkva promiču u suštini oblik jereza. To je vrlo jaka izjava. Iskreno, bio sam njome iznenađen. No, to znači da nema konzistentnosti u porukama Rimske kurije. Neke su vrlo dobre, a neke su poprilično zbunjujuće.
Dakle, rekao bih da Katolička crkva i Vatikan nisu neutralni u ovome ratu, pokušavaju zauzeti poziciju, pokušavaju pomoći posebno kroz humanitarnu pomoć. Znamo koliko je mnogo toga učinjeno kroz razne humanitarne organizacije, posebno u pomoći izbjeglicama i osobama u potrebi. Istovremeno su neke izjave i poruke prilično zbunjujuće. Nadajmo se da će poboljšati.
Kako ocjenjujete budućnost Ruske pravoslavne crkve u ruskom društvu? Hoće li izgubiti svoju vjerodostojnost zbog svoje podrške ratu?
Da, mislim da hoće. Ruska crkva će udariti u zid. Treba znati da je u pozadini podržavanja rata namjera patrijarha Kirila dovesti ponovno Rusku pravoslavnu crkvu na prominentno mjesto u ruskom društvu nakon pada Sovjetskog saveza. U Sovjetskom savezu Crkva je bila potpuno isključena iz javne sfere. Umjesto Crkve i religije bila je u centru komunistička i ateistička ideologija koja je potpuno zauzimala javni prostor. Kad se ta ideologija srušila Crkva je pokušala povratiti svoje središnje mjesto u javnoj sferi i nakraju zadržavati tu javnu sferu samo za sebe. To je manje-više želja patrijarha Kirila.
Ipak sada se čini da Crkva mora platiti visoku cijenu da bi bila službenik monopola u javnoj sferi, a ta cijena je podržavanje vlasti tj. podržavanje Kremlja u svemu što čini. Patrijarh Kiril danas je jedini koji donosi odluke u Ruskoj pravoslavnoj crkvi, tamo nema mnogo sinodalnosti i koncilijarnosti o kojoj Papa Franjo lijepo govori, već u trenutnoj situaciji postoji deficit sinodalnosti. Odluke donosi unilateralno, on je odlučio da Ruska pravoslavna crkva treba podržati Kremlj u ovome ratu i zato je on jedan on najglasnijih zastupnika rata. On to čini s idejom da će tako Crkva zadržati svoje centralno mjesto u javnoj sferi.
No, ironija je, nakon fijaska ovoga rata, a ja vjerujem da će biti riječ o fijasku, uloga Ruske pravoslavne crkve u javnoj sferi će biti osporavana. U Rusiji je teško sociološki istražiti šta se događa u društvenim strukturama, ali moguće je poprilično procijeniti da raste nezadovoljstvo Ruskom pravoslavnom crkvom i među onima koji idu u Crkvu, a to će nezadovoljstvo rasti. Nakon kolapsa Putinovog režima, a vjerujem da će se to dogoditi, Crkva kao dio tog režima će snositi teške posljedice. Takođe pretpostavljam da će Ruska pravoslavna crkva biti izabrana kao žrtveno janje za sve zločine Putinovog režima. Ljudi koji sada pripadaju tom režimu kako bi preživjeli, nakon Putinovog kolapsa svu će krivicu svaliti na Rusku pravoslavnu crkvu, jer je to lako dostupno žrtveno janje. Ne može se protiviti, braniti. To će povećati razočaranje i manjak kredibiliteta Crkve u ruskom društvu.
Na Mediteranskim teološkim susretima u radionicama ste govorili o ulogama koje su Crkve imale u vojnim sukobima u Europi. Koje su temeljne napasti za Crkve koje ih mogu odvesti u smjeru nacionalizma, a koje potencijale Crkve imaju da budu konstruktivni graditelji mira?
Crkva može imati različite uloge. Crkva uvijek ima važnu ulogu, ali ta uloga može biti pozitivna, konstruktivna ili pak destruktivna. Znamo kako su u Europi između dva svjetska rata, tokom fašističkih režima neke Crkve značajno pridonijele rastu tih režima. Znamo kako su Crkve podržavale diktature, jer Crkve uvijek imaju značajnu ulogu i političari to uvijek koriste ili pokušavaju koristiti. Zadatak Crkve je ne popustiti tim napastima saradnje s autoritativnim režimima, pa i kada ti režimi tvrde da podržavaju agendu Crkvu. Obično to čine površno samo kako bi naveli Crkvu na saradnju i onda obično krše crkvena prava i crkvenu ulogu u društvu. Dakle, bolje je za Crkvu da ne bude iskušavana od strane političkih režima koliko god to bilo lukrativno i atraktivno za Crkvu. Umjesto toga treba biti vjerna evanđelju i tradiciji i izbjeći podršku takvim režimima. To ne znači da se Crkva treba izolovati od političkog života, već da se Crkva treba držati na distanci od političkih autoriteta i biti bliži ljudima.
Mislim da je to i politička filozofija i Pape Franje. On prima političare, ali se ne podlaže ni jednom političaru niti političkoj moći i pokušava biti s ljudima. To pomaže Katoličkoj crkvi u ovoj situaciji da igra vrlu konstruktivnu ulogu u bilo kojem društvu. Dakle, to je svojevrsna formula kako Crkva treba igrati konstruktivnu ulogu u društvu. U slučaju Ruske pravoslavne crkve bilo bi mnogo bolje da je Crkva željela biti dio javnog prostora, dio socijalnog života, pa i političkoga, ali Crkva je morala držati odstojanje od Kremlja i biti proročki glas, kritički glas. Kad sam radio u moskovskoj patrijaršiji u Moskvi pokušavao sam uvjeriti autoritete i ljude s kojima sam radio, uključujući i samoga patrijarha da slijede ovu liniju, ali na žalost izabrali su drugi smjer, smjer izdaje ideje Crkve u korist prolaznih dobrobiti koje Crkva uživa. Crkva je zaista profitirala ovim režimom Kremlja. Postala je bogata, vrlo utjicajna do te mjere da je ljudi sad mrze.
Ratovi na Balkanu, na Bliskom Istoku, u Istočnoj Europi nastaviće se sve dok ljudi ne počnu uvažavati raznolikost njihovih regija. Prihvatanje te raznolikosti je ključ mira. Zbog toga usput rečeno, čestitam na Mediteranskim teološkim susretima koji se fokusiraju baš na raznolikost
U vašoj knjizi „Meta – ekleziologija“ Kronike o crkvenoj svjesnosti iznosite istoriju ekleziologije od apostolskih vremena do postmodernizma. Na kojoj je tački danas razvoj crkvene svjesnosti? Treba li nas zabrinuti današnja sekularizacija i sve manja formalna pripadnost Crkvama?
Hvala što ste pročitali knjigu i postavili ovo pitanje. Rekao bih da sekularizacija ima dvije napasti za Crkvu. Potpuno prihvatanje sekularizacije, vidimo takve primjere gdje je Crkva potpuno sekularizirana kroz prihvatanje sekularnih vrijednosti i rastapanja u sekularnom društvu, a druga napast je boriti se sa sekularizacijom. To rade fundamentalističke grupe. I to je način na koji Crkva postaje sekularna. Nekad se događa da boreći se protiv nečega postajemo to protiv čega se borimo. To se odnosi na Crkvu koja ponekad nastoji boriti se sa sekularizacijom, a zapravo postaje ultimativno sekularizirana. To je fenomen koji je primjećen i istražen od strane stručnjaka sociologije religije. Oni primjećuju da neke fundamentalističke skupine koje se bore protiv sekularizacije same postanu vrlo sekularizovane. Važno je izbjeći ta dva ekstrema.
Mislim da postoji i pozitivna strana sekularizacije. Npr. izvorno značenje sekularizacije je odvojenost od države. Sekularizacija može pomoći Crkva da odvoji religiju od politike i da zadrži samo religiju bez ikakvog miješanja politike. To je mislim zdrava sekularizacija koja može pomoći Crkvi. Nezdrava sekularizacija je kada Crkva izdaje evanđelje, svoju transcendentalnu dimenziju i pretvara se u nevladinu organizaciju, sekularnu socijalnu organizaciju, nimalo različitu od bilo koje druge nevladine organizacije. Crkvi je važno zadržati tu vertikalnu dimenziju, tu referenciju prema Bogu, prema transcendentnome. Dakle, važno je izbjeći dva ekstrema: sekularizovati se direktnim uključivanjem u sekularne vrijednosti ili sekularizovati se boreći se sa sekularizacijom.
Naša regija slično kao i Ukrajina predstavlja sjecište kultura i religija. No, ponovno kao u Ukrajini prečesto vidimo kako nas to bogatstvo ne oplemenjuje nego je izvor konflikta, nesnošljivosti i mržnje. Može li nam teologija u takvoj situaciji pomoći?
To je dobro pitanje. Mislim da su Istočna Europa i Balkan vrlo slični s nama. Krasi nas raznolikost koja proizlazi iz naše bogate istorije i postojanja mnoštva regija u kojima su se velike kulture miješale i preklapale. Samo ime Ukrajina znači granica, što naglašava tu mješavinu kulturnih i vjerskih tradicija. Konflikti dolaze kada umjesto da cijenimo tu različitost, pokušavamo se boriti protiv nje. Pokušavamo uvesti uniformiranost, pokušavamo se riješiti različitosti. Ne možemo postići mir, bilo na Balkanu ili Istočnoj Europi, uključujući i mjesta poput Bliskog Istoka koji ima sličnu situaciju, ne možemo postići mir ako ne prihvatamo različitosti.
Nekada oni koji se bore u našim područjima, uključujući Rusiju, jer je to jedan od razloga ruskog rata, ne prihvataju različitost. Rusija ne prihvata različitost Ukrajine, već želi nametnuti ‘Ruski svijet’ kao uniformnost. Svima žele nametnuti ruski jezik, civilizaciju, vrijednosti, zato se u ovome ratu zapravo radi o nametanju uniformnosti. Ovaj će se rat nastaviti, barem u glavama Rusa, sve dok ne prihvate da postoje nešto drugo izvan njih, da postoji raznolikost koju moraju prihvatiti. Ratovi na Balkanu, na Bliskom Istoku, u Istočnoj Europi nastaviće se sve dok ljudi ne počnu uvažavati raznolikost njihovih regija. Prihvatanje te raznolikosti je ključ mira. Zbog toga usput rečeno, čestitam na Mediteranskim teološkim susretima koji se fokusiraju baš na raznolikost.
Koja je Vaša poruka za čitatelje portala Polis.ba? Hladni sjeverni vjetrovi rata osjete se i kod nas. Tek što smo se malo oslobodili more pandemije stigao je novi izvor straha i anksioznosti. Koji je ispravan stav u takvoj situaciji?
U Ukrajini dobro znamo za situaciju u Bosni i Hercegovini, jer se nekada bojimo da nam Rusija pokušava nametnuti, a to pokušavaju neki političari i na Zapadu, model Bosne i Hercegovine, posebno entiteta Republike Srpske. Bio sam tamo i poznajem situaciju i okruženje i znam da je to nešto što ne želimo u Ukrajini. Način za izbjegavanje novih konflikata na Balkanu, jer Balkan još nije stabilan, a posebno Bosna i Hercegovina kao žarišna tačka Balkana, jeste dijalog i prihvatanje raznolikosti, prihvatanje drugoga. Takođe je važno izbjeći paradigmu razmišljanja koje kontrapozicionira mene protiv njih ili nas protiv njih. To je put u svaki konflikt i pokretačka sila svakog konflikta. Zato mislim da je put koji zacrtavaju Mediteranski teološki susreti u Riječkoj nadbiskupiji je zaista jedini način da održimo mir na Balkanu.
[…] Read More […]
[…] Read More […]