Politička karijera može biti vrlo unosna u finansijskom smislu. Ali ne i u Švedskoj.
Skandinavski pristup politici odlikuje skromnost – njihovi narodni predstavnici zaista rade posao za koji su plaćeni.
Umjesto velikodušnih naknada i raznovrsnih pogodnosti, švedski parlamentarci su vrlo ograničeni kada je riječ o korišćenju novca poreskih obveznika.
„Obični građani”
„Mi smo obični građani”, kaže za BBC Per Arne Hakanson, poslanik Socijaldemokratske partije.
„Nema smisla da imamo neke posebne privilegije, pošto je naš posao da predstavljamo građane i okolnosti u kojima oni žive”.
„Može se reći da je naša privilegija što radimo taj posao i imamo mogućnost da utičemo na smjer u kom će zemlja ići”, dodaje Hakanson.
Švedski poslanici imaju pravo na besplatni javni prevoz.
I za razliku od mnogih kolega iz drugih zemalja nemaju službena vozila i šofere.
Parlament, na primjer, posjeduje ukupno tri automobila volvo S80, a i ovaj siromašni vozni park koriste samo u zvaničnim posjetama predsednik i tri potpredsjednika.
„Ne koristimo taksi”, objašnjava Rene Poetke, skupštinski zvaničnik.
„Vozila ne služe za to da ljudi njima dolaze na posao ili idu kućama”.
Istini za volju, premijer je jedini političar u Švedskoj koji stalno ima automobil na raspolaganju.
Plate
Švedski poslanici zarađuju oko 6.900 dolara mjesečno, što je upola manje od 14.000 dolara – koliko dobija američki kongresmen.
Prosječna mjesečna plata u Švedskoj je oko 2.800 dolara.
Poslanici koji odlaze iz izbornih jedinica izvan Stokholma imaju pravo na naknadu koja se zove traktament – dnevnice za dane koje rade u prijestonici.
Koliko? Oko 12 dolara dnevno, sa kojima u Stokholmu ne možete kupiti ništa sem oskudnog obroka.
Do 1957. švedski parlamentarci nijesu ni imali platu, već su dobijali novčanu podršku od partija čiji su članovi.
Skupštinski dokumenti pokazuju da su naknade uvedene kako bi se omogućilo da nijedan građanin ne bude spriječen da uđe u politiku. Ali nijesu želeli da plate budu mnogo primamljive.
Kao i mnoge njihove kolege širom svijeta, narodni predstavnici u Švedskoj imaju pravo na subvencionisano stanovanje, ali samo ako nijesu iz Stokholma.
Jednokrevetne sobe
I teško se može reći da im je smještaj luksuzan.
Per Arne Hakanson, na primjer, živi u stanu od 46 kvadrata.
Neke državne garsonjere su površine 16 kvadrata.
Često nemaju veš mašine ili mašine za sudove, opremljeni su krevetima za samce.
Novac poreskih obveznika koristi se samo za potrebe poslanika: njihovi supružnici ili članovi porodice moraju da plate, čak i ako žele samo da prenoće u tim stanovima.
Ograničena kirija
Ako poslanici žele da žive sa partnerima, on ili ona moraju da plate drugu polovinu kirije.
„Ne želimo da plaćamo ni za koga, sem za narodne predstavnike”, objašnjava zvaničnica Ana Aspergen.
Poslanici mogu izabrati i da žive na nekom drugom mjestu, a da koriste stanarinu od parlamenta. Ipak, ta kirija je ograničena na oko 820 dolara mjesečno, što je relativno malo u odnosu na cijene nekretnina koje se iznajmljuju u centralnim stokholmskim kvartovima.
Sve do devedesetih uslovi u kojima su švedski poslanici živjeli bili su još skromniji.
Nije bilo subvencionisanih stanova, već su spavali u kancelarijama, koje su u prosjeku imale 15 kvadrata.
Švedskim poslanicima je zabranjeno da upošljavaju asistente ili savjetnike.
Umjesto toga, partije koje su u parlamentu dobijaju određene iznose i time plaćaju zaposlene koji opslužuju sve stranke u skupštini.
Neplaćeni rad
Skromnost je još više izražena u švedskoj lokalnoj politici.
Njihovi predstavnici u opštinama i gradovima smatraju da je to paralelna aktivnost, koja se radi uz glavni posao.
Oko 94 odsto lokalnih zvaničnika rade neplaćeno – izuzetak su funkcioneri koji rade u izvršnim tijelima i za to primaju plate, mada neki od njih uzimaju naknade kao za pola radnog vremena.
Kristina Elfors Sjodin, gradska vijećnica u Stokholmu, objašnjava tu filozofiju.
„To je dobrovoljni rad, koji savršeno možete da obavljate u slobodno vrijeme”.