piše Bruce Shapiro, The Nation
Sedmogodišnji boravak Džulijana Asanža u ambasadi Ekvadora u Londonu je završen i Asanž je sada, zahvaljujući američkom predsjedniku čijoj je izbornoj pobjedi i sam doprinio, u britanskom pritvoru sa izgledima da bude izručen Sjedinjenim Državama. Postavlja se pitanje šta zapravo znači, a šta ne znači upravo otpečaćena optužnica koju je Trampovo ministarstvo pravde podiglo protiv njega – za Asanža, za britansko pravosuđe koje treba da odluči da li da ga isporuči, ali i za slobodu medija u Americi.
U poređenju sa najgorim strahovima Asanža i njegovih pristalica – crna kapuljača preko glave u nekoj zemlji koja podržava torturu, progon po zakonu o špijunaži, smrtna kazna – ova optužnica podnijeta pod datumom iz 2017. mogla bi zvučati kao dobra vijest. Za početak, prilično je sažeta: ima samo šest strana. Asanž je tu optužen za udruživanje sa Čelzi Mening radi hakovanja jedne lozinke na tajnoj vladinoj bazi podataka. Nema optužbi za špijunažu, nigdje se ne pominju Rusija i izborna kampanja Demokrata, nema šire liste zavjerenika iz Vikiliksa. Što se tiče kazne, hakovanje vladine lozinke jeste krivično djelo, ali je za njega predviđena maksimalna zatvorska kazna od pet godina – što je kraće od Asanžovog dobrovoljnog pritvora u diplomatskom stanu u Londonu.
Optužnica se bavi događajima iz marta 2010. Do tada je Mening već predala ogromne databaze ministarstva odbrane u kojima se razotkrivaju razna nedjela Amerike – Vikiliks ih je nazvao Irački ratni dnevnici. Prema navodima iz optužnice, sada je namjeravala da prodre u jednu databazu kojoj nije imala autorizovan pristup. Citirajući šifrovane poruke između njih dvoje, optužnica navodi da je Asanž „pristao da pomogne Mening da provali lozinku“.
To je vrlo suženo djelo. Takođe, bar u tehničkom smislu odvaja Asanža od novinara koji primaju povjerljive materijale, ali koji ne učestvuju direktno u procesu izvlačenja tajni. U tome je razlika između Nila Šiena, novinara The New York Times koji preuzima fotokopije pentagonskih papira od Danijela Elzberga (u aferi Votergejt 1971) i nekog reportera koji pajserom provaljuje u vladine kancelarije kako bi uzeo papire koji se tamo nalaze. U digitalnom okruženju, tu razliku novinari i prije Asanža ponekad nisu razumjeli: na časovima o novinarskoj etici koje držim, svake godine proučavamo nesrećni slučaj novinara lokalnog lista Cincinnati Enquirer koji je 1998. upropastio svoj odličan istraživački serijal o korporaciji Chiquita kada je otkriveno da je u više navrata hakovao sistem za glasovne poruke koji je koristila inače debelo korumpirana korporacija. Taj nelegalni čin je bio dovoljna osnova za korporaciju da prinudi list da povuče i demantuje čitav serijal, dok je tužiocima omogućio da novinaru prijete krivičnom tužbom kako bi otkrio ko mu je bio izvor.
Slutim da će nekim novinarima i braniteljima slobode štampe Asanžova direktna umiješanost u hakovanje lozinke biti dovoljan razlog da se distanciraju od cijelog slučaja. Čovjek je prekršio novinarski kodeks, pa se ni pitanje da li se hakovanje može pripisati njegovom narcističkom poremećaju ili je to bio principijelni čin građanske neposlušnosti, više ne tiče slobode medija.
Ipak, u ovih šest strana optužnice ima povoda za uzbunu. Evo zašto: Asanž i Mening nisu optuženi samo za obično hakovanje. Optužnica izričito predstavlja Asanžovo hakovanje lozinke kao dio šireg udruživanja Vikiliksa za „javno prenošenje informacija na svom vebsajtu“. Pominje se i Vikiliksova upotreba digitalnog depozita na klaud serveru za ostavljanje poverljivih dokumenata.
Što je najvažnije, oslanjajući se na hakovane i dekriptovane razgovore – vrhunska ironija – optužnica duboko zadire u odnos između izvora i izdavača i navodi da je Asanž „ohrabrivao“ posustalu Mening, pozivajući se na ovaj dijalog:
Mening: Posle ovoga stvarno više nemam ništa.
Asanž: Iz mog iskustva, radoznale oči uvijek nađu još nešto.
U tome je problem. Aktivnim hakovanjem lozinke Asanž je možda počinio krivično djelo. Ali „udruživanje“ radi širenja procurelih informacija je nešto što novinari rade svaki dan. Depoziti na klaud serverima za povjerljiva dokumenta i druge bezbjednosne mjere koje se opisuju u optužnici, danas su sastavni dio istraživačkog novinarstva, o njima se diskutuje na konferencijama, reklamiraju se na trač-sajtovima. Što je još značajnije, navođenje, ohrabrivanje, navlačenje i podsticanje izvora koji imaju pristup tajnim podacima je u osnovi nezavisnog novinarstva.
Drugim riječima, optužnica protiv Asanža je ograničen, ali ipak značajan udar na praksu istraživačkog novinarstva. To je jasno i iz jednog zanemarenog aspekta cijelog slučaja: nedavno zatvaranje Čelzi Mening zato što je odbila da sarađuje u istrazi. Iz opsega optužnice je jasno da je ministarstvo pravde tražilo od nje da sarađuje da bi izgradilo tezu o udruživanju. U dugoj istoriji pokušaja američkih tužilaca da prinude novinare na svjedočenje, ne mogu da se sjetim nijednog slučaja u kome izvor dobrovoljno bira zatvor u ime zaštite izdavača. Mening je osoba izvanredne hrabrosti i integriteta, koja zaslužuje poštovanje i odbranu svakog novinara koji je ikada dobio fasciklu ili disk ispod stola.
Džulijan Asanž jeste čudan, kontradiktoran lik. Ali ova optužnica se ne tiče njegove pogrešne političke procjene iz 2016. ni njegovih nerazumnih očekivanja od Ekvadora, pa ni ponekad upitnih etičkih normi kojima se vode Vikiliksove uredničke odluke. Moglo bi se čak tvrditi da je prekoračenjem granica, od primanja tajnih informacija do aktivnog hakovanja, Asanž doveo u opasnost i Mening i sam Vikiliks. Međutim, optužnica pokreće neka mnogo važnija pitanja, naročito imajući u vidu da je ona djelo administracije koja već napada medijske slobode na više frontova. U tom smislu, ovo je politički motivisana tužba, koja pokreće pitanje da li istraživački novinari i izdavači, od lokalnih izdanja do transnacionalnih platformi, uživaju zaštitu Prvog amandmana u svojim odnosima sa povjerljivim izvorima, ili ne. U pitanju je, drugim riječima, budućnost istraživačkog novinarstva.
Prevela Milica Jovanović