Kapitalizam ili socijalna zaštita? Intervencionizam ili izolacionizam? Globalizacija ili nacionalizam? Revolucija ili status kvo? To su pitanja koja muče demokrate u izboru za kandidata koji će naredne godine stati naspram Donalda Trampa.
Gužva u političkom ringu Demokratske stranke već je odnijela prve žrtve. Od 27 ljudi koji su ušli u trku za demokratsku nominaciju, već je više od polovine otpalo.
Dvije debate kandidata nedvosmisleno su pokazale u kom pravcu će teći diskusija. Uvođenje univerzalne zdravstvene zaštite, pitanje imigracije, reforma krivičnog sistema, spoljna politika i borba protiv korupcije glavne su teme.
Ko su glavni igrači?
Još od kada je u aprilu najavio svoju kandidaturu Džozef Bajden, senator i bivši potpredsjednik, važi za najozbiljnijeg kandidata za demokratsku nominaciju.
Većini glasača je poznat, ako ne kao senator, onda sigurno kao potpredsjednik Baraka Obame, čijih se predsjedničkih mandata, posebno od kada je Tramp došao na vlast, mnoge demokrate sa sjetom sjećaju.
Veliki je protivnik sadašnjeg predsjednika kojeg je više puta nazvao prijetnjom po nacionalnu bezbjednost.
U centru političkog spektra Bajden uživa široku podršku umjerenih birača, koji na čelu države žele da vide stabilnog, karijernog političara koji neće pretjerano mijenjati stvari.
Zapravo, Bajden nema radikalne političke ciljeve za koje se bori. Njegova politika je u malim unapređenjima postojećeg.
Ne želi uvođenje univerzalne zdravstvene zaštite već zadržavanje Obamakera i njegovo proširivanje. Nije za ukidanje Transpacifičkog trgovinskog ugovora i NAFTE već njihovo blago mijenjanje. Ne misli da treba uvesti besplatno visoko školstvo.
Što se spoljne politike tiče, osim kritikovanja Trampa, Bajden se nije pretjerano izjašnjavao o tome kakva je njegova vizija po pitanju odnosa SAD i ostatka svijeta.
Sve to je mač sa dvije oštrice. Koliko se jednom dijelu glasačkog tijela taj umjereni stav dopada, drugi ne mogu da smisle još jednog status kvo kandidata. Posebno imajući u vidu da svoju kampanju finansira velikim dijelom donacijama bogatih i moćnih ljudi.
Mnogi ga upoređuju sa Hilari Klinton iz 2016. godine koja je neslavno izgubila od Donalda Trampa.
Sa druge strane, Berni Sanders je sušta suprotnost. Kao protivnik Klintonove u trci za demokratskog kandidata na prošlim izborima, Sanders se od relativno nepoznatog senatora iz Vermonta pozicionirao kao jedan od glavnih političara u zemlji.
Ideje socijalne demokratije – univerzalna zdravstvena zaštita, podizanje minimalne zarade, brisanje studentskih dugova pomjerile su politički diskurs čitave zemlje ulijevo.
Suprotstavljanje Volstritu, kritikovanje velikih kompanija zbog izbjegavanja plaćanja poreza, stalno isticanje korupcije u Vašingtonu i protivljenje američkom vojnom intervencionizmu donijelo mu je veliku popularnost, posebno među mladima i onima na nižim nivoima socijalne ljestvice.
Uprkos “radikalnim” stavovima i neuglađenom političkom nastupu, Sanders uživa stabilnu i energičnu podršku, koja se na najbolji način ilustruje time da je njegova kampanja prerasla u politički pokret sa stotinama hiljada volontera, a do sada je prikupio više od 46 miliona dolara, najvećim dijelom od uplata manjih od 200 dolara.
Kritičari, sa druge strane, ističu da su ciljevi za koje se bori previše radikalni, nisu ostvarivi i da bi urušili kapitalistički sistem koji je od SAD načinio najjaču ekonomiju svijeta.
Da se politički diskurs demokrata pomjerio ulijevo pokazuje i Elizabet Voren, progresivna senatorka iz Masačusetsa, poznata po kritikovanju velikih banaka i Volstrita.
Vorenova takođe kao i Sanders napada korupciju u Vašingtonu i uticaj bogataša na političare, pa svoju kampanju finansira samo od sitnih donacija.
Njena glavna ideja jeste uvođenje poreza na bogatstvo – dva odsto na sve preko 50 miliona dolara i tri odsto na preko milijardu dolara. Time bi država inkasirala 2,75 biliona dolara tokom deset godina i mogla taj novac da uloži u druge sfere, poput obrazovanja i rešavanja ogromnog problema studentskih dugova.
U obje dosadašnje debate, Vorenova se pokazala veoma dobro. Odmjerena, staložena, ali na trenutke prilično borbena što joj je donijelo veću podršku.
Fokusiranje na domaća pitanja pokazuje i njenu glavnu slabost – spoljnu politiku, odnosno nedostatak iste, što je prilično problematično jer mnogi demokratski glasači očekuju da SAD konačno prestane sa praksom intervencionizma i započinjanja ratova.
Mnogi progresivci joj zamjeraju i određenu dozu kalkulanstva, jer nije htjela da podrži Sandersa u njegovoj borbi protiv Hilari Klinton. Osim toga, ona se bori za isto parče birača kao i Sanders što potencijalno može da naškodi oboma.
Kao jedna od ozbiljnijih kandidatkinja isplivala je i Kamala Haris, senatorka iz Kalifornije, koja pokušava da se pozicionira između ljevice i centra.
Želeći da se predstavi kao progresivni pragmatista, Harisova načelno podržava ljevičarske predloge o podizanju minimalne zarade i univerzalnoj zdravstvenoj zaštiti, ali je više puta naknadno “revidirala” svoje stavove.
Poziciju u centru političkog spektra pokušala je da učvrsti napadima na Bajdena tokom prve debate i to joj je u velikoj mjeri uspjelo. Kritikujući bivšeg potpredsjednika zbog njegovog učešća u pisanju krivičnog zakonika iz 90-ih Harisova je zabilježila porast popularnosti i izborila se za snažnu treću poziciju koju dijeli sa Vorenovom.
Ipak, prije neki dan pretrpjela je snažan udarac kada ju je napala kongresmenka i bivša veteranka sa Havaja Tulsi Gabard otkrivajući njeno ponašanje kada je bila državni tužilac i veoma surovu primjenu krivičnog zakonika, kojim je 15.000 ljudi završilo u zatvoru zbog posjedovanja marihuane, odbijanje da ponovo razmotri slučaj čovjeka osuđenog na smrtnu kaznu iako su se pojavili novi dokazi, kao i produžavanje zatvorskih kazni zbog čega su direktnu korist imali privatni zatvori.
Jedan od kandidata koji je od relativnog političkog anonimusa dospio u žižu javnosti jeste Pit Butidžidž, bivši gradonačelnik grada Saut Bend u Indijani.
Čak ni njegovo homoseksualno opredeljenje mu nije odmoglo da postane najmlađi gradonačelnik grada koji je tradicionalno jako republikansko, konzervativno uporište.
Mlad, harizmatičan, odmjeren i uglađen brzo je pobrao simpatije priličnog broja ljudi umjerenih demokrata.
U trci za predsjednika predstavio je svoju progresivnu poruku namijenjenu prije svega milenijalcima, ali njegovi korijeni sa Srednjeg zapada i karijera u vojsci omogućili su mu da dobije i podršku dijela ruralne, konzervativnije Amerike.
Ipak, mnogima se nikako ne dopada način na koji finansira svoju kampanju – većinom od bogatih donora i direktora kompanija, a osnovao je i politički akcioni komitet u koji svako može anonimno da donira novac.
Kongresmen Beto O'Rurk bio je do prošle godine manje-više nepoznata politička figura izvan Teksasa. Međutim, trka za senatsko mjesto Teda Kruza, iako neuspješna, donijela mu je političku slavu.
O'Rurk se isprva postavio kao istinski progresivac i političar nove generacije, stilom obraćanja podsjećajući na Obamu, što se mnogima dopalo.
Međutim, kako je vrijeme prolazilo sve je više dolazilo do devijacije prvobitnih političkih stavova o potrebi za potpunom reformom zdravstvenog sistema, podizanja minimalne cijene rada i odbijanja da prima novac od korporacija i bogataša.
Mnoge progresivne glasače odbilo je i kasnije saznanje da je Beto O'Rurk jedan od političara koji je primio najviše novca od naftnih kompanija, pa više nisu sigurni u iskrenost njegovih poruka da se treba obračunati sa korupcijom u Vašingtonu.
Trka za nominaciju, šta dalje?
Za razliku od prošlih izbora kada su demokrate imale dva ozbiljna kandidata, ovi izbori su iznjedrili desetine kanidata.
Sem nekolicine koji su biračima od ranije poznati, ostali kandidati pokušavaju da se nametnu agresivnim nastupima, što je bilo veoma evidento u dvije prethodno održane debate.
Kakofonija koja je zavladala u političkoj areni je na trenutke zaglušujuća, zbog čega birači i dalje rezervisano gledaju šta je u ponudi.
Jedno je sigurno, Tramp je pokazao da zna kako da pobijedi. Hrabro iznoseći svoju viziju, koliko god ona bila neprefinjena i nekima se ne sviđala, bivša rijaliti zvijezda i milijarder je pokazao da neapologetski pristup radi.
Sada je na demokratama da pronađu način da uzvrate.
Portparol progresivne organizacije “Demokratija za Ameriku” Nil Sroka možda je najbolje to formulisao: “Da li želimo da živimo u zemlji koja nastavlja sa politikom koja je doprinijela dolasku Trampa ili u zemlji koja želi da promijeni uslove koji su omogućili njegov uspon?“