Ni godinu dana od početka ruske invazije na Ukrajinu, nijedna strana nije voljna da pregovara o miru. Ali, pritisak iz inostranstva sve je veći, piše DW.
Desetine hiljada palih i osakaćenih vojnika sa obje strane, hiljade mrtvih ukrajinskih civila, bezbroj uništenih gradova. Dodajte tome globalnu nestašicu energije, inflaciju i glad u mnogim zemljama u razvoju. To je bilans rata koji posle godinu dana nije ni blizu kraja.
Ruski predsjednik Vladimir Putin nije uspio da postigne svoj cilj da potpuno okupira Ukrajinu – ali Rusija je okupirala oko petinu te zemlje. S druge strane, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski više puta je govorio da će ponovo biti osvojena cijela teritorija koju je okupirala Rusija, uključujući i Krim.
U govoru o stanju nacije, Putin nije pokazao spremnost da odstupi, naprotiv: „Našu zemlju je nemoguće pobjediti na vojnom polju.“ Putin je dodatno eskalirao objavom da Rusija obustavlja učešće u novom sporazumu START o nuklearnom naoružavanju – jedinom preostalom sporazumu o nuklearnom razoružanju sa SAD.
To je očigledno bila i reakcija na iznenadnu posjetu Kijevu predsjednika SAD Džozefa Bajdena dan ranije. Bajden je Zelenskom obećao nastavak podrške SAD. „Ne radi se samo o slobodi Ukrajine, već o slobodi same demokratije“, rekao je Bajden. Ipak, spremnost da se Ukrajina dugoročno podrži jenjava, kako među republikancima u američkom Kongresu, tako i među američkim stanovništvom.
Strah od novog svjetskog rata
I u Njemačkoj se povećava pritisak za mirovne pregovore. U najnovijem istraživanju javnog mnjenja Dojčlandtrend od 9. februara, 58 odsto ispitanika – najviše do sada – smatra da nema dovoljno diplomatskih napora da se okonča rat.
Političarka opozicione Ljevice Sara Vagenkneht i aktivistkinja za ženska prava Alis Švarcer pokrenule su peticiju za hitne mirovne pregovore i obustavu isporuke oružja. One upozoravaju na novi svjetski rat i tvrde: „Ukrajina može da dobije pojedinačne bitke uz podršku Zapada, ali ne može da dobije rat protiv najveće nuklearne sile svijeta.“ Peticiju su potpisali brojni umjetnici, ali i teolozi i političari.
Ukrajinski ambasador u Berlinu Aleksij Makejev, rekao je za portal t-online da ne može da razumije strah na Zapadu od eskalacije u treći svjetski rat. „Ukrajina je već u Trećem svjetskom ratu. Rusija protiv nas vodi rat uništenja.“
Ukrajina hoće da ponovo osvoji sve okupirane teritorije
U intervjuu za DW prošle jeseni, generalni sekretar NATO Jens Stoltenberg odbacio je svaku pomisao o jednostranim mirovnim potezima. Jer: „Ako Ukrajina prestane da se bori, prestaće da postoji kao nezavisna država.“ Zato Ukrajina, kaže, mora da „pobijedi“ u ratu.
Kako bi Ukrajina zadržala svoju slobodu, zapadne države stalno su povećavale svoju pomoć u naoružanju. Posle mnogo oklevanja, i nakon što su SAD i druge zemlje NATO obećale borbene tenkove Ukrajini, na to je početkom godine pristao i njemački kancelar Olaf Šolc.
Tenk Leopard 2 njemačke proizvodnje posebno bi mogao da pomogne da „Ukrajinci kompenzuju veliku neravnotežu na bojnom polju“, ocjenjuje za DW političar CDU i bivši pukovnik Roderih Kizeveter. „Da li će Ukrajinci preokrenuti stvari na bojnom polju, zavisi od broja tenkova, vremena i kontinuiteta isporuka.“
Ukrajina se nada da uz pomoć zapadnih tenkova neće samo da odbija ruske napade. Stručnjak za bezbjednost Niko Lange za DW ukazuje da su „realne vojne šanse da Ukrajina u potpunosti zauzme to područje i tako obnovi mir“. Lange smatra i da će „Putin biti voljan da pregovara samo kada Ukrajina bude vojno toliko u prednosti, da on shvati da od ovog agresorskog rata ne može da ostvari nikakve koristi“.
Dva vojna scenarija
Bivši general Bundesvera Helmut Ganzer to vidi drugačije. U „Žurnalu za međunarodnu politiku i društvo“ s početka februara, on iznosi dva scenarija za ukrajinsku ofanzivu na jug prema Azovskom moru, a uz pomoć zapadnih tenkova.
Po pesimističnom scenariju, Ukrajinci će se zaglaviti u žestokoj ruskoj odbrani. Ganser već priprema zapadnu javnost za „slike razvaljenih tenkova Leopard“, koje će Rusija rado širiti na internetu.
Ganzerova optimistična varijanta još je opasnija. Prema tom scenariju, ukrajinske tenkovske jedinice stižu do Azovskog mora i stoje pred Krimom. Ganzer pretpostavlja da bi Putin najkasnije tada proširio „ratnu zonu na teritoriju zapadnih država koje pomažu Ukrajini“ i upozorava: „Raste opasnost od sporog, zapravo nenamjernog klizanja u najveću katastrofu za cijelu Evropu.“
Niko Lange pak, rusku nuklearnu prijetnju vidi kao „instrument psihološkog ratovanja“. On ne samo da smatra da je ponovno osvajanje Krima „vojno zamislivo“, već i da je to čak neophodno pokušati – iz razloga mirovne politike: „Upravo zato što bi Krim predstavljao najveći mogući gubitak obraza za Vladimira Putina, vojni pritisak na Krim je mogućnost da se Rusija dovede do spremnosti za pregovore.“
Gdje je crvena linija?
Mišljenja se razlikuju o tome da li vojni pritisak povećava spremnost Rusije da pregovara ili povećava rizik od nuklearnog svjetskog rata.
Socijaldemokratski kancelar Šolc uvijek je isticao da Njemačka ni pod kojim uslovima ne bi smjela da postane strana u ratu. Otuda dugo oklijevanje oko isporuke borbenih tenkova. On i dalje ne želi ni da čuje za isporuku borbenih aviona za Ukrajinu. Ni Bajden Zelenskom nije obećao avione.
S druge strane, političar CDU Kizeveter „u suštini ne bi povukao nikakve crvene linije kada se radi o određenim sistemima naoružanja“. „Prema međunarodnom pravu“, strana u ratu se postaje samo ako država pošalje svoje vojnike. A Kizeveter tu mogućnost isključuje.
Nekompatibilni mirovni ciljevi
Međutim, i u zemljama koje podržavaju Ukrajinu takođe ima mnogo onih koji vjeruju da na kraju neće moći bez određene spremnosti na kompromis od strane Ukrajine, u pogledu teritorije ili političkih saveza.
Prema riječima Romana Gončarenka iz ukrajinske redakcije Dojče velea, u samoj Ukrajini tome gotovo da više nema ni traga: „Prvih nedelja nakon invazije Kijev je bio spreman na ustupke, recimo na neutralnost umjesto željenog članstva u NATO. Ali brutalnost ruske vojske i aneksija daljih oblasti učinili su potragu za kompromisom gotovo nemogućom. Anketa koju je naručila Minhenska bezbjednosna konferencija pokazala je da 93 odsto Ukrajinaca kao preduslov za prekid vatre vidi potpuno povlačenje Rusije, uključujući i povlačenje sa Krima.“
Politikolog Johanes Varvik sa Univerziteta u Haleu smatra da je to nerealno: „Po svoj prilici će na kraju postojati neutralna Ukrajina koja neće jasno biti u zapadnoj ili ruskoj sferi uticaja.“ Varvik za DW kaže i da se zalaže za zapadnu pregovaračku inicijativu: „Ako se na kraju dugog ili dalje eskaliranog rata dobije isti rezultat koji bi već danas bio moguć, onda nema smisla nastavljati borbu s desetinama hiljada mrtvih i traumatizovanih ljudi.“
Koji su pravi signali mira?
Ambasada Rusije u Berlinu 14. februara je tvitovala: „Sva borbena dejstva se završavaju pregovorima. Mi smo spremni. Ali, samo na pregovore bez preduslova, zasnovane na realnosti i s obzirom na ciljeve koje smo javno proklamovali.“ To nije spremnost na kompromis. „Realnost“ podrazumijeva rusku okupaciju oko petine zemlje, a jedan od „ciljeva“ bio je čak i potpuno uništenje ukrajinske države.
Kina je na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji najavila svoj mirovni plan. Detalji još nisu poznati. Međutim, zapadne vlade su skeptične, s obzirom na to da Peking nije osudio rusku invaziju na Ukrajinu. Osim toga, američki državni sekretar Entoni Blinken strahuje da bi Kina mogla da isporučuje oružje Rusiji, što Peking negira.
Vojna pobjeda ili mir sa kompromisima
Američki publicista Džefri Saks u januaru je u britanskom „Ekonomistu“ napisao da je za „vjerodostojno“ mirovno rješenje ključno da se „garantuju najvažniji bezbjednosni interesi obje strane. Suverenitet i bezbjednost Ukrajine moraju biti zagarantovani, dok bi NATO morao da obeća da se neće širiti na istok.“ Saks se nada da će mirovni impulsi doći prije svega od onih država koje su odbacile osudu Rusije u Savjetu bezbjednosti UN, uključujući Kinu, Indiju, Brazil i Južnu Afriku. „Te države ne mrze ni Rusiju, ni Ukrajinu“, kaže Saks. „One ne žele da Rusija osvoji Ukrajinu, a ni da se NATO širi na istok.“
S druge strane, političar njemačke CDU Roderih Kizeveter upozorava da ne bi trebalo praviti ustupke Moskvi: „Pogrešno je vjerovati da bi Rusiji samo trebalo dati nešto zemlje i da bi onda ruska glad za uništenjem bila zadovoljena. Bilo kakva teritorijalna dobit Rusije bila bi uzor za druge autokratske države da pod okriljem nuklearne ucjene i prijetnje ubuduće vojno ponovo iscrtavaju granice.“ Kizeveter smatra da posebno Kina već posmatra Evropu kao „ogledno polje“ u pogledu suverenosti Tajvana.
Dakle, čak i posle godinu dana rata, sukobljavaju se dvije različite škole mišljenja: može li jedino rješenje biti vojna pobjeda nad ruskim agresorom ili Ukrajina i njene zapadne pristalice moraju da prave kompromise? Posle godinu dana i ta diskusija je neriješena. Kao i sam rat.