U februaru 2021. Njemačku je od nestanka el. energije i potpunog smrzavanja spasila električna energija proizvedena na tradicionalni “prljavi” način – uz pomoć uglja, plina i atomska energija. I ovu zadnju EU želi eliminisati u idućih 10-ak godina uprkos činjenici da je to ekološki najprihvatljiviji izvor energije, piše Geopolitika.news.
Na primjer, za čitavi proizvodni ciklus jednog kilovat-sata električne energije atomska centrala ispusti svega 6 grama CO2 u atmosferu. Vjetroturbina ispusti 11 g/kWh, solarni paneli – 80 g/kWh, plinske turbine – 420 g/kWh, a postrojenja na ugalj – 820 g CO2/kWh.
Kada je ruski predsjednik Vladimir Putin 10. septembra u Minsku slavodobitno izjavio kako se cijena plina na evropskim berzama popela na 650 dolara za hiljadu m3, dok Gazprom Njemačkoj isporučuje plin po cijeni od 220 dolara, vjerovatno ni sam nije znao koliko se prevario. Naime, svega nekoliko dana kasnije cijena plina na evropskom plinskom tržištu popela se na, za evropske prilike nestvarnih 970 dolara za hiljadu kubnih metara. Cijene su u međuvremenu dosegle i naučno-fantastičnih (za evropske prilike) – gotovo 2000 dolara za hiljadu kubika.
Što se, zapravo, događa s Evropom? Od početka ove godine, vlade i mediji evropskih država željno su hvatali bilo kakve vijesti o oporavku ekonomije na pred-pandemijski nivo. Do ljeta, i političari i analitičari i obični ljudi bili su saglasni: život je sve bolji. Nafta je čvrsto na oko 70 dolara, nema većih oscilacija glavnih valuta, a oživjela inflacija predstavljana je kao blagodet tj. doprinos bržem prometu novca, a time i njegovom ulaganju u proizvodnju. Međutim, onda je, niotkud, poput fantoma došao snažni udar, koji sada prijeti ozbiljnim posljedicama. Potresao je, i još uvijek trese, evropsku energetiku – taj novovjeki ponos Brisela u smislu na sav glas propagirane strategije koja bi konačno trebala od EU učiniti, osim ekonomske, i globalnu energetsku silu što ona nikada nije bila.
Je li na europskom terenu na djelu konačni obračun „odbačenih“ tradicionalnih proizvođača energije (ugalj, nafta, plin) i „zelenih“ revolucionara – „ajatolaha“ čiste energije i s njom povezanih skupih tehnologija, koji se politički i medijski obračunavaju sa svim sa svim neistomišljenicima – bilo na poslovnom bilo na naučnom ili političkom nivou – gotovo ih sotonišući kao „pogrebnike“ planete Zemlje, uništavače klime tj. generatore nepredvidljivih klimatskih promjena koji gledaju samo svoje interese?
Naravno, stvar je, kao i obično, puno složenija (iako spomenuti obračun itekako postoji), a u sebi, između ostalog, sadrži i bitan geopolitički, geoekonomski i sigurnosni moment. Združena kombinacija tako snažnih činioca i suprotstavljenih interesa – od državnih i nacionalnih, preko korporativnih, pa do onih koji se odnose na interesne grupacije ili samo individue i spekulante – dovele su do ovoga čemu upravo svjedočimo i što je malo ko očekivao da se na evropskom tlu ikada više može dogoditi: klasične energetske krize! Te su krize puno češće bile „privilegija“ tzv. banana-država ili nestabilnih i siromašnih regija vječno izloženih manipulacijskim uticajem Zapada i njegovim nadzorom glavnih energetskih smjerova. A Evropa je, na osnovu proživljenih energetskih (naftnih) kriza iz druge polovine 20. stoljeća (većinom kao posljedice arapskih obračuna sa Zapadom, Izraelom, Iranom), već morala naučiti kako se s njima nositi tj. kako ih prevenirati.
Međutim, EU se (ovom prilikom ovdje se ubraja i Velika Britanija) krupnim koracima, prije svega svojom glupošću i arogancijom, gotovo preko noći dovela u položaj navedenih „privilegovanih“. U njemu se ona više ne samo ne može osjećati udobno, već mora strepiti od onoga što nosi budućnost, i u neizvjesnosti čekati izvještaje dežurnih meteorologa o nadolazećoj zimi. Potpuni debakl!
Jer briselski energetski vizionari i politički mudraci već su odavno prestali biti vođeni stvarnim interesima zajednice država koju predvode i njenih građana, a sve su podredili interesima uskih grupacija moćnika u čije ime i vladaju. Ostala se „raja“ (u koju spadaju i nacionalne države, osim, možda, nekoliko najsnažnijih i ključnih) mora nadati „mrvicama sa stola gospodara“ i moliti Boga da su njihovi stvarni nacionalni interesi što više kompatibilni s onim od njihovih gospodara.
Lanac poskupljenja
Dakle, Evropa se u vrlo kratko vrijeme – od sredine juna do sada – iz „oaze“ energetske stabilnosti pretvorila u objekat razračunavanja različitih interesnih sila na svoju štetu. Evo ukratko hronologije najznačajnijih događaja koji su na to uticali:
- prvo – najprije je ukapljeni plin (LNG) – i američki i katarski i ostalih svjetskih proizvođača, u širokom luku počeo zaobilaziti evropske LNG terminale zbog visokih cijena koje je postizao u Aziji i Latinskoj Americi;
- drugo – sredinom jula su Joe Biden i Angela Merkel postigli sporazum o plinovodu Sjeverni tok 2 koji bi trebao biti pušten u rad pod određenim uslovima koje Moskva ne smije prekršiti, a tiču se, u glavnom, njenih mogućih ucjena plinom protiv Ukrajine u geopolitičke svrhe. Taj je sporazum politički uzdrmao „istočno krilo“ EU predvođeno Poljskom, kao i Ukrajinu, godinama uvjeravane od strane Washingtona kako Sjeverni tok 2 nikada neće biti završen i da se protiv njega moraju oštro boriti. Sada im prijeti da ostanu bez jeftinog ruskog plina ali, kako vidimo, i bez skupog LNG-a. Ukrajina je sada došla u opasnost da od ključne države za snabdijevanje Evrope ruskim plinom postane tranzitno „slijepo crijevo“ čija će glavnina plinovodne mreže postati rđa, a manji dio služiti samo za snabdijevanje domaćeg tržišta. To nezadovoljstvo evropskog istoka odmah su iskoristili Bidenovi domaći politički suparnici i oponenti koji su ga optužili za povlačenje pred Putinom, izdaju američkih i savezničkih interesa i sve ono što u SAD-u redovno ide „u paketu“ kada Rusija dobije bilo kakve dividende kojima se Washington načelno protivi – što je najbolje iskusio Donald Trump u vrijeme svog mandata;
- Treće, zbog novih zaoštrenih stavova američke pozicije prema Sjevernom toku 2 (Kongres je prošle sedmice u sklopu odbrambenog budžeta za iduću godinu naložio Bidenu da uvede nove sankcije protiv tog plinovoda i osoba i kompanija koje s njim sarađuju), ali i neizvjesnih njemačkih izbora i poteza koje će po tom pitanju vući buduća njemačka vlada i kancelar(ka) (iako je za pretpostaviti da će njemački regulator dati završno odobrenje za njegovo pokretanje), ruski Gazprom je tokom ljeta isporučivao samo ugovorima obavezne količine plina, a nije želio (ili mogao) povećavati isporuke na osnovu novih zahtjeva, pravdajući to potrebom punjenja ruskih plinskih skladišta, takođe ispražnjenih tokom zime. Pri tom uvjerava Evropu kako će povećati isporuke plina kroz Sjeverni tok 2 čije se pokretanje očekuje u novembru ili decembru ove godine.
Poluprazna skladišta plina (do sada su popunjena do 70 posto, a takvo je stanje nestabilno za Brisel s obzirom da se prosječni pokazatelj za posljednjih pet godina u isto vrijeme kretao oko 86 posto, što ne daje garancije za dovoljne količine do kraja predstojeće sezone grijanja) u EU ali i Velikoj Britaniji, kao i smanjena isporuka ukapljenog i plinovodnog plina dovele su ne samo do naglog skoka cijena tog energenta, već i do povećanja cijena električne energije. To jasno ukazuje da se Evropa suočava s energetskom krizom. Tako nešto joj je, u kontekstu složenih globalnih geopolitičkih prilika kao i pandemijske krize koja je poharala i evropske ekonomije – najmanje što joj je sada trebalo. Tim prije što je prilično velik broj analitičara koji smatraju da je Brisel mogao i morao bolje reagovati u predviđanju i sprječavanju ovakvog scenarija (ako ne ništa drugo znao je da su zima i proljeće bili hladni i da su skladišta prazna), koji ne samo što ima negativne posljedice po ekonomske i socijalne prilike (visoke cijene energenata mogu pokrenuti „lanac“ drugih poskupljenja), već pod udar bijesa javnosti sve snažnije dovodi i proklamiranu strategiju EU o energetskoj transformaciji kroz postupno odustajanje od fosilnih goriva i prelaz na skuplje obnovljive izvore energije.
Neočekivani trend: vratite nam ugalj!
Paralelno s divljanjem cijena plina na evropskom tržištu dolazi i do povećanja cijena električne energije na rekordan nivo. Prema mediju The Wall Street Journal, koji se poziva na podatke analitičke kompanije ICIS, u Velikoj Britaniji cijena megavat-sata porasla je gotovo tri puta od početka avgusta, a gotovo sedam puta od septembra 2020. godine, što iznosi 331 euro. Prema mediju Eadaily, CF Fertilizers, američka kompanija za proizvodnju gnojiva na bazi amonijaka, najavila je gašenje dvaju pogona u Velikoj Britaniji zbog previsokih cijena plina.
U Njemačkoj rast nije bio toliko značajan, međutim, cijena po megavat-satu za mjesec dana porasla je za 30%, na gotovo 130 €. U Njemačkoj će se povećati i potrošnja domaćinstava za korištenje energije, izvještava Tagesspiegel, no Ministarstvo ekonomije još ne planira nikakve mjere. Prema Verivoxu, računi za energiju na jesen će rasti u prosjeku za 13%. Za domaćinstva ovo je povećanje godišnjih izdataka od 191 €.
Prema riječima stručnjaka, jedan od razloga ovog rasta je smanjenje proizvodnje električne energije iz vjetroelektrana u Sjevernom moru, što je pak povezano s odsutnošću jakih vjetrova u posljednjih nekoliko sedmica. Kako bi se nadoknadili gubici, korištena je električna energija koju su proizvodile elektrane na plin i ugalj.
Zbog problema s plinom i rastom njegovih i cijena električne energije, na evropsku se scenu ponovo vraća omraženi ugalj. Njegove su cijene, koje već dugo padaju, sada prestale padati, navodi WSJ.
Rast cijena može se zaustaviti samo novim pokretanjem elektrana na ugalj, ali to se ne može učiniti iz političkih razloga: za manje od tri mjeseca COP-26 (Svjetski klimatski forum) održaće se u Glazgovu, gdje se planira konačno uvjeriti svjetsko stanovništvo u potrebu prelaska na obnovljive izvore energije, inače se klima neće spasiti.
Opterećenje za kompanije i domaćinstva
Rastući troškovi energije za kompanije nisu vidljivi samo kroz povećanje direktnih plaćanja skupljih kilovata, već i povećanjem poreskih odbitaka. Vlade mnogih evropskih zemalja (posebno Španije) odjednom su shvatile da obična domaćinstva neće moći platiti sve veće računa za struju. Stoga pokušavaju držati cijene za običnog potrošača blizu prošlogodišnjih, prebacujući naknadu za gubitke energetskih kompanija na poslovne subjekte, što pogađa uglavnom male i srednje preduzetnike koji balansiraju na rubu preživljavanja. U Španiji je cijena megavata na veleprodajnom tržištu distributera električne energije samo 10. septembra porasla za 7,5% i dosegla 152 eura po megavatu. Poređenja radi, u isto vrijeme prošle godine iznosila je oko 40 eura.
U Ujedinjenom Kraljevstvu, u vrijeme najveće potrošnje, cijene po kojima britanski mrežni operater plaća električnu energiju su čak 4000 funti. Prosječno je cijena megavata u Ujedinjenom Kraljevstvu porasla početkom pretprošle sedmice na čak 331 EUR (info: Financial Times).
Isti medij ukazuje na EU propagandu u obliku “nećemo dati novac iz Fonda za oporavak ekonomije EU” onima koji i dalje truju nebo izgaranjem fosilnih goriva, dok su očekivani nedostatak energije trebali nadoknaditi solarni paneli i vjetroturbine, koji, kako redovno izvještavaju evropski mediji, stvaraju do 17% ukupne električne energije u EU -u. Trebali su, ali … Prema FT-u, vjetrenjače su ove godine radile jako loše – ljeto je bilo gotovo bez vjetra, pa je spomenuti udio pao na 4%.
Što reći, u februaru 2021. Njemačku je od nestanka el. energije i potpunog smrzavanja spasila električna energija proizvedena na tradicionalni “prljavi” način – uz pomoć uglja, plina i atomska energija. I ovu zadnju EU želi eliminisati u idućih 10-ak godina uprkos činjenici da je to ekološki najprihvatljiviji izvor energije. Na primjer, za čitavi proizvodni ciklus jednog kilovat-sata električne energije atomska centrala ispusti svega 6 grama CO2 u atmosferu. Vjetroturbina ispusti 11 g/kWh, solarni paneli – 80 g/kWh, plinske turbine – 420 g/kWh, a postrojenja na ugalj – 820 g CO2/kWh.
Ljudski je razumljiva želja Evropljana da se riješe posljednjih spomenutih elektrana na ovom popisu. No, prema britanskom analitičaru Johnu Dizardu, to će biti vrlo teško postići u idućim godinama, a možda i decenijama.
Prema njegovom mišljenju, “čak i uz potpuno pokretanje Sjevernog toka 2, koje će se očito dogoditi u novembru-decembru ove godine, cijene plina u Evropi biće 2-3 puta veće od prije pandemije (2019.)”.
Agencija Bloomberg, posmatrajući energetsku situaciju u EU i Velikoj Britaniji, napominje da se „eskalacija cijena električne energije poklopila s pokretanjem ambicioznog programa Evropske unije za smanjenje emisije ugljenika za 50% do 2030. u odnosu na nivo iz 1990. godine. To je nemoguće postići bez prelaska na obnovljive izvore, a države kontinenta nemaju dovoljnu zelenu bazu”. Može se zamisliti kakva će ulaganja u novu (plinsku, vjetro i solarnu) infrastrukturu morati uložiti Francuska koja dobiva 75% električne energije iz nuklearnih elektrana.
Prema Bloombergu, “Evropa jednostavno nije spremna u praksi za prelaz na niskougljeničnu energiju i na nekim se mjestima to već razumije”. To u Francuskoj, Mađarskoj i Holandiji, koje su “već razmišljale kako usporiti energetski prelaz”.
Nema puno vremena. Mnogi bi mogli krenuti putom Švajcarske, čiji su stanovnici nedavno na nacionalnom referendumu odbacili zakon o suzbijanju klimatskih promjena, “jer su ovim zakonom povećani porezi na sve što se odnosi na energiju”. Vožnja automobilima i putovanje avionom.
Prema riječima Thierryja Brose, profesora na pariškom Institutu za političke studije, “vlade će se morati probuditi i donositi odluke… ponovom će izići na ulice žuti prsluci“, ili će se dogoditi „švajcarska verzija”. Evropa će biti prisiljena odustati od ambicioznih planova za smanjenje emisija za 55% do 2030. godine, navodi profesor.
Optužbe protiv Gazproma
Uprkos činjenici da je najveći pad izvoza plina u EU uzrokovan dobavljačima LNG-a, protivnici Sjevernog toka 2 u Washingtonu, Varšavi i Kijevu optužuju Rusiju da ne želi povećati snabdijevanje plinom u Evropu bez pokretanja tog plinovoda.
Viši savjetnik američkog State Departmenta za energetsku sigurnost Amos Hochstein u intervjuu za Bloomberg zatražio je od Rusije da poveća isporuke plina u Evropu preko Ukrajine. Kazao je kako je snabdijevanje plinom iz Rusije u Evropu “neobjašnjivo nisko u poređenju s prethodnim godinama i s kapacitetima koje imaju”. Rusija pokušava iskoristiti energetsku krizu kako bi ojačala svoje stavove o plinovodu Sjeverni tok 2, čemu se protivi američki predsjednik Joe Biden, kazao je zvaničnik State Departmenta.
„Rusija je više puta izjavila kako ima dovoljno rezervi plina…, pa ako je to istina, trebala bi to učiniti (isporučivati plin) što je brže moguće kroz Ukrajinu”, rekao je Hochstein.
Međutim, optužbe protiv Gazproma su vrlo sumnjive, smatra izvršni direktor njemačkog Unipera Nick Den Hollander. Gazprom mora napuniti rezerve na svom tržištu. I to je jedan od razloga zašto kompanija ne može značajno povećati izvoz plina u Evropu”, izjavio je.
U međuvremenu se Međunarodna agencija za energiju (IEA) nada da će Rusija moći podržati Evropu tokom sezone grijanja. “Na osnovu dostupnih informacija, Rusija ispunjava dugoročne ugovore s evropskim klijentima. No isporuke su ispod nivoa 2019. godine. IEA vjeruje da bi Rusija mogla učiniti više kako bi povećala pristup Evrope plinu i napunila skladišta na odgovarajući nivo u pripremi sezone grijanja. Za Rusiju je ovo prilika da istakne svoj ugled pouzdanog dobavljača na evropskom tržištu.”
Međutim, ovdje je ključno pitanje želi i to Rusija s obzirom na 7-godišnju antirusku i sankcijsku politiku Brisela? Postojeće energetske ugovore Moskva će sigurno ispunjavati, ali hoće li ići više od toga možda je ipak geopolitičko pitanje.