Piše: Dimitar Bechev
“Ovdje se sve svodi na naš međusobni interes”, kazao je američki predsjednik Džozef Bajden na press konferenciji nakon sastanka sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom 16. juna. Njegova opaska sve govori.
Ovaj dugoočekivani samit održan u Ženevi nije donio promjenu u američko-ruskim odnosima. Nije bilo očekivanja ni na jednoj strani da će biti uloženi znatni napori da se poprave odnosi, koji su trenutno u najlošijem stanju u više decenija.
Moskva i Washington se gledaju kao rivali i to će tako ostati i u budućnosti. Nema načina da se to zaobiđe, iz strateških, kao i ideoloških razloga. “Reseti” su stvar prošlosti. Otvaranje Donalda Trampa prema Rusiji, posebno nesretni samit u Helsinkiju u julu 2018. samo je pogoršao stvari.
Za razliku od tog, trosatni sastanak između Putina i Bidena izgleda da je protekao relativno bez problema. Sa ljestvicom postavljenom tako nisko, ova dvojica lidera su se dogovorila o šačici malih koraka, koji će, ako se budu slijedili, ublažiti tenzije između Washingtona i Moskve. Formula je jednostavna: ostaviti po strani sporna pitanja i baviti se oblastima u kojima je neka razmjena moguća, kao i poželjna.
Ovaj samit je izrodio kratku zajedničku izjavu koja je naglasila postignuća rusko-američke saradnje u vezi strateške kontrole oružja od ranije ove godine. U telefonskom pozivu od 26. januara, Putin i Bajden su pristali da produže sporazum Novi početak, koji je trebao isteći u februaru, na još pet godina. Ovo je objema stranama dalo vremena da rade na zamjenskom sporazumu.
Osim toga, ova dvojica predsjednika su pristala da ponovo pošalju svoje ambasadore u glavne gradove, ponovo ostvarivši normalne diplomatske odnose. Obojica diplomata su povučeni od strane svojih vlada u martu-aprilu, navodno “na konsultacije”.
Ključna pitanja
Test do koje mjere ovaj odnos može ići je šira oblast Bliskog istoka. Nekoliko pitanja je bilo tema razgovora tokom sastanka. U Siriji, američka vlada želi koordiniranu strategiju za dostavljanje humanitarne pomoći, moguće kroz prolaz na sirijsko-turskoj granici.
Iranski nuklearni sporazum je još jedno pitanje koje je potegnuto i na kojem bi Washington i Moskva mogli sarađivati. Bajdenova administracija je ponovo započela pregovore sa Teheranom o modalitetima američkog povratka u Zajednički sveobuhvatni plan akcije. Rusija, kao jedna od potpisnica ovog sporazuma i iranski partner, ima jasan udio.
Afganistan nakon povlačenja mogao bi biti još jedno područje obostranog interesa. Ni SAD, ni Rusija ne žele vidjeti da se talibani vrate na vlast u Kabulu. Budući da su se zapadnjačke čete povukle, a Moskva je više zabrinuta zbog porasta radikalizma u regiji nego američkog eksapnzionizma, saradnja je vjerovatnija.
Ako Rusi i Amerikanci nađu zajednički jezik u vezi ovih ključnih pitanja, istorija će povoljno suditi ovom samitu u Ženevi.
Međutim, nema osnova za sporazum o temeljnim pitanjima. Pragmatičan kakav jeste, Bajdenov tim je signalizirao kako mrzi da progleda Kremlju kroz prste u pogledu represije domaće opozicije u Rusiji ili u vezi rata u Ukrajini. SAD mora izbalansirati svoj pristup: s jedne strane držati se demokratskih principa, a s druge strane uključivati se u odnose s Rusijom i tretirati je kao srodnu veliku silu. Bajdenovo oslovljavanje Putina kao “vrijednog neprijatelja” muzika je za uši Kremlja jer signalizira poštovanje.
Međutim, Washington neće preći na realpolitiku i odbaciti vrijednosti i principe. Indikativno je to da samit nije donio nikakve rezultate u vezi Ukrajine koja je prije nekoliko sedmica dominirala naslovnicama. Naprosto nema osnove za geopolitičku razmjenu između SAD-a i Rusije one vrste koju bi Putin volio vidjeti.
Neprijateljstvo i nepovjerenje
Kao rezultat, moskovski establišment će i dalje gledati na Ameriku sa sumnjičavošću i kriviti je za promociju “režimske promjene” i “obojenih revolucija”, kako je radio manje-više od sredine 2000-ih. SAD će, u međuvremenu, vidjeti Rusiju kao glavnu nositeljicu autoritarizma pored Kine.
Dio Bajdenove misije u Ženevi bio je da prenese poruku da će se američka vlada suprotstaviti svakom pokušaju Rusa da izazovu nevolje u američkoj domovini, bilo kroz cyber napade ili druge oblike političkog miješanja, kao što je bilo uoči predsjedničkih izbora 2016.
Može li ova minimalistička formula bilateralnih odnosa koju je pokrenuo Bajden, ali ju je podržao i Kremlj, donijeti rezultate? Vrijeme će pokazati.
Neprijateljstvo i nepovjerenje na obje strane ostavljaju mnogo prostora za skepticizam. Neće trebati mnogo da se pokrenu svježe tenzije između Moskve i Washingtona. Iako bi se SAD radije fokusirao na Kinu, a Kremlj bi radije svoju energiju uložio u jačanje političke podrške kod kuće, ovo rivalstvo je razvilo vlastiti život i umnogome je institucionalizirano.
Ali jedna poenta iz Ženeve je ta da uslovljeno uključivanje nije izgubljen slučaj. Nisu bez razloga i Biden i Putin izašli sa ovog samita u vidiljivo dobrom rapoloženju. Rusija je dobila dio onoga što je željela: SAD ju je tretirao kao sebi ravnu. I Bajdenova administracija je dobila dosta iz ovog sastanka koji je originalno predložila u aprilu. Američki predsjednik se usprotivio Putinu, ali je isto tako izvukao obećanja.
Kada se posmatra šira slika, era neuspjelih reseta između Rusije i SAD-a, koja obuhvata Bushov, Obamin i Trumpov mandat, je gotova. Sada imamo, kako ruski vanjskopolitički analitičar Vladimir Frolov primjećuje, “neprijateljstvo uz poštovanje”. Postoje dobre šanse da ovo stanje potraje.