Tereza Mej se danas povlači se sa funkcije šefice Torijevaca, konzervativaca. Njen odlazak je gorak jer iza sebe ne ostavlja ništa. Samo podijeljenu zemlju.
Politički nekrolozi (posmrtni politički govori i debate) koji prate kraj mandata Tereza Mej su izrazito oštri. Da li je ona bila najgora britanska premijerka od kraja osamnaestog vijeka, kada Lord Nort nije uspio da spriječi nezavisnost američkih kolonija? Ili od 30-ih godina 20. vijeka kada je Nevil Čemberlen vodio neuspjelu politiku izlaženja u susret Hitleru? Presuda istoričara još nije pala, ali kritičari Tereze Mej vjeruju da je njena vladavina oborila rekord po neuspjehu.
Na početku je postojala nada
Na Kongresu 2002. Tereza Mej je kao generalna sekretarka Konzervativne partije, svojim govorom šokirala partijske kolege. „Znate kako nas neki ljudi zovu? Partija groznih!”, rekla je ona tom prilikom. To se dešavalo nakon izbornog poraza laburista pod vođstvom Tonija Blera i shvaćeno je kao osvježavajući gest iskrenosti. Od tada je Tereza Mej smatrana reformatorkom koja bi mogla da skine sa torijevaca imidž grozne tvrdoglavosti ali i imidž partije koja je usredsređena na još veće bogaćenje bogatih i očuvanje moći britanske gornje klase.
Kada je postala premijerka 2016. godine, nakon referenduma o Bregzitu i nakon što su pretendenti na tron Boris Džonson i Majkl Govi zbog izdaje prokockali svoju šansu, Tereza Mej se činila jedinom odraslom osobom među nepredvidivim adolescentima.
I svojim govorom tokom preuzimanja funkcije, ona je podstakla nadu da je prava osoba na mjestu premijerke. Navela je niz „gorućih nepravdi”, kao što je činjenica da siromašni u prosjeku žive devet godina manje, da pravosuđe lošije tretira crnce od bjelaca, da radnička klasa ima manje mogućnosti za kvalitetno obrazovanje i da žene zarađuju manje od muškaraca. Ali ona je htjela da Britaniju učini zemljom koja će raditi za dobrobit svih. U to vrijeme se činilo kao da se u Dauning Strit broj 10 uselila prava reformatorka.
To je Bregzit, budalo!
Ono što je Tereza Mej potpuno potcijenila bila je razorna moć Bregzita. Da bi održala svoju bazu moći u stranci, ona se vrlo brzo povinovala zahtjevima anti-evropskih tvrdolinijaša iz njene partije. U januaru 2017, čak i prije nego što su počeli pregovori sa EU, Tereza Mej je crtala crvene linije, čime je odmah stvorila problem oko irske granice. To je spriječilo postizanje rješenja sa kojim se svi slažu i onemogućilo manje bolno odvajanje od Evrope. Određeni broj ministara, koji nijesu imali pojma ili koji su se ponašali nediplomatski u pogledu Bregzita, dvogodišnje pregovore su učinili nepodnošljivim.
Tereza Mej se odvojla od svog ranog koncepta fiksiranja na „čisti” Bregzit i žestoki rez prema EU. Nepopustljivo je insistirala na crvenim linijama, što je prije svega odražavalo mišljenje zagovarača tvrdog Bregzita u njenoj partiji. Što su pregovori sa Briselom bivali teži, to se ona sve više ukopavala na svojim pozicijama.
Pri tome je premijerka, kako se čini, zaboravila da je to samo mišljenje manjine u zemlji i parlamentu. Skoro dvije godine, ona propušta da postigne kompromis s laburističkom opozicijom ili škotskim SNP-om. Ovog proljeća je bilo prekasno za to.
Nesrećni kraj priče je dobro poznat. U periodu između januara i marta Donji dom parlamenta je tri puta odbacio njen sporazum o izlasku iz EU, nastao u pregovorima s Briselom. Konzervativci i pobornici tvrdog Bregzita su bili protiv zbog kompromisa koji se odnosio na granicu sa Irskom. Laburistička opozicija takođe nije željela da podrži „loš torijevski Brexit”. Nijedan premijer prije Tereze Mej nije doživeo takav poraz. Pa ipak, Mej je čak pristupila četvrtom pokušaju da provuče sporazum kroz Parlament, da bi na kraju uvidjela da je situacija beznadežna. Preostalo joj je samo da podnese ostavku.
Tri godine zastoja
Tereza Mej nije samo propustila da odradi Bregzit kao što je obećala bezbroj puta. Usredsređivanje na ovaj politički cilj dovelo je do potpune paralize u pogledu vođenja ostale politike.
Od porasta ubistava napadima noža, preko bankrotiranja velikih poslovnih kompanija do katastrofalnog požara koji je zahvatio toranj Grenfel – Tereza Mej nije pronašla politički ili zakonski odgovor ni na jednu od mnogih kriza. Dramatični nedostatak stambenog prostora, neuspjela reforma socijalne pomoći ili povećanje stope samoubistava među mladim ljudima, punili su naslovnice dok je politički odgovor na to izostajao.
Zastoj u zakonodavstvu postao je toliko dramatičan da su martovska razmatranja za otvaranje nove parlamentarne godine propala zato što u planu jednostavno nije bilo dovoljno projekata. Cilj je bio ponovo staviti na dnevni red neuspjeli sporazum oko Bregzita, s tim što je kraljica trebalo da održi govor povodom otvaranja novog parlamentarnog mandata. Ali nije bilo zakona koje je mogla najaviti.
Tereza Mej je na kraju morala priznati da nije uspjela. Čitajući komentare dan nakon najave ostavke, navodno su joj pošle suze na lice. Čini se da je najbolja ocjena njenog rada da se „veoma trudila”. Nijedna hrabra reforma socijalnog sistema, nijedna zakonodavna inicijativa koja se odnosi na budućnost ne nosi njen pečat. Čak i Bregzit prepušta svom nasljedniku.
Njen nasljednik ili nasljednica, ako hoće da budu uspješni u iznalaženju sporazuma za Bregzit, moraće da „nađu konsenzus u parlamentu, što ja nijesam mogla”, rekla je Mej u svom oproštajnom govoru i dodala: „Takav konsenzus se može postići samo ako su sve strane spremne na kompromis.”
Gužva pred golom: Potraga za nasljednikom
Prije zvaničnog otvaranja trke za nasljednika ili nasljednicu na čelu torijevaca, ova partija je navela trinaest kandidata za mesto premijera. Došlo je do gužve kao tokom osvajanja Mont Everesta. Ili kandidati nemaju osjećaj za neophodne političke vještine koje iziskuje premijerska funkcija ili pate od viška vrijednosti – u svakom slučaju dosta je kandidata drugog reda.
Boris Džonson se trenutno smatra najperspektivnijim kandidatom, uprkos njegovim pehovima, nezgodama i neuspjesima na mjestu ministra spoljnih poslova. Mnogi stranački prijatelji se međutim oslanjaju na njegove retoričke sposobnosti. Pored toga, on je jedini koji, kako se smatra, može da pobijedi opozicionog lidera Džermija Korbina kao i populističkog Najdžela Faraža.
Kandidati se znaju a zna se i da je 31. oktobar fiksni datum Bregzita, sa ili bez sporazuma. S jedne strane, to tvrdi Bregzit čini vjerovatnijim. S druge strane, Boris Džonson nikada nije imao problem da promijeni mišljenje.