Boris Džonson je danas postao premijer Velike Britanije. Autor Dojče velea Džim Gibons ga dobro zna iz vremena dok su obojica izvještavali iz Brisela i piše: laži su popločale Džonsonu put do Dauning strita 10.
Mnogi kažu da postoje dva Borisa Džonsona: smotani čovjek iz naroda kojeg fanovi u Velikoj Britaniji obožavaju i preki lažov bolesne ambicije. Nijednog od njih nijesam često sretao na dnevnim brifinzima Evropske komisije tokom godina u kojima smo obojica bili dopisnici u Briselu.
Džonson nije bio zainteresovan za finije uvide u politiku EU i pazio je da prođe ispod radara svog šefa Maksa Hejstingsa u Dejli telegrafu. Tvrdio je da pejdžeri belgijskog operatera Belgakoma ne rade, ali to nije bilo tačno. Radili su bez greške, na moju veliku žalost. Mene je mogao da dobije ko hoće, kad hoće.
Ali možda je Džonson izbjegavao dnevne brifinge i okupljanja najvećeg dijela novinarskog kora u Briselu naprosto jer je malo koji evropski komesar htio da priča sa njim. Vidjeli su ga kao izvor negativnih – i često izmišljenih – priča i nekog ko bi mogao da ih namjerno pogrešno citira ako kojim slučajem i pristanu na intervju.
On nije ni prvi ni jedini tvorac onoga što će se kasnije nazivati “euromitovima”. Mnogi briselski dopisnici su tražili pažnju urednika jurcajući za evroskeptičnim pričama – pravim i izmaštanim.
Dok je Džon Mejdžor bio britanski premijer u Forin ofisu je uspostavljena nezvanična “Borisova jedinica” samo kako bi demantovala njegove sulude tekstove. Recimo onaj da Evropska unija primorava ribare da nose mrežice za kosu ili da Evropska komisija planira da sagradi “Vavilonsku kulu” visine 3.000 metara gdje bi smjestila sve evropske institucije. Čujem da još ima ljudi kod britanskih Konzervativaca koji vjeruju u tu priču.
Portparol jednog poslaničkog kluba u Evropskom parlamentu iz onog vremena priznao je da je rijetko viđao Borisa. Zakonodavna aktivnost i brojni odbori parlamenta bili su prespori da bi ga zanimali pa ih je naprosto ignorisao.
Kolege su znale Borisa kao tvrdicu uvijek spremnu da prihvati piće, ali rijetko spremnu da plati turu. Boris nikada nije pričao o tekstovima koje planira i zaključavao je vrata kancelarije. Dio posla bilo je pokrivanje belgijske i evropske politike uopšte, ali nije da se Boris previše umarao – često je znao da se raspita kod kolega o čemu se radi, a da onda uz pretjerivanja napiše tekst i citira te iste kolege kao “izvore iz EU”“.
Jednom smo sjedjeli u The Old Hack, pabu preko puta Komisije, i ispričao sam mu šta mi se desilo: neki novi kolega me je pitao na kojim pričama radim, a onda se javio regionalnoj televiziji sa kojom sam sarađivao da im prije mene ponudi te priče. Boris je ponudio da nazove tog kolegu i da se predstavi kao producent jedne televizije, pošalje ga hitno da izvještava iz Moskve – tip bi tako uzalud platio skupu avionsku kartu.
Ali Boris je znao da pomogne, recimo starom školskom drugu Darijusu Gapiju, biznismenu upletenom u skandale, tako što mu je dao adresu novinara Stjuarta Kolijera koji je istraživao Gapijeve mutne poslove. Džonson je dobro znao da se Kolijeru spremaju batine, ali mu je rečeno da će to biti tek “dvije masnice ispod očiju i polomljeno rebro”. Prebijanje se ipak nije desilo, ali se Boris nikada nije izvinio Kolijeru. Gapi je kasnije završio u zatvoru, ali Džonson se izvukao samo uz kritiku svog urednika.
Boris je znao da bude ljubazan. Kada se jedan kolega divio knjizi koju čita, Boris mu je naprosto poklonio knjigu. Jednom je izvadio pet funti i pružio novajliji iz magazina Spektator koji je poslat da ga intervjuiše – za sendvič i kafu.
Predano je bio uključen u sportske aktivnosti sa kolegama – bio je talentovani bacač u kriketu, barem tako procjenjujem iz svoje perspektive amaterskog udarača. Ali je imao i divlju narav koja bi pogodila svakog ko bi ga greškom držao za nekakvu tršavu verziju Falstafa. To je vrsta iracionalnog gubitka kontrole zbog koje bi i njegovi britanski glasači mogli da se zapitaju koliko je mudro da takav čovjek ima šifre za nuklearno oružje.
Živjeli smo blizu jedan drugome, ali u različitim svjetovima. On je išao na prestižni internat Iton, ja u državnu jezičku gimnaziju. U Briselu sam najmio stan sa jednom spavaćom sobom na prvom spratu, a on je posjedovao četvorospratnu vilu iza ćoška.
Boris je provodio vrijeme izbjegavajući pozive iz Dejli telegrafa dok je konfabulirao priče o evropskoj super-državi koja iskorišćava poštene britanske radnike. Jednom je za BBC rekao da je to bilo kao bacanje kamenja preko dvorišne ograde i slušanje “zadivljujućeg loma” u susjednoj kući, Engleskoj.
Oni koji su mu bili bliski odavno su slutili da je prešao iz novinarstva u politiku. Ako postane premijer, možda će uvidjeti da izbjegavanje i izmišljanje bez razmišljanja ne pale u Dauning stritu 10, sjedištu britanske Vlade, kao što su palili u briselskom dopisništvu Dejli telegrafa.
Jedan bivši kolega ga je opisao kao genija za kampanje koji zapravo ne vjeruje u Bregzit. Tako nekako ostavlja trag nesreće svuda, recimo među brojnim ženama u svom komplikovanom ljubavnom životu.
Posljednji put kada je bio u Evropskom parlamentu kao gradonačelnik Londona, prelazio je zastakljenim mostom između dvije zgrade baš pored Širin Viler, novinarke BBC koja je bila usred intervjua. Inače, ona je Džonsonova svastika.
“Dobro jutro, Širin”, rekao je Džonson, prekidajući je u poslu. Ona je pogledala sa strane i rekla: “Provjeravam samo da li je dobro jutro, jer ti si takav lažov, Borise.”
Laži su mu popločale put do Broja 10, ubijedio je mnoge da je Evropska unija loša za Britaniju. Ako nastavi tako da laže, to će mu brzo popločati put napolje.