Uprkos tome što kratkoročne promjene u planu putovanja američkog ministra spoljnih poslova Pompea nagovještavaju nešto drugo, poboljšanje u američko-ruskim odnosima ne može se očekivati, procjenjuje dopisnik DW iz Moskve Miodrag Šorić.
No dobro, oni dakle razgovaraju jedni s drugima. Pa onda i nije baš tako loše, zar ne? Otkako je preuzeo funkciju ministra spoljnih poslova SAD, Majk Pompeo prvi put putuje u Moskvu. I sastaje se direktno sa predsjednikom Putinom u njegovoj rezidenciji u Sočiju.
To je liječilište poznato po blagoj klimi – ali politička klima između dvije sile ipak bi u dogledno vrijeme mogla da ostane uzavrela. Pompeo dolazi i zbog toga da pripremi sastanak Putina i Trampa na marginama samita G 20 koji se krajem juna održava u Osaki.
Pompeo dolazi praznih ruku
Pompeo dolazi u Rusiji praznih ruku. I tako će je i napustiti. Predstave o politici dveju zemalja previše su različite. Bilo da je riječ o Venecueli, Iranu ili Siriji: Vašington se u svim tim zemljama zalaže za promjenu režima. Rusija je protiv. I do sada ima uspjeha. Predsjednik Putin pred očima čitavog svijeta pokazuje gdje su granice vojne super-sile SAD. To nanosi štetu autoritetu vodeće zapadne sile. Na nezadovoljstvo Evropljana koje je Pompeo posjetio neposredno prije svoje posjete Rusiji.
Čak i u Brisel je američki ministar spoljnih poslova došao gotovo kao neželjeni gost. Na kraju je predsjednik Donald Tramp odustao od sporazuma sa Iranom kojeg Evropljani, Rusi i Kinezi žele da se pridržavaju. U međuvremenu čak ni vojna intervencija protiv Teherana ne može da bude potpuno isključena. Ministri spoljnih poslova EU su užasnuti.
To je dakle razlog za predsjednika Putina da se opušti. On uopšte nema potrebu da baca klipove u točkove zapadnom savezu – njegov kolega u Bijeloj kući to uspjeva bez problema i bez njega. Ipak, jasno je i to da će Moskva da uradi sve da razdor na Zapadu ostane, a po mogućnosti i da postane još veći. Divide et impera, zavadi pa vladaj. Na osnovu te maksime spoljnu politiku vodili su još stari Rimljani.
Rusko-američke veze i dalje će nastaviti da klize ka najnižoj tački. Odgovornost za to snosi Kremlj. Sa svojim ratom na istoku Ukrajine, aneksijom Krima, neobjavljenim hibridnim ratom protiv Zapada, Moskva je uništila svako povjerenje. Čak i ako na marginama samita G 20 dođe do sastanka Trampa i Putina, to neće imati velikog značaja. Samit sa predsjednikom Trampom izgubio je na vrijednosti od njegovog susreta sa sjevernokorejskim diktatorom. Pored toga i Kongres u Vašingtonu negoduje zbog Trampovog kursa prema Putinu.
Rusija trpi zbog sankcija
Američki Kongres postaraće se za to da u dogledno vrijeme ne dođe do otapanja u američko-ruskim odnosima. I sankcije podignute protiv Moskve će ostati. Iako propaganda u Kremlju drugačije navodi, ruska ekonomija trpi zbog njih. Strani investitori su uplašeni, modernizacija zemlje teče suviše sporo, privredni rast s mukom prelazi jedan odsto, životni standard Rusa i dalje se smanjuje. Kraj stagnacije nije na vidiku.
I Rusima i Amerikanacima nedostaje volja za novi politički početak. Na susretima kao što je bio onaj u Sočiju, političari poput Putina i Pompea svode se na nivo šefova protokola neprijateljstava. Pri tom bi bilo veoma važno da obje vlade sarađuju. Jer, kako drugačije namjeravaju da pristupe globalnim problemima poput klimatskih promjena, rastuće migracije, širenja nuklearnog oružja ili borbe protiv terorizma? A to su problemi koji se tiču i njih i ostatka čovečanstva. I tako su na kraju svi gubitnici.