DW: Kako je prije 30 godina poklekao režim DDR-a

Još je bilo svježe sjećanje na masakr koji se dogodio u martu te godine na Trgu nebeskog mira u Pekingu

Prije 30 godina, 9. oktobra 1989, oko 70.000 ljudi izašlo je na ulice Lajpciga. Tražili su slobodu i demokratiju. I uprkos svim strahovanjima, snage bezbjednosti DDR-a nijesu intervenisale. Bio je to sudbonosni dan za Njemačku.

Demonstranti nose transparent sa natpisom “Mi ne želimo nasilje! Mi želimo promjenu” (Foto: DPA)

Devetog oktobra 1989. godine, nešto poslije 18 časova, iz crkve Svetog Nikole ljudi su izašli sa mise.

Na njih su ispred crkve i na Trgu Karla Marksa čekale desetine hiljada demonstranata: mladi, mlade porodice, radnici, penzioneri.

Takvi masovni protesti u DDR (Njemačka Demokratska Republika ili Istočna Njemačka) nijesu viđeni decenijama. Jer takve demonstracije bile su zabranjene.

Mnogi od okupljenih računali su s najgorim, pa i s tim da bi policija mogla da puca.

Tenkovi i vojnici s mitraljezima već su bili raspoređeni po gradu.

Još je bilo svježe sjećanje na masakr koji se dogodio u martu te godine na Trgu nebeskog mira u Pekingu.

Ali začudo, vlast tog ponedjeljka nije reagovala. Masa ljudi prošla je kroz centar Lajpciga, pa čak i pored uprave Službe državne bezbjednosti. Demonstranti su uzvikivali: “Mi smo narod”, “Sloboda, slobodni izbori”, “Bez nasilja”! Mnogi su u rukama imali svijeće.

U vazduhu se osjećala napetost

Otada je prošlo 30 godina, ali oni koji su tada bili na demonstracijama i danas se sjećaju atmosfere toga dana.

“U vazduhu je mogla da se osjeti napetost. Ljudi su znali da je to dan odluke”, sjeća se Katrin Maler Valter.

Ona je tada imala 18 godina i bila je aktivna u građanskom pokretu.

Njen rodni Lajpcig, drugi po veličini grad u DDR-u nakon Istočnog Berlina – osamdesetih je postao glavni centar otpora.

Važno mjesto sastajanja bila je crkva Svetog Nikole gdje se svakog ponedjeljka u 17 časova održava sveta misa posvećena miru.

Režim DDR-a je 1989. godine, 40 godina nakon osnivanja države, bio u dubokoj političkoj i ekonomskoj krizi.

Sve više ljudi pokušavalo je da napusti zemlju, a pokret za prava građana imao je sve širu podršku.

I dok je Mihail Gorbačov počinjao reforme u Sovjetskom savezu, a države Istočnog bloka, poput Poljske i Mađarske, počele da se otvaraju, Politbiro DDR-a okupljen oko dugogodišnjeg šefa države Eriha Honekera kategorično je odbijao promjene.

Da se naježiš

Naravno, televizija DDR-a o događajima u Lajpcigu nije izvještavala.

Pa ipak je za njih uskoro saznao čitav svijet – zahvaljujući dvojici snimatelja koji su zabilježili demonstracije.

Jedan od njih bio je Zigbert Šefke.

On kaže da je pogled na mase ljudi na ulicama apsolutno bio – “da se naježiš”. I bilo mu je jasno: “Ako snimci sjutra budu prikazani na televizijama na Zapadu, to neće promijeniti samo DDR i Njemačku, već će Evropu i svijet.”

Video-materijal je preko noći prokrijumčaren novinarima na Zapadu.

Tako je javnost u DDR-u, koja je najvećim dijelom mogla da prati program televizija sa Zapada, saznala da je moguć javni protest protiv sve slabijeg režima i da s nasiljem ne bi trebalo da se računa.

Nakon toga, sve više ljudi se usuđivalo da izađe na ulice, i to ne samo u Lajpcigu.

Erih Honeker će osam dana kasnije biti smijenjen, ali ljudima to više nije bilo dovoljno.

U Berlinu je 4. novembra na trgu Aleksanderplacu najmanje pola miliona demonstranata zahtijevalo slobodu medija i mišljenja.

Zašto situacija nije eskalirala?

Zašto su policajci i vojnici 9. oktobra dozvolili proteste u Lajpcigu? Kako to da nije bilo pucnjave kao 1953. u Berlinu ili u martu 1989. u Pekingu?

Razlog je vjerovatno bio taj što snage bezbjednosti nisu računale s toliko mnogo ljudi.

One su vjerovatno bile spremne na moguće nasilje demonstranata, ali nijesu imale strategiju za odnos sa nenasilnim protestima.

“Među demonstrantima je postojao dogovor da se protiv policije ne koristi nasilje. Znali su: njima je suprotstavljen veoma dobro naoružan aparat koji samo čeka da bude bačen jedan kamen ili napadnut jedan policajac. Samo je bezuslovno nenasilje moglo da dovede do toga da se država pokaže bespomoćnom, jer joj nije dat povod za akciju”, objašnjava istoričar Saša Lange.

On je tada imao 17 godina, a nedavno je, zajedno sa svojim ocem, objavio knjigu “David protiv Golijata” o mirnoj revoluciji iz 1989.

Uvod u revoluciju

Sašin otac, kabaretista Bernd-Luc Lange, bio je jedan od “Lajpciške šestorke” – grupe koja se pobrinula za to da 9. oktobra 1989. u Lajpcigu ne poteče krv i ne budu korišćeni pendreci.

Tri člana rukovodstva lokalnog odbora Jedinstvene socijalističke partije Njemačke (SED) i tri poznata čoveka Lajpciga (među njima Kurt Mazur i Bernd-Luc Lange) sastali su se tada kako bi i demonstrante i policiju i vojsku pozvali na razum.

Obećali su istovremeno da će se založiti za mirnu razmjenu mišljenja.

Njihov poziv, emitovan preko državnog radija, preko razglasa postavljenog u centru grada pušten je demonstrantima.

Članovi SED koji su u tome učestvovali nijesu prethodno ništa dogovorili sa svojim šefovima u Berlinu.

Tačno mjesec dana nakon sudbonosnih demonstracija u Lajpcigu, 9. novembra 1989, pao je Berlinski zid.

Taj datum danas zna gotovo svaki Njemac.

Ono što se događalo mjesec dana ranije, mnogo je manje poznato, prije svega mladima na Zapadu.

A bio je to protest koji je ušao u istoriju kao prva potpuno mirna revolucija u Njemačkoj.

Komentari

avatar