DW: Crkva će se udaviti u crnim parama

Rusija je dobila monopol u još jednoj „privrednoj grani“. Predsjednik Vladimir Putin je potpisao ukaz kojim se uređuje ko su to „hodočasnici“ i šta je „hodočašće“. Kratki dokument zapravo stavlja organizaciju posjeta svetim mjestima isključivo u ruke vjerskih zajednica ili struktura koje su one ovlastile

Ruska pravoslavna crkva dobila je, Putinovim ukazom, još jedan veliki izvor prihoda. Sve više građana prezire pohlepu onih koji propovjedaju odricanje. To je put u propast, piše u autorskom tekstu za DW Konstantin Egert.

Patrijarh Kiril , Vladimir Putin

Rusija je dobila monopol u još jednoj „privrednoj grani“. Predsjednik Vladimir Putin je potpisao ukaz kojim se uređuje ko su to „hodočasnici“ i šta je „hodočašće“. Kratki dokument zapravo stavlja organizaciju posjeta svetim mjestima isključivo u ruke vjerskih zajednica ili struktura koje su one ovlastile.

Veliki broj putničkih agencija koje su organizovale hodočašća će ili ostati bez prihoda ili će morati da se podredi i dijeli pare sa dva glavna organizatora takvih putovanja – Ruskom pravoslavnom crkvom (RPC) i većem muftija. Na kraju krajeva i ruski muslimani idu do svetih mjesta u Saudijskoj Arabiji.

Glavni lobista iza ovog ukaza je patrijarh Kiril. Takođe je tražio – i dobio – da vjerske organizacije ne moraju da podnose poreske prijave i da mogu da plaćaju svoje zaposlene koliko im je volja, a ne koliko propisuju zakoni o radu.

„Hodočasnički“ ukaz je poslednji čin pretvaranja glavnih ruskih konfesija – preciznije, njihovih rukovodećih struktura – u velike i nekontrolisane fabrike za priliv i pranje crnog novca.

Struktura RPC je strogo hijerarhijska i podsjeća na vojsku. Obični parosi – ljudi koji obično podižu nekoliko djece – potpuno su nemoćni u toj strukturi, nemaju utvrđenu platu i imaju neograničene obaveze. Oni ništa neće dobiti ovim rješenjem Kremlja. Naprotiv, dok okuplja vjernike za hodočašća, lokalni sveštenik će ni kriv ni dužan morati da im objašnjava zašto više ne mogu da biraju u čijoj će organizaciji i po kojoj cijeni ići na put.

U žargonu biznisa, samo će rukovodstvo RPC imati benefite od sistema u čijem je kreiranju učestvovalo preko patrijarha.

Predstavnici RPS vole da kažu da u Rusiji ima skoro osamdeset ili čak sto miliona pravoslavaca. Ipak, statistike i moje lično iskustvo običnog vjernika pokazuju da u praksi samo mali broj ljudi živi hrišćanskim životom, redovno čita Sveto pismo, ide na pričest i bogosluženje nedjeljom.

Prema nalazima centra Levada, procenat takvih nikada nije prešao 10 ili 12 odsto onih koji sebe zovu pravoslavnim. Razumije se, posjeta ili donacija crkvi je svačiji lični izbor. Ali tako skroman udio aktivnih vjernika stvara problem crkvenoj strukturi koja ima brojne nekretnine i vidi sebe jednim od simbola ruske državnosti – naprosto im nedostaje novca.

Crkvena hijerarhija dakako ne želi da bude siromašna. Današnji poglavar je to shvatio još dok je bio mitropolit Kalinjingrada i Smolenska, kada se završio religiozni bum krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Ustrojavanje crkve po vertikali bilo je i tada i sada njegova glavna preokupacija.

Dovoljno je popričati sa nekim običnim sveštenikom da se sazna kako funkcioniše vertikala. Svakog mjeseca svaka parohija u koverti daje određenu sumu glavešini crkvenog okruga. On onda deblju kovertu nosi episkopu, ovi ih daju mitropolitima, a ovi nose u Moskvu.

Tu su i državne pare za obnovu i restauraciju crkvenih objekata, a te poslove dobijaju oni koji su bliski crkvi. Doduše i pravoslavni – i ne samo takvi – biznismeni nikada ne odbijaju kada ih neki guverner ili predsjednik države, skupštine ili vlade zamole da pomognu crkvi. Nije čudo da je patrijarh redovno u vrhu neformalne liste lobista kakvu sastavljaju ruski poslovni magazini.

Slična je priča i kod muslimana – uz opasku da tamo nema stroge hijerarhije pa se sredstva drugačije raspoređuju. Takođe, muslimanski vjernici u prosjeku pomažu vjersku zajednicu nešto više od pravoslavnih. Ali nema nikakve sumnje da je sistem uvijek podložan korupciji, bez obzira na vjeroispovijest.

Ovo sve političkom režimu garantuje bespogovornu lojalnost rukovodstva najvećih konfesija u Rusiji. Neprozirni finansijski tokovi uvijek mogu biti odličan razlog da državne inspekcije ili policija banu na vrata. Naravno, oni će to učiniti samo ako režim vidi potrebu.

U zamjenu za dozvolu da budu alave na pare zvanične religijske strukture podržavaju politiku Kremlja i aktivno učestvuju u stvaranju državne ideologije zasnovane na neslobodi i svevlasti. Pri tome sa pravne tačke gledišta država ostaje sekularna – ona izdvaja pare jedino za restauraciju crkava i manastira zato što se smatraju spomenicima istorije i arhitekture te podržava socijalne programe.

Narod dobro vidi šta se zbiva. Poslednjih godina nastaje talas maltene militantnog ateizma, posebno među mladima i pripadnicima srednje klase i to najviše jer ljudi odbijaju licemerje i pohlepu onih koji pozivaju na asketizam i duhovnost.

Hijerarhija RPC ne obraća pažnju na tu manjinu, smatraju ih grupom skandaloznih snobova koji uzimaju pare od Stejt dipartmenta i Džordža Sorosa. Ali to je velika greška.

Slogani ljudi koji su u maju u Jekaterinburgu protestovali protiv izgradnje hrama su nagovještaj kakav bi stav o crkvi uskoro mogao da ima najveći dio društva. I kako bi se, možda, jednog dana ponašale postputinovske vlasti prema religijskim organizacijama, a posebno prema RPC.

Jedini put da se izađe iz korupcionaške zamke jeste da se prizna da jurnjava za brojem nominalnih vjernika i statusom uništava crkvu. Naprosto, bolje je biti siromašniji, ali zato slobodan i poštovan.

Ne vidim nikakve naznake da neko u RPC ima takav uvid. Bojim se da se neumitno približava trenutak kolapsa sadašnje crkvene strukture.

Komentari

avatar