Četvrtak, 25 Jula, 2024
Rubrika:

Crvene linije u politici: Korisne ili kontraproduktivne?

Od Bajdena do Putina, od Sija do Netanjahua: Šefovi država sve češće povlače ''crvene linije'' kako bi političkim protivnicima pokazali granice. Kakav efekat to ima?

Predsjednik SAD Džozef Bajden, govoreći za domaće medije, marta 2024. upozorio je izraelskog premijera Benjamina Netanijahua da ne izvrši kopnenu ofanzivu u Rafi: „Ne smije biti još 30.000 mrtvih na palestinskoj strani. To je crvena linija”, piše DW.

Žozep Borelj, visoki predstavnik EU za spoljnu politiku i bezbjednost februara 2023. zaprijetio je Kini: Ako Peking bi snabdijevao Moskvu oružjem za ruski agresorski rat u Ukrajini, to bi za EU značilo da je pređena crvena linija.

Za Si Đinpinga, šefa kineske države i partije, crvena linija je formalna deklaracija o nezavisnosti Tajvana.

Predsjednik Ruske federacije Vladimir Putin je neposredno prije početka rata 2022. na sličan način opisao moguće članstvo Ukrajine u NATO.

Izraelski premijer Benjamin Netanjahu, svoju crvenu liniju u nuklearnom sporu sa Iranom bukvalno je povukao – flomasterom – septembra 2012. na Generalnoj skupštini UN pokazujući jednu grafiku.

Pretnja za postojeći svetski poredak

Povlačenje crvenih linija, flomasterom ili verbalno, značajno je učestalo u međunarodnoj politici posljednjih godina. Prema analizi portala Smart Politics, prije Baraka Obame samo dva američka predsjednika su javno pomenula crvenu liniju dok je Obama jedanaest puta upotrebio ovu stilsku figuru.

Za istraživačicu sukoba Ane Holper sa Univerziteta Viadrina u Frankfurtu na Odri, sve češće povlačenje crvenih linija je znak da se sve više mijenja geopolitički odnos moći. Hegemonističke moći time signalizuju: „Ovdje smo došli do granice koja se ne smije preći da bi se sačuvao naš poredak”.

„Crvena linija se povlači kada se poredak, koji vjeruje da je stabilan, osjeti izazvanim, jer je tada ljutnja najveća. Tada se osjeća primoranim da pokaže signal maksimalne prijetnje, kako se druga strana ne bi usudila da ode korak dalje”, kaže Ane Holper.

Blef sa neželjenim efektima

To često uključuje prijetnju ozbiljnim posljedicama – međutim, kakve bi to tačno trebalo da izgleda, često ostaje nejasno.

„Namjera je odvraćanje. Gotovo uvijek. U suštini, to je politički blef. Jer, ustvari uopšte ne želite te oštre sankcije, koja bi morale da uslijede ako dođe do prekoračenja crvene linije.”

Tako je i Bajden ostavio otvorenim kakva bi tačno mogla biti reakcija SAD na izraelsku kopnenu ofanzivu u Rafi. Jedina prijetnja bila je „smanjenje vojne pomoći” Izraelu. Ubrzo kasnije, Vašington se retorički povukao – vjerovatno da ne bi bio primoran da djeluje: „SAD ne vjeruju da akcije Izraela u Rafi predstavljaju ‘veliku kopnenu operaciju’ koja prelazi crvenu liniju za predsjednika Džozefa Bajdena”, poručili su iz Bijele kuće.

Za Ane Holper, poltičke crvene linije su stoga „paradoksalan instrument: zapravo ne želite da idete tako daleko, ali vas protivnik na to prisiljava kada pređe liniju”. Ali nema nikakvih ili samo slabih posljedica, „onda sami doživite gubitak kredibiliteta i moći, koji može biti mnogo ozbiljniji od onog izazvanog stvarnim prestupom”. Prijetnja koja ostaje samo na riječima tumači se kao slabost.

Borba protiv pomjeranja granica

Ali zašto se onda crvene linije ipak stalno povlače? Zato što se raspodjela moći u svijetu trenutno suštinski mijenja. Uspon Rusije, Kine i nekih država na globalnom jugu dovodi u pitanje trenutni svjetski poredak, objašnjava Ane Holper.

Sile koje hoće da očuvaju sadašnji svjetski poredak su one koje hoće da spriječe „pomjeranje granica” jer „ako jedni to urade sada, onda će to kasnije učiniti i mnogi drugi. I onda će nas jednom pregaziti svojim novim poretkom i oni diktirati pravila”.

Istovremeno, upravo ta promjena odnosa moći dovodi do toga da granice više ne mogu uvijek i svuda biti dosljedno održavane. Takođe, pokazuje drugoj strani do koje mjere se može tolerisati kršenje tabua. I koje kontramjere ste sami spremni preduzeti – ali i koje niste.

Crvene linije – bolje u internoj komunikaciji sa svojima

Stoga, iz perspektive istraživanja sukoba, nije mudro javno objavljivati crvene linije kao instrument odvraćanja: „Zato što po pravilu odvraćanje nije moguće formulisati tako da posle ne moraš da budeš na potezu – da prijetnju sprovedeš u djelo”. Takođe se upada u neželjenu eskalaciju. „Zato je bolje to ne činiti!‘”, savjetuje Ane Holper.

„Crvene linije nisu neophodne da bi se povukla jasna granica i reklo: ‘Ovo su naša pravila i mi ćemo ih braniti'”, nastavlja istraživačica konflikata. „Ali kako će se to tačno formulisati veoma je osjetljivo i zavisi od stvarne moći koju neko ima u odrđenom kontekstu.”

Mnogo je smislenijie da se crvene linije povuku u internoj komunikaciji a ne da se to sopštava javno – na primjer između savezničkih sila ili oružanih snaga, da se zna kada je nastala situacija u kojoj treba djelovati. Ka spolja, međutim, savjetuje Holper, komunikacija treba da bude što je moguće svedenija – kako bi se spriječila eskalacija.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve