Čovjek koji je preživio holokaust i postao aktivista za mir Edi Džeku umro u 102. godini

Bio je zatvoren u četiri koncentraciona logora, predvodio je smjelo bjekstvo iz voza, pobjegao iz marša smrti i preživio u šumi. Posvetio je ostatak svog života zalažući se za mir i ljubaznost.

„Ne mrzim nikoga, mržnja je bolest koja može da uništi našeg neprijatelja ali će takođe uništiti vas“, rekao je on.

Džeku je prošle godine, povodom proslave svog 100. rođendana objavio memoare.

Nazvane „Najsrećniji čovjek na svijetu“ memoari govore o njegovoj izuzetnoj priči preživljavanja prožetoj porukama toleranicije i praštanja. Sa tom knjigom on je takođe postao jedan od najstarijih objavljenih pisaca na svijetu.

„Živio sam jedan vijek i znam šta znači gledati zlu u lice. Vidio sam najgore u čovječanstvu, užase kampova smrti, nacističke napore da unište moj život i živote svih ljudi. Ali sad se smatram najsrećnijim čovjekom na svijetu,“ napisao je on.

Džeku je umro u domu za stare u Sidneju. Živio je u Australiji od 1950-ih. Ostavio je iza sebe suprugu sa kojom je bio 75 godina u braku, Floru, sinove Majkla i Andrea, četvoro unučadi i petoro praunučadi.

Rođen kao Abraham Jakubovic u Lajpcigu u Njemačkoj 1920. Džeku je bio jedini jevrejski đak u svojoj školi, što po njegovim riječima nije bio problem dok Adolf Hitler nije došao na vlast.

Porodica ga je poslala u internat gdje je koristio ime Valter Šlif, iz straha da bi drugi mogli da vide da je Jevrejin. Učio je mašinstvo i završio kao šegrt za proizvođača alata.

Ali kada se vratio kući 9. novembra 1938. da iznenadi roditelje na godišnjicu braka niko nije bio tamo.

To je bila Kristalna noć, kada su jevrejski domovi, radnje i sinangoge napadnute širom Njemačke i Austrije. Mnogi su ubijeni i desetine hiljada Jevreja prikupljeno je i poslato u koncentracione logore.

Njegova porodica se već sakrila, i 18-ogodišnjak je bio sam samo sa porodičnim psom Lulu. U pet ujutro nacistički vojnici su provalili vrata, on je u memoarima opisao da su ga brutalno tukli, tjerali ga da gleda dok su uništavali porodični dom i ubili psa Lulu.

Odveden je u Buhenvald koncentracioni logor, ali oslobođen pet mjeseci kasnije da radi u fabrici da pravi alate.

Opisao je kako ga je otac pokupio da ga odvede na novi posao ali kako su umjesto toga pobjegli do granice i bili prokrijumčareni u Belgiju. Uhvatila ih je belgijska policija i bili zatvoreni su ali ovog puta ne zato što su Jevreji nego kao njemačke izbjeglice.

Poslije 11 mjeseci on je izašao i otputovao u Francusku gdje je poslije izvjesnog vremena uhapšen u Lionu i poslat u koncentracioni kamp Gurs. Sedam mjeseci kasnije Višijevska Francuska počela je da deportuje Jevreje i Džeku se našao na vozu na putu za Aušvic.

Ispričao je kako je prije ulaska na voz ukrao čekić i šrafciger i pitao mašinovođu koliko dugo do ulaska u Njemačku. Rečeno mu je devet sati i on je znao da ima toliko vremena da se izbavi poslije čega nije bilo više nade za slobodom.

Skoro svo to vrijeme trebalo je da razglavi daske na dnu vagona, i kad je voz bio nekoliko kilometara od Strazbura Džejku i još osam zatvorenika su uspjeli da se provuku ispod vagona i čekali da dovoljno uspori da se spuste i legnu na pruzi.

Plan je uspio, nisu primijećeni i on je pobjegao nazad u Belgiju gdje je živio tajno sa roditeljima i sestrom na tavanu.

U oktobru 1943. sa ostatkom porodice uhapšen je i poslat u Aušvic „moj pakao na zemlji“, kako ga je opisao.

Njegova majka, 43, i otac, 50 ubijeni su u gasnoj komori. On je pošteđen zbog svoje vještine sa alatima.

Prošao je marševe smrti kada je kamp evakuisan kada su se približile sovjetske snage 1945.