Poslije 10.000 godina dugog putovanja, ljudska civilizacija je stigla na klimatsku raskrsnicu: ono što uradimo u narednih nekoliko godina odrediće našu sudbinu u narednim milenijumima.
Da je ovaj izbor pred nama, otkriveno je u ključnom izvještaju koji je objavio Međunarodni panel za klimatske promjene (IPCC), a sastavili su ga najveći svjetski stručnjaci za klimu i odobrile sve vlade na svijetu.
Sledeći izvještaj se očekuje oko 2030. godine, a do tada će biti napravljeni najvažniji izbori, piše Gardijan.
U izvještaju se jasno upozorava koliki su ulozi – sve.
„Prozor mogućnosti da se obezbijedi životna i održiva budućnost za sve se veoma brzo zatvara“, navodi se.
„Izbori i akcije koje se sprovedu u ovoj dekadi (do 2030) će imati uticaj sada i hiljadama godina kasnije“, dodaje se u izvještaju.
Klimatska kriza već oduzima živote i sredstva za život širom svijeta, a u izvještaju se tvrdi da će njeni budući efekti biti još gori nego što se mislilo.
„Kontinuirane emisije će dodatno uticati na sve glavne komponente klimatskog sistema, a mnoge promjene će biti nepovratne na vremenskom rasponu od vjekova do milenijuma“, upozorava se.
Da bi se krenulo putem koji će donijeti najmanje štete – što podrazumijeva ograničavanje rasta temperature na 1,5 stepeni Celzijusa – mora da uslijedi „duboka globalna redukcija“ emisije gasova staklene bašte.
Kako se ističe, globalne emisije su tokom 2022. porasle toliko da su ponovo postavile novi svjetski rekord.
„U bližoj budućnosti, vjerovatnije je da globalno otopljenje neće dostići zacrtanih 1,5 stepeni čak ni u slučaju veoma niskih emisija“, navodi IPCC i dodaje da će zato biti neophodno u velikoj mjeri ubrzati rad na zaštiti ljudi.
Na primjer, „događaji povezani sa ekstremnim nivoima mora“ koji se očekuju jednom u sto godina će se pojavljivati bar jednom godišnje do 2100. na polovini od svih lokacija koje se prate.
Što brže se smanje emisije, to će bolje biti za milijarde ljudi.
„Štetni uticaji i sa njima povezani gubici i oštećenja izazvani klimatskim promjenama će eskalirati sa svakim porastom globalnog zagrijavanja“.
Svaka tona CO2 čija emisija bude spriječena će umanjiti rizik od istinske katastrofe.
U izvještaju je izbor sa kojim se čovječanstvo suočava predstavljen u oštrim terminima, a situacija djeluje još više zabrinjavajuće zbog činjenice da su se sa takvim terminima složile sve svjetske nacije.
Ali, takođe su predstavljeni i putokazi za put kojim bi svijet trebalo da krene kako bi osigurao budućnost u kojoj je život moguć.
Usred lavirinta od detalja izloženih na hiljadama strana dokumenata kojima je podržan izvještaj, tri ovakva putokaza se najviše ističu.
Prvi od njih je to da je klimatska kriza u osnovi „kriza nepravde“.
„Deset odsto domaćinstava sa najvišim emisijama po glavi stanovnika doprinose sa između 34 i 45 odsto globalnih emisija zasnovanih na potrošnji, dok 50 odsto onih sa najnižim emisijama doprinose sa 13 do 15 odsto“, navodi se u izvještaju.
Kako se dodaje, klimatska vanredna situacija ne može da se okonča bez rješavanja problema nejednakosti prihoda i polova, iz jednostavnog razloga što je „društveno povjerenje“ neophodno za „transformativne promjene“.
Drugi putokaz je taj da je razvoj svih novih fosilnih goriva potpuno nekompatibilan sa neto nultim emisijama koje su neophodne.
„Projektovane emisije CO2 iz postojeće infrastrukture fosilnih goriva bez dodatnog smanjenja bi premašile preostali ugljenični ‘budžet’ za 1,5 stepeni Celzijusa“, piše u izvještaju.
Jednostavno rečeno, to znači da će projekti za naftu, gas i ugalj koji su već u opticaju uništiti našu šansu da ograničimo zagrijavanje na 1,5 stepeni, osim ako neki od njih ne budu ubrzo ugašeni ili opremljeni tehnologijom za hvatanje ugljenika za koju tek treba da se dokaže da je efikasna u velikim razmjerama.
Treći putokaz ukazuje na tehnologiju i finansije koje su nam potrebne.
„Izvodljive, efikasne i jeftine opcije za smanjenje emisija i adaptaciju su već dostupne“, ističe se u izvještaju.
Solarna i energija vetra, energetska efikasnost, rezovi emisija metana i zaustavljanje uništavanja šuma su ključne stvari.
Izvještaj ne zazire od zastrašujućih razmjera izbora koje moramo da napravimo.
„Sistemska promjena neophodna za postizanje brze i duboke redukcije emisija i transformativna adaptacija klimatskim promjenama je bez presedana u smislu razmjera i brzine kojom je potrebno preduzeti akcije koje unaprijed podrazumevaju velike investicije“, navodi se.
Novac jeste od ključnog značaja ali, napominje se, „postoji dovoljan globalni kapital da bi se zatvorile pukotine u globalnim investicijama“, ako budu prevaziđene barijere u preusmjeravanju finansijskih tokova.
Osim toga, ističe se, troškovi klimatske akcije su očigledno manji od štete koju će klimatski haos izazvati.
Ali, upozorava se, u klimatskoj politici postoji i zjapeći jaz između onoga što se čini i onoga što je neophodno.
„Bez osnaživanja (klimatske) politike, predviđa se da će do 2100. godine globalno zagrijavanje biti 3,2 stepena“, a to je, upozorava se, „auto-put ka paklu“.