Činjenice o neizbježnom porazu: Zašto je SAD zakazao u Afganistanu?

Američki magazin Foreign Affairs u podužem članku otkriva da je general Mark Carleton-Smith, bivši komandant britanskih snaga u Afganistanu, prvi predvidio da međunarodna koalicija koja ratuje u toj centralnoazijskoj zemlji neće izaći kao pobjednik.

U članku britanske novinarke Christine Lamb navodi se da je u intervjuu 2008. godine tada odlazeći komandant u vojnoj bazi u provinciji Helmand, u kojoj su stacionirane snage međunarodne koalicije za borbu protiv talibana, rekao ovoj novinarki da vode rat koji se ne može vojno dobiti.

Carleton-Smith je bio prvi viši oficir u koaliciji koji je to javno rekao, a tadašnji američki ministar odbrane Robert Gates odmah je osudio britanskog generala i pred medijima ga opisao kao defetistu.

Kraj vječnog rata

Međutim, trinaest godina kasnije, čini se da je trenutni američki predsjednik Joe Biden došao do istog zaključka kao i general Mark Carleton-Smith. Biden je u aprilu najavio da će Sjedinjene Američke Države (SAD) povući ostatak svojih snaga iz Afganistana do obilježavanja 20. godišnjice napada 11. septembra, čime će biti okončan, kako ga je opisao, vječni rat.

Međutim, ovakvo povlačenje je sada postalo neminovna stvar, jer su talibani dokazali da su “tvrdoglavi neprijatelji” koji ne idu nikuda i drže pod kontrolom gotovo polovicu Afganistana, kako navodi Christina Lamb u svom članku.

Ali, zašto su stvari krenule tako loše u sukobu koji je nekada opisivan kao “dobri rat” (kako bi se razlikovao od rata u Iraku), pitanje je koje se nalazi u fokusu nove knjige Američki rat u Afganistanu (The American War in Afghanistan), čiji je autor historičar Carter Malkasian, nekadašnji savjetnik američkih komandanata u Afganistanu.

U toj knjizi, navodi autorica članka, Malkasian se pita: „Kako je moguće da Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici nisu uspjeli pobijediti talibane uprkos mobilizaciji čak 140.000 vojnika u 2011. godini i najsavremenijim vrstama oružja i vojne opreme na svijetu?“.

Američki historičar nastavlja postavljati pitanja o razlogu zbog kojeg su se zapadne sile zadržale toliko dugo, što ih je koštalo više od 2 biliona dolara i više od 3.500 života savezničkih vojnika, pored mnogo većeg broja teško ranjenih vojnika, boreći se u ratu za koji su britanski general i drugi već znali „da ga je nemoguće dobiti“.

Razlog zbog kojeg je rat potrajao

Christina Lamb, viša dopisnica za vanjske poslove britanskog lista The Sunday Times, istakla je da se strana intervencija u Afganistanu na početku vojne kampanje činila uspješnom pričom. Sjedinjene Američke Države ušle su u Afganistan u oktobru 2001. godine, uživajući podršku Ujedinjenih nacija i crpeći energiju iz globalnog bijesa zbog napada na Washington i New York 11. septembra.

Amerika je rasporedila bombardere B-52, laserski vođene rakete i specijalne snage poznate kao Zelene beretke koje su zajedno s lokalnim milicijama srušile talibane u roku od 60 dana.

Operacija, u kojoj je Amerika izgubila samo četiri vojnika, a od čega trojicu u prijateljskoj vatri, na početku se činila kao model za intervenciju, a njen ukupni trošak je iznosio 3,8 milijardi dolara.

Kao rezultat toga, talibani su pali, Osama bin Laden je pobjegao u Pakistan, a Bushova administracija očito više nije znala šta pokušava postići u Afganistanu.

Američke greške

Uprkos tome što je Washington ostvario uspjeh u nekim pitanjima u toj zemlji, poput toga da su afganistanskim ženama data prava, SAD nije imao želju za obnovom Afganistana i nije bio dovoljno upoznat s dešavanjima u toj ratom opustošenoj zemlji, a kamoli koliko je posla potrebno kako bi se ta zemlja osigurala i obnovila.

Christina Lamb u svom članku citira Malkasiana da su Sjedinjene Američke Države napravile grešku u periodu između 2001. i 2006. godine, što je pripremilo put za taj neuspjeh. Američki ministar odbrane Donald Rumsfeld nije želio ulagati u obuku afganistanske vojske. Ratne vođe su se slobodno kretale, a neki od njih su čak postali ministri i zastupnici u parlamentu, iako ih je većina Afganistanaca smatrala odgovornim za uvlačenje zemlje u nasilje.

U isto vrijeme, Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici isključili su mogućnost pregovora s talibanima o političko rješenju jer nisu shvatili da ta skupina zastupa stajalište koje dijele mnogi članovi plemena Paštun.

Umjesto toga, Washington je osnažio milicije i vodio preagresivne antiterorističke operacije, koje su otuđivale obične Afganistance i navodile isključene talibane da ponovo pribjegnu nasilju.

Uprkos tome, Bushova administracija je svoju kampanju u Afganistanu smatrala uspješnom i usmjerila je pažnju na Irak. U međuvremenu, talibani su pobjegli preko granice u Pakistan, gdje su se pregrupirali, prikupljali donacije i regrutirali i obučavali učenike vjerskih škola uz pomoć pakistanskih sigurnosnih i obavještajnih službi.

Uloga Pakistana

Malkasian vjeruje da je strateško razmišljanje Islamabada bilo usredotočeno na njegovo rivalstvo s Nju Delhijem, strahujući će ga Indija opkoliti ako stekne utjecaj u Afganistanu, no ispostavilo se da je uloga Pakistana kobna. Čak i kada je SAD vodio svoj rat u Afganistanu, oni protiv kojih su se borili pronašli su utočište i obuku u susjednom Pakistanu.

Međutim, Bushova administracija nije samo zatvarala oči na pakistansko “spletkarenje”, već je također osigurala toj državi pomoć od 12 milijardi dolara, od čega je više od polovine dodijeljeno kao kompenzacija za vojne operacije, u uvjerenju da im Islamabad pomaže u borbi, koju je Washington smatrao najvažnijom, protiv organizacije Al-Kaida.

Malkasian u svojoj knjizi ističe da je još nešto bilo u interesu talibana, a to je da su imali podršku afganistanskog sela, “gdje su kuće izgrađene od blata, žene skrivene od pogleda, a djeca bosonoga“. Američki historičar smatra da je to drugi svijet “u kojem nema mobilnih telefona, automobila i puški. Svijet koji je daleko od 21. vijeka“.

Historičar u svojoj knjizi tvrdi da su se talibani namjerno predstavljali kao sila koja se bori za islam protiv nevjernika i iskoristili su rivalstvo među plemenima u svoju korist, čega zapadne sile nisu bile svjesne.

Christina Lamb se u svom članku prisjetila da su bivšeg afganistanskog predsjednika Hamida Karzaija razljutili zračni napadi NATO-a, te uplitanje Britanaca u poslove provincije Helmand. Sve paranoičniji, umjesto da ujedini plemena u borbi protiv talibana, nastojao ih je podijeliti kako ne bi predstavljala političku prijetnju.

Britanska novinarka je kritizirala strategiju američkog predsjednika Baracka Obame u Afganistanu, napominjući da nikada nije razmišljao o potpunom povlačenju svojih snaga iz te zemlje, iako je izrazio rezervu prema slanju trupa i trošenju novca na vojne intervencije i protivio se ratu u Iraku.

Podrška Irana i Rusije talibanima

Sjedinjene Američke Države bile su zaglavljene u Afganistanu, a talibani su širili svoj utjecaj uz podršku Irana i Rusije, koji su željeli zagorčati život Amerikancima u Afganistanu, kaže Christina.

Što se tiče predsjednika Donalda Trumpa, koji je želio okončati rat u Afganistanu, on je stupio u pregovore s talibanima po prvi put i zaključio sporazum s njima u februaru 2020. godine, u kojem se obavezao na povlačenje iz te zemlje do 1. maja 2021. godine.

Kada je Joe Biden došao na vlast u SAD-u, najavio je da će se povući odatle do septembra, ističući potrebu da se usredotoči na “razlog koji nas je prije svega potaknuo da krenemo (u Afganistan), a to je osigurati da se njegova teritorija neće koristiti kao baza iz koje će se ponovo pokretati napadi na našu domovinu”.

Iako je Amerika, kako tvrdi autorica članka, postigla taj cilj, budući da od 11. septembra 2001. na tu zemlju nije pokrenut napad iz Afganistana, organizacija Al-Kaida nije nestala. U stvari, situacija je postala složenija nego prije.

Objasnila je da se trenutni američki plan zasniva na suzbijanju “terorizma” izdaleka, tako što će koristiti dronove, obavještajne mreže i pokretati specijalne operacije iz vojnih baza u regiji.

Christina Lamb je na kraju svog članka u magazinu Foreign Affairs zaključila da talibani povlačenje SAD-a vide kao vlastitu pobjedu.