Čečenija, mjesto rađanja Putinove moći

Nekadašnja sovjetska autonomna pokrajina je faktički postala polunezavisna tvorevina koju vodi gomila zavađenih gospodara rata. Region je nominalno ostao pod kontrolom Rusije, ali u suštini Moskva se nije bogzna koliko pitala. Većina Rusa je taj sporazum vidjela kao poraz njihove države – bili su u pravu.

U avgustu 1999. je riječ međutim imao izvjesni Vladimir Putin, tada novi ruski premijer za kojeg se već znalo da će naslijediti Jeljcina. Mlad i energičan odmah je počeo sa oštrom retorikom o „čečenskom pitanju“. Tome je doprinijela i serija misterioznih eksplozija u stambenim blokovima u Moskvi i Volgodonsku u septembru.

Bezbjednost po svaku cijenu i „istrebljenje terorizma“ postali su prioritet za Ruse. Kada su trupe krenule ka čečenskoj prestonici Groznom, ljudi su dobro znali da je za to manje zaslužan bolješljivi Jeljcin, a više Putin. Godinu dana kasnije je Putin postao predsjednik.

Rat je u zvaničnom vokabularu nazivan „anti-terorističkom operacijom“. Trebalo je da bude brz i pobjedonosan. Naposlijetku, i glavni vođa čečenskih snaga i veliki muftija tog regiona Ahmat Kadirov promijenio je stranu i napravio dogovor sa Kremljom.

Ahmat Kadirov je stradao u bombaškom napadu 2004. godine. Njegov sin Ramzan – najmoćniji muslimanski lider u Rusiji – od tada vodi Čečeniju kao privatnu grofoviju.

U ta burna vremena prije dvije decenije Rusi su trampili još svježu slobodu za tobožnju izvjesnost koju im je ponudio Putinov autoritarizam. I ko bi mogao za to da ih krivi?

Kolaps Sovjetskog Saveza donoo je pad ekonomije i propast mreža socijalne pomoći. Kada je Putin 1999. obećao da će „goniti teroriste svuda“, da će „sabiti bandite u toalet i pustiti vodu za njima“, to mu je smjesta donijelo podršku desetina miliona ljudi koji su žudjeli za moćnim liderom koji bi obnovio „samopoštovanje“ njihove zemlje. Ali sada moraju da žive sa posljedicama.

Grozni danas ima čelične i staklene oblakodere, na ulicama su bijesni automobili – sušta suprotnost slici razorenog grada od prije dvadeset godina. Pa ipak, više od 80 odsto prihoda te autonomne republike sastoji se od subvencija iz federalnog budžeta.

Mnogi kažu da je to cijena kojom Moskva mora da plati mirovnu pogodbu sa Kadirovim. Neprestane su glasine o korupciji u Čečeniji. Ali nema mjjesta na kojem bi se o tome javno govorilo.

Putinova bezbjednjačka država rođena prije dvadeset godina kontroliše izbore na svim nivoima. Nema nezavisnih poslanika koji bi postavili pitanje o kršenju ljudskih prava ili zloupotrebi budžeta u Čečeniji. Nema nezavisnih regionalnih lidera koji bi pitali Kremlj zašto se porezi njihovih građana troše na drugom mjestu – guverneri 80 ruskih federalnih jedinica su zapravo Putinovi namještenici.

Sudstvo je takođe pod čizmom režima – a i da nije, teško da bi se našli tužioci i sudije koji bi se pozabavili Ramzanom Kadirovim. Oni koje taj čečenski lider smatra neprijateljima nestaju ili umiru pod čudnim okolnostima. Recimo istraživačka novinarka Ana Politkovskaja ubijena 2006. godine ili aktivistkinja za ljudska prava Natalija Estemirova ubijena 2009. Čuju se optužbe da u Čečeniji vlada šerijat, ali to kao da nikoga ne interesuje.

Nađe se još hrabrih novinara poput onih iz Novaje gazete. Oni su prije dvije godine otkrili detalje o mučenju homoseksualaca pod Kadirovljevim režimom. Ali čemu služe novinarska istraživanja kada nema tužioca koji bi se time bavio?

Čečenija je i danas na mnogo načina mjesto koje nema ništa zajedničko sa ostatkom Rusije. Ni Kremlj ni ruska podijeljena i slabašna opozicija ne žele da to mijenjaju. Kada se – to jest, ako se – demokratija jednog dana vrati u Rusiju, Čečenija će biti možda i najteže i najbolnije nasljeđe Putinove ere s kojim će naslednici morati da se izbore. Cilj će biti da ne bude opet rata.

Do tada su Rusija i sam Vladimir Putin riješeni da žive u sjenci rata za koji su mnogi olako mislili da će riješiti „čečensko pitanje“.