Čini se da stižu i neke dobre vijesti na inače sumornu međunarodnu geopolitičku scenu, piše uticajni portal Politico, navodeći da će se uskoro značajno smanjiti napetosti između Sjedinjenih Američkih Država i Kine, budući da administracija američkog predsjednika smanjuje potrošačke tarife, a Peking taj potez, iako neslužbeno, pozdravlja.
Očekuje se i novi krug trgovinskih pregovora, a do otopljenja odnosa dolazi nakon što je američka ministarka finansija pokrenula velike podsticaje za promjene, a kineski premijer Li Keiang, koji je dugo u Kini bio odbacivan kao ‘luzer’, postaje ključni igrač. Džo Bajden i kineski predsjednik Si pak, nevoljno nastavljaju zajedno.
To je, naime, iznenađujući rezultat modela predviđanja koji koristi i hvali američka CIA, a koji je stavljen na raspolaganje portalu Politico kako bi se dobio uvid u to u kojem smjeru se kreće ovaj najvažniji geopolitički odnos.
Hoće li se ova predviđanja ostvariti, može se samo nagađati, ali već se, kako se navodi, mogu primijetiti neki odjeci tog predviđanja u stvarnom svijetu, dok Bajden i njegovi najviši zvaničnici raspravljaju što učiniti s kineskim carinama.
Putem spomenutog modela, Politico je objavio predviđanje događaja jer se analizirajući potencijalne interakcije između kreatora politike, može dobiti jasnija slika procesa donošenja odluka koji se odvijaju u različitim prijestonicama. Model u osnovi nastoji odgovoriti na pitanje: ko je glavni i kako će koristiti svoju moć?
Ideja za ovu simulaciju proizašla je, kako se navodi, iz kolebljivih napora Bajdenove administracije da osmisli novu azijsku ekonomsku politiku kako bi države zadržala podalje od kineske ‘orbite’. Pritom se napominje kako je Bajden u ponedjeljak konačno pokrenuo ono što on naziva “Indo-pacifičkim ekonomskim okvirom”
Za ovu simulaciju portal je angažovao stručnjake koji su služili u timovima SAD-a ili Kine, a igra je osmišljena kako bi se prognoziralo hoće li Kina ikada ispuniti svoje obveze povećanja kupovine američke robe za više od 200 milijardi dolara, što je potrebno prema Prvoj fazi trgovinskog sporazuma o kojem je pregovarao bivši predsjednik Donald Tramp. A kad Peking to ne bi učinio – što se činilo izvjesnim čak i prije početka ove igre – što bi SAD učinile kao odgovor na to.
Bajdenovi nedavni komentari o tome hoće li SAD braniti Tajvan takođe su uznemirili neke analitičare koji se bave Kinom. No, igra se bavila i širim pitanjima o tome koje bi iduće ekonomske poteze SAD mogle preduzeti kako bi uticale na Kinu i kako će Peking na to odgovoriti.
Model
Dva tima su naime zamoljena da navedu one u Vašingtonu i Pekingu koji su uključeni u odlučivanje o tome što dalje učiniti u trgovinskim odnosima SAD-a i Kine. Zatim bi svakog od tih igrača rangirali na ljestvici od nula do 100 prema četiri odlike – njihovom uticaju, važnosti problema za njih same, njihovom stavu o tom pitanju i tome koliko će biti fleksibilni tokom pregovora.
U Vašingtonu je tim istakao dvadesetak moćnih igrača, uključujući zvaničnike Bijele kuće, sekretare kabineta, poslovne i radničke lobiste i četiri vrste zakonodavaca – progresivne demokrate, laburističke demokrate, republikance zagovornike slobodne trgovine i republikance iz poljoprivrednih saveznih država. Kad je u pitanju Kina, čije je političko donošenje odluka obavijeno tajnom, ova je simulacija bila prava borba. Bilo je teško procijeniti koga odabrati osim članova Stalnog odbora Politbiroa i nekih istaknutih savjetnika za ekonomsku i vanjsku politiku.
Nakon toga je svaki tim zamoljen da rangira uticaj igrača, u biti po tome koliko bi uticajni mogli biti pri donošenju odluke ako se odluče boriti za nju. Bajden i Si su na nivou moći rangirani na 100.
Na kineskoj strani odluke su bile teže, s obzirom na to da Si potpuno dominira tamošnjom politikom. Prema nekim procjenama, on je najmoćniji vođa Komunističke partije od Mao Zedonga. Naposljetku, kineski tim odlučio je da zamjenik premijera Liu He, Sijev ekonomski izaslanik u SAD-u, ima otprilike jednu trećinu Sijevog uticaja, uglavnom zbog njegove izvrsnosti kada su u pitanju ekonomska pitanja i njegovih dubokih korijena u kineskoj birokratiji. Premijer Li, kojeg je Si stavio u sjenku imao je samo oko 10 posto uticaja.
Rangiranje se nastavilo, kako bi timovi rangirali svakog od igrača od nula do 100, sada s obzirom na njihovu strast prema temi. Pitanje je bilo koliko su fleksibilni i kakav je bio njihov stvarni stav o odnosima SAD-a i Kine, a ne samo ono što su govorili u javnosti.
U nekim trenucima, izbor se činio proizvoljnim jer kako bi itko mogao znati što Wang Yang, član Stalnog odbora Politbiroa za kojeg se smatra da ima priliku naslijediti Lija na mjestu premijera, doista misli o trgovinskim odnosima sa SAD-om. Bi li bio fleksibilniji u odnosima sa SAD-om jer bi mogao misliti da bi to moglo poboljšati ekonomske izglede Kine? Ili bi mogao biti manje fleksibilan iz straha da će ga se smatrati slabim?
CIA: Bolji model od našeg
Kako bi uvjerio igrače u pouzdanost ovog BDM modela, Džon Grejdi sa Sternove Biznis Akademije je ukazao na procjenu CIA-e, koja je uporedila predviđanja BDM modela iz 80-ih s onim koji je koristila agencija i otkrila da je BDM model “dvostruko češće ostvarivao pun pogodak”.
“CIA-ina studija pokazala je da je (BDM model) bio tačan u 89%”, rekao je Stenli Feder, CIA-in analitičar koji je vodio studiju. “Prilično smo ga široko koristili u CIA”, dodao je.
Do kraja simulacije, Grejdi je dao zadatak članovima američkog tima da sastave popis mogućih američkih akcija prema Kini, pri čemu je najpovoljnija bila da odmah ukine sve carine, a najoštrija, pak, odmah pogađa Peking novim krugom sankcija, bez uključivanja mišljenja industrije o tome. U međuvremenu je već započinjala nova trgovačka akcija koja bi na kraju mogla dovesti do sankcija.
Dok su američki igrači procjenjivali kako će američke vlasti gledati na opcije, postalo je još važnije ponašanje Kine prema Rusiji. Otkako je predsjednik Ričard Nikson odmrznuo odnose s Pekingom 1972. godine, trgovina je igrala ključnu ulogu u zbližavanju SAD-a i Kine. Bez obzira na velike razlike između dva politička sistema, obje su zemlje prepoznale da bi trgovina mogla koristiti i jednima i drugima širenjem tržišta i mjesta za proizvodnju. Čak i u vrijeme Trampove administracije, dvije zemlje su na kraju ipak potpisale sporazum o okončanju trgovinskih neprijateljstava.
Rasel, bivši Obamin državni zvaničnik iznio je dilemu s kojom se suočava Bajdenov kabinet: “Svakom sedmicom se sve više približavamo izborima i biće pritiska da se u trgovini učini nešto što izgleda vrlo snažno”, rekao je na trećem američkom zasjedanju. No, s druge strane, kaže, zvaničnici ne žele “ljuljati čamac” jer žele uvjeriti Kinu da “zadrži određeni stepen suzdržanosti u materijalnoj podršci ruskoj vojnoj operaciji”.
Kako se igra krajem aprila bližila kraju, postavljalo se pitanje nivoa moći Dženet Jelen, koju je američki tim shvatao kao oštro fokusiranu na ukidanje carina, za koje je rekla da imaju inflacijski uticaj, iako je u posljednje vrijeme oštrije govorila o Kini. Smanjenje inflacije moglo bi politički pomoći Bajdenu, ali i djelovati kao otvaranje prema Kinezima, koji su, pak, postigli dobre rezultate u modelu predviđanja.
S kineske strane, slična je dinamika podizala važnost ekonomskog savjetnika Liua te premijera Lija. Obojica su odgovorni za kinesku ekonomij, koja je počelo propadati zbog beskrajnih kovid restrikcija i zatvaranja. Tu bi moglo pomoći ublažavanje carina, pogotovo ako bi to ukazivalo na moguće približavanje SAD-u.
BDM model koristi sljedeću jednačinu – uticaj x strast za pitanje koje smatraju važnim = Moć. Dok je uticaj Yellen i Lija na početku bio minimalan, njihova strast prema pitanju koje smatraju važnim – fokus na trgovinsko pitanje – neizmjerno je rastao kako se igra odvijala. Dakle, njihova moć je rasla.
Nakon što su igrači rangirali zvaničnke od nula do 100 u različitim kategorijama, stvar je preuzeo računarski model s algoritmima koji su koristili te rangove da izvedu milione mogućih interakcija između zvaničnika u obje zemlje. Formule nastoje procijeniti uticaj igrača svake zemlje, koliko su fokusiranii na problem i druge kriterijume. Takođe simulira interakcije između američkih i kineskih igrača.
Zaključak je na kraju bio da je u SAD-u moć Jelen s vremenom rasla po pitanju trgovine, dok je Klain, za kojeg je tim smatrao da se uglavnom zanima za politiku, znatno izgubio moć. Bajden se složio s pozicijom eliminacije većine – ali ne svih – carina na kinesku potrošnu robu.
Računarski model nije to objasnio sam po sebi – on je samo izbacio proračunske tablice ispunjene brojevima. No, razumno objašnjenje za ovo otkriće bilo bi da bi se smanjenje nekih carina, ali ne svih, moglo činiti kao otvaranje prema Kini, ali ne i kao popuštanje.
S kineske strane, ekonomski zvaničnci, uključujući premijera Lija i potpredsjednika Liua, pokazali su se mnogo fleksibilnijim u pregovorima nego što se očekivalo i imali su dovoljno uticaja da uvjere ideološki nastrojene funkconere da se slože s njima. Iako su svi kineski zvaničnici započeli sa zahtjevom da SAD odmah ukinu sve carine, model predviđa da bi djelično ukidanje bilo dobrodošlo, a Kina bi bila otvorena za pregovore u kojima bi bila spremna povećati svoju kupovinu u SAD-u.
Niko od stručnjaka koji su angažovani da odigraju ovu simulaciju nije predvidio ishod od strane modela, iako je nekolicina njih izjavila kako se nadaju da će se model pokazati tačnim. Većina je pritom smatrala da će Bajdenov tim kombinovati tarifne olakšice s nekim agresivnim djelovanjem prema Kini kako ne bi izgledao u očima Pekinga izgledao slabo