Utorak, 23 Jula, 2024
Rubrika:

Asanž je slobodan, a mi?

Ovi primjeri pokazuju zašto su nam potrebni heroji poput Asanža. Uradio je ono što je trebalo uraditi i za to platio visoku cijenu. Došlo je vrijeme da i drugi nastave rad koji je Asanž započeo.

Piše: Slavoj Žižek

Godinama sam se borio zajedno sa Džulijanom Asanžom i za njega. Kada sam čuo da je konačno slobodan, moja prva pomisao je bila da se vraća u svijet koji izgleda – i jeste – mnogo gori od onog koji je ostavio iza sebe. Pandemije, ratovi i rasprostranjeni ekološki slom primoravaju nas da postavimo veliko pitanje: U kom tačno smislu smo mi, koji udišemo svjež vazduh van zatvora, još uvijek slobodni?

Čak su i naša djela fikcije sve gora. Novi dječji film U mojoj glavi 2 (Inside Out 2) prati 13-godišnju Rajli na početku puberteta. Njene personifikovane emocije – Radost, Tuga, Strah, Bijes, Gađenje – napravile su novi odeljak u njenom umu pod nazivom „Osjećaj sebe“. Tada dolaze četiri nove emocije – Strepnja, Zavist, Stid, Smaranje – i dolazi do sukoba. Radost misli da bi Rajli trebalo samo da gleda kako da se lepo provede u kampu, dok Strepnja želi da Rajli dobije mjesto u timu i upozna nove drugare. Konačno, prva i druga generacija emocija nauče da rade zajedno kako bi zaštitile stalno promjenljiv Osjećaj sebe, ostavljajući gledaoce sa totalno lažnom predstavom o ljudskoj duši.

U stvarnom svijetu, ove unutrašnje psihičke tenzije često eskaliraju do ludila. Mnogo bolji film bi prikazao emocije palestinskog dječaka u ruševinama Gaze, a ne djevojke iz bogatog predgrađa Los Anđelesa. Umjesto da rade zajedno na formiranju stabilnog sebe, njegove konfliktne emocije bi ga gurnule ka psihičkom slomu i samoubilačkim aktima nasilja. Sjetimo se sjajnog Čestertonovog opisa iz Pravovjerja:

„Vojnik okružen neprijateljima, ako želi da se probije, mora da kombinuje snažnu želju za životom sa nebrigom za umiranje. Ne smije se samo grčevito držati života, jer će tada biti kukavica i pobjeći će. Ne smije samo da čeka smrt, jer će tada biti samoubica i neće pobjeći. Mora živjeti u duhu mahnite ravnodušnosti prema životu; mora da žudi za životom kao za vodom, a ipak da pije smrt kao vino.“

Nedavni dokumentarac ukrajinskog reditelja Olega Sencova, Realno, savršeno prikazuje ovu kombinaciju suprotnosti. Pošto je nekoliko godina proveo kao politički zatvorenik u Rusiji, Sencov je otišao da se bori za ukrajinsku vojsku. Film se sastoji od 90 minuta GoPro snimaka u trenucima dok nije bio svjestan da mu je kamera uključena. Predstavljen kao nemontiran, film prikazuje čudnu mješavinu užasa i dosade koja definiše život na liniji fronta.

Takve dualnosti provlače se kroz čitav film. Banalna brutalnost realnog isprekidana je magičnim trenucima onoga što bi se najbolje moglo opisati kao besmisleni smisao. Sencov se priseća trenutka neposredno prije nego što počinje snimanje u Realnom: „Bio je jedan vojnik sa pozivnim znakom Džoni, veteran rata u Avganistanu. Išao je da evakuiše ranjenike, ali je bio pogođen. Uspio je da napravi poslednji radio-poziv i samo je rekao: ’Zove Džoni. Ja sam mrtav.’“ Bio je to trenutak autentičnog metafizičkog apsurda.

Mnogi filmski kritičari vjeruju da Realno prikazuje rat kakav on zaista jeste. Da je to bila namjera autora, njegov film bi bio samo još jedna pacifistička himna besmislenoj apsurdnosti rata. Mada Sencov uviđa brutalnu besmislenost situacije, on u osnovi vjeruje da se borba za pravednu stvar mora nastaviti. Pošto strgne svu romantiku sa herojstva na bojnom polju, Realno pokazuje šta znači prava hrabrost: prihvatanje bijede vojne borbe, a ne njeno prikrivanje patetičnim fantazijama.

To je poruka koja nam je sada potrebna. U slučaju Ukrajine, pacifizam je iskorišćen za pravdanje ruske vojne agresije. Oni koji se protive zapadnoj podršci Ukrajini poručuju: „Ne smijete da pružate otpor okupatoru, jer ćete tada postati isti kao on.“ U Svetoj zemlji poruka je slična, ali izvještavanje mejnstrim medija se suštinski razlikuje. Očigledan je napor da se manipuliše našom percepcijom onoga što se dešava, kako bi se ograničio emocionalni uticaj. Dok su Izraelci bili ubijeni u „masakru“, Palestinci su „pronađeni mrtvi“. Ovi oblici „meke“ cenzure prožimaju javni diskurs.

Da li ste znali da je velika grupa izraelskih jevrejskih intelektualaca nedavno pozvala sve članice EU, Ujedinjeno Kraljevstvo i druge zemlje da priznaju Palestini državnost? Zapadni mediji jedva da su javili o ovom hrabrom činu. Glavni događaji koji bi mogli da uznemire senzibilitet zapadne javnosti ili se ne pominju ili se o njima izvještava samo u kratkoj vjestici na dnu strane.

Koliko je ljudi primijetilo da je 20. juna 2024. Izrael usvojio praktičnu aneksiju Zapadne obale, pri čemu su izraelske odbrambene snage prenijele tamošnja ovlašćenja na „državne službenike koji su naklonjeni naseljenicima“? Palestinci će dobro razumijeti ironiju ovog poteza. Dok vojna okupacija podrazumijeva izvjesnu distancu od Izraela, ova nova dispenzacija znači da se oni integrišu u izraelski građanski poredak – doduše, onaj kojim dominiraju šovinisti koji teže da ih isključe.

Ovi primjeri pokazuju zašto su nam potrebni heroji poput Asanža. Uradio je ono što je trebalo uraditi i za to platio visoku cijenu. Došlo je vrijeme da i drugi nastave rad koji je Asanž započeo. Pod „radom“ ne mislim samo na posao već i na poziv. Asanž nije riješio da pokrene Vikiliks i razotkriva državne tajne da bi unio malo razonode u svoj život. Uradio je to jer nije mogao drugačije. Iz tog razloga slutim da je srećan čovjek, uprkos svim mukama koje je istrpio.

Project Syndicate

(Peščanik)

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve