Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

Analiza ruskog novinara: Vladimir Putin će izgubiti rat u Ukrajini jer do sada nikada nije vodio ozbiljan rat, niti je sposoban za to

Sovjetsko pomorsko naslijeđe je prokletstvo ruske vojske. SSSR je mogao priuštiti okeanske flote s udarnom grupom nosača. Rusija ne može. Ali napuštanje sovjetskih ambicija zahtijevalo bi potiskivanje vlastite oholosti (nemoguće). Stoga ga nastoje održati.

Piše: KAMIL GALEEV, 

Veliki dio “realističkog” diskursa  (a agresiji Rusije na Ukrajinu, op. SB) odnosi se na prihvatanje Putinove pobjede, jer je “zajamčena”. Ali kako znamo da jeste? Ja tvrdim da analitičari:

1) precjenjuju rusku vojsku 

2) potcjenjuju ukrajinsku vojsku

3) pogrešno razumiju rusku strategiju i političke ciljeve.

Razmotrimo stanje u ruskoj vojsci! Tačno da je bivši ministar odbrane Anatolij Serdyukov uveliko povećao efikasnost vojske u razdoblju 2007-2012. Ministar Serdjukov je zaista reformisao vojsku, ali to je još uvijek varljivo. Povećao je njenu efikasnost, borio se s korumpiranim proizvođačima naoružanja poboljšavajući snabdijevanje vojske. Kao rezultat toga postao je krajnje nepopularan, stekao je mnoštvo moćnih neprijatelja i zbačen je 2012. izgubivši moć i status. Njegov nasljednik (Sergej) Šojgu znao je bolje od toga. Ko je sada Šojgu?

Šojgu je “jedini” ruski ministar koji je neprekidno radio u Vladi od 1991. godine, od samog početka Ruske Federacije. Radio je za sve predsjednike, svi su premijeri izbjegavali potpune čistke. Šta to znači? Znači da je lukav politički preduzetnik, sjajan u politici, publicitetu, imidžu. Uspio je preživjeti svaku pojedinu upravu maksimizirajući svoj politički opstanak. A da biste ga maksimalno povećali, morate minimalizirati neprijateljstvo. Dakle, nikada ne prigovarate moćnim interesnim skupinama. Serdjukov se borio s interesnim skupinama i bio uništen. Šojgu je bio pametniji od toga. Pokrenuo je PR kampanju predstavljajući se kao “spasitelj” od naslijeđa Serdjukova. Šta god je njegov prethodnik učinio, bilo je rastavljeno.

PROBLEM VOJSKE I MORNARCE

Vojska vs. mornarica stoljećima je bila tradicionalna dilema evropskih sila. Po pravilu nije se mogla zadržati i prvorazredna vojska i prvoklasna mornarica, morao si birati. Neke sile su to zanemarile do svoje smrti – poput Francuske iz 17-18. Drugi su bili racionalniji, poput Pruske. Dakle, povećanje kopnenih snaga zahtijeva minimaliziranje pomorskih ambicija. Minimizira li Rusija svoje pomorske ambicije? Ne. Osjećaju se dužnim zadržati što je moguće više sovjetske pomorske ostavštine. Drže stare brodove na površini, grade nove, održavaju i šire infrastrukturu za okeansku mornaricu. Evo još jedne dileme. Regionalne flote mogu se efikasno koristiti u kopnenim ratovima. Naprimjer, Rusija je proglasila “manevre mornarice”, a zatim napala Ukrajinu s mora. To je jeftino i efikasno. Ali zadržati regionalnu flotu ne zvuči seksi. To je povećanje efikasnosti, a ne PR-maxing. A Rusija se bavi PR-om. Putin je izjavio da bi udio novih brodova trebao doseći 70% do 2027. Stari sovjetski brodovi zastarjevaju, Rusija gradi nove. Ali – glavna sovjetska brodogradilišta nalaze se u Ukrajini! Stoga sada Rusija proširuje infrastrukturu brodogradilišta kako bi postigla ovaj cilj. Sovjetsko pomorsko naslijeđe je prokletstvo ruske vojske. SSSR je mogao priuštiti okeanske flote s udarnom grupom nosača. Rusija to ne može. Ali napuštanje sovjetskih ambicija zahtijevalo bi potiskivanje vlastite oholosti (nemoguće). Stoga ga nastoje održati.

PUTIN NIKADA NIJE VODIO OZBILJNE RATOVE 

Prvo, ruska invazijska snaga je mala. Ima PUNO artiljerije i ne mogu kontrolisati lance snabdijevanja. Kad bi Rusija mogla pokrenuti pravi Blitzkrieg u stilu Barbarosse, da bi se dogodilo sada – prvi, drugi, treći ešalon. Ali drugi ešalon nije došao. Nikada nije postojao. Zašto? Prvo, Rusija “ne” osvaja kopno i stoga nema toliko resursa i infrastrukture za kopneni rat. Drugo, pokretanje nekoliko ešalona zahtijevalo je dugu i mukotrpnu pripremu. Morate ih mobilizovati, preseliti se na granice, razmještati, održavati i snabdijevati. Nije tako lako. To je težak posao koji je trebao biti obavljen unaprijed da bi se vodio Blitzkrieg. A to nije učinjeno Zašto Rusija nije pripremila pravi Blitzkrieg? A sada dolazimo zbog trećeg i glavnog razloga. Blitzkrieg je ratna strategija. Blitzkrieg je način na koji slomite i potisnete neprijatelja koji se zapravo bori. Rusija to nije planirala jer nije planirala rat. Planirala je specijalnu operaciju. Djelimično je to samo moderni diskurs. Nakon Drugog svjetskog rata zamrlo je tradicionalno shvatanje suvereniteta kao zakonskog prava suverenih vladara na vođenje ofanzivnog rata. Kao rezultat toga, moderne države nikada ne priznaju da vode ratove. Oni vode “pacifikacije”, “antiterorizam” itd. Znamo kako su sva ratna odjeljenja i ministarstva širom svijeta preimenovana u “odbranu” kasnih 1940-ih. Svi se brane, niko ne napada. Zašto onda dolazi do borbi? Pa zbog kriminalaca – “bandita”, “terorista”, “džihadista” ili kao sada u Ukrajini “nacista”.

Savremeni svijet ukinuo je razliku između neprijatelja i zločinca, ključnu ideju rimskog prava. Sile vode ratove, ali da bi to učinile moraju kriminalizovati i dehumanizovati svoje neprijatelje. Otuda i sav “teroristički” diskurs. To na neki način Putinu ide na ruku. Ali na dubljem nivou Putin je potpuno upravu.

Njegova izjava o “specijalnoj operaciji” u Ukrajini je iskrena, jer nije očekivao rat. Ne zna voditi ratove. Cijeli život organizuje i pokreće specijalne operacije. Prvo, kao oficir KGB-a. Zatim, kao gradski vijećnik za vanjske poslove Sankt Peterburga (ilegalna prodaja sovjetskih skladišnih stvari Zapadu). Devedesetih je blisko sarađivao s kriminalnim svijetom i to je uspješno radio. To daje neku sliku o Putinovim poslovnim partnerima i saradnicima. Putin je radio s nasilnim preduzetnicima koji su navikli ubijati.

Vladimir Putin je vodio specijalne operacije dok je imao mnogo jaču poziciju od ovih kriminalaca. I navikao se na to. Kasnije ga je Jeljcin odabrao za nasljednika i u tom svojstvu Putin je pokrenuo gomilu specijalnih operacija za konsolidaciju vlasti. Opet uz punu podršku vrha vlasti.

Da, Putin je bio opasan i prije nego što je postao predsjednik. Ali bilo je lako glumiti opakog lika kad su ga podržali tadašnji predsjednik i cijeli aparat Kremlja. Ogromna moć, bez rizika, bez odgovornosti. Kasnije je inicirao sukobe svaki put kada je morao povećati svoju popularnost i loš imidž. Čečenija, Gruzija, Sirija. Ali ni jedno ni drugo nije bio rat. Svaki sukob je vođena posebna operacija: 1) za političke ciljeve. 2) protiv male sile koja nije imala šanse pobijediti Rusiju. Putin se borio samo s malim zemljama. Čečenija – milion ljudi, Gruzija – 4. Sirija je imala više, ali se borio s pobunjenicima, bez odgovarajuće obuke i naoružanja. Takođe “antiteroristički” diskurs omogućio je Rusima da jednostavno sravne cijele gradove sa zemljom bez ikakvih posljedica. Svaki put kada je Putin trebao potvrditi svoj alfa status, napao bi neku malu državu specijalnom operacijom. Nisu zahtijevali odgovarajuću pripremu jer nisu nosili egzistencijalni rizik ni za Rusiju ni za njega. Nema rizika, dakle nema potrebe da se trudite.

UKRAJINA ODAVNO NIJE ONA IZ 2014.

Putin je odlučio ponovno ponoviti ovaj mali trik. Dakle, ne toliko brojna vojska invazije, samo jedan ešalon napredovanja itd. Ali Ukrajina je puno veća – ima 44 miliona ljudi. Šta je Putin mislio? Očito je očekivao nulti otpor ukrajinske vojske. Putin je imao dobar razlog vjerovati u to. Zaista, 2014. godine ruski redovni vojnici lako su uništili ukrajinske snage u Debalcevu i Ilovajsku. Vidio je da je ukrajinska vojska slaba i da ih lako može poraziti naprosto slanjem ruskih regularnih vojnika. Strateški gledano, Putin se zeznuo. Pobijedio je Ukrajinu, nanio bol i poniženje. Svako s koeficijentom inteligencije iznad sobne temperature znao je da rat nije gotov i da će Rusi opet udariti. Ali – Putin tada nije dokrajčio Ukrajinu. Mislio je da će uvijek imati priliku za to. Ono što se dalje dogodilo bilo je prilično predvidljivo: nanijeti bolan, ali ne i konačan poraz svom neprijatelju je rizično. Da, nekako su postali slabiji. Ali ravnoteža snaga se promijenila. Amateri koji povećavaju efikasnost dobijaju priliku.

Formula institucionalne evolucije je zaplašiti ih + ne dokrajči ih. Napoleon je razbio Pruse kod Jena-Auerstedta, nije ih dokrajčio. Pruska je evoluirala. Komodor Perry uplašio je Japance 1853, ali su SAD ušle u građanski rat i ostavile ih na miru. Japan je evoluirao. Ništa ne motiviše tako snažno kao egzistencijalna prijetnja. Prvo, Ukrajinci su priznali istinu: „Biću iskren, danas nemamo vojsku. Sada možemo okupiti grupu od najviše 5 hiljada sposobnih vojnika [od 125 na papiru]”, izvijestio je ministar odbrane 2014.

U 2014. ukrajinska vojna oprema je bila užasna. Gotovo 100% vozila i municije bile su sovjetske zalihe stare više od 25+godina. Štaviše, većini je upravo istekao rok. Vozila su postojala samo na papiru, ali nikada nisu provjerena niti korištena od 1991. Njihovi radijatori, akumulatori, svi su bili pokvareni i nepopravljivi. Pukovnik FSB-a koji je vodio prorusku pobunu 2014. priznao je da je i njemu to stvarao problem. Htio je obnoviti zalihe iz ukrajinskih vojnih skladišta, ali to jednostavno nije išlo. Kad su uzeli 28 protivtenkovskih projektila i sve ih ispalili tokom bitke za Nikolajevku, nijedan nije radio. Sudeći po intervjuima s pobunjenicima koji su razočarano otkrili da su rakete i granate iz ukrajinskih skladišta bile 99% nefunkcionalne (uglavnom su bile starije od 25 godina), nije iznenađujuće da je Ukrajina izgubila od Rusije 2014. Iznenađujuće je da su se uopšte mogli boriti. Čak ni drevni sovjetski radioaparati nisu radili. Ukrajinski vojnici morali su komunicirati SMS-om, a budući da je mreža često bila užasna, morali su bacati svoje mobilne telefone u zrak u nadi da će možda uhvatiti radio signal nekoliko metara iznad zemlje. Tako je tada izgledala ukrajinska vojska. Nije ni čudo da su ih ruske jedinice odmah slomile u Debaljcevu i Ilovajsku, a Putin je imao sve razloge vjerovati da će otpor biti slomljen onoga trenutka kada masovno pokrene svoju regularnu vojsku.

Mnogo toga se promijenilo. Prvo, Ukrajina je imala šest promjena. Muškarci su regrutovani i poslati u Donbas. Tada se većina demobilizovala i vratila u civilni život. Ovaj kontingent Donbasa imao je oko 60 hiljada vojnika i stalno se rotirao. Dakle, sada Ukrajina ima 400.000+ veterana rata u Donbasu. Mnogi od njih bili su u borbi. Tako Ukrajina ima ogroman broj veterana s borbenim iskustvom. Vjerojatno više od Rusije.

Da, Rusija se bori u Siriji. Nikada nije objavila veličinu svojih snaga, ali se procjenjuje na 2-3 hiljade. Većina ruskih vojnika nije vidjela rat. Nadalje, borba koju su vidjeli je drugačija. Ruski vojnici navikli su se boriti samo kada imaju potpunu nadmoć. U Siriji bi samo sravnili gradove sa zemljom bombarderima. U međuvremenu su se ukrajinski vojnici borili samo protiv dalekog jačega i bolje opremljenog neprijatelja.

ČIME RASPOLAŽE UKRAJINA?

Što se tiče opreme, ovaj rat je ukrajinsku vojsku prilično snabdio. Razvio je mnogo vlastitog inovativnog oružja, ali gotovo ništa od toga nije proizvedeno u velikim razmjerima. U većini slučajeva vojnici imaju samo nekoliko prototipova novog oružja proizvedenog u Ukrajini. Ukrajina je naručila 48 turskih dronova Bayraktars TB2. To nije loše – više nego dvostruko više nego što je Azerbajdžan imao u Karabahu. Ali samo njih 12 je do sada došlo u vojsku.

Ukrajina takođe zajedno s Turcima razvija novi, jači dron Bayraktar Akinci, ali za ovaj rat je prekasno. Međutim, Ukrajinci su dobili određeni broj (neobjavljen) američkih topova i M141 Bunker Defeat Munition, a britansko-švedski proizvedeni MBT. Zajedno s protivtenkovskim oružjem proizvedenim u Ukrajini poput «Stugna-P», RK-3 «Corsar» i «Barrier» pomaže u borbi protiv ruskih tenkova.

Ukrajinske trupe nisu dobile mnogo novih tenkova do trenutka kada je Putin napao. Ali dobili su nova oklopna vozila, poput domaće proizvodnje Cossack-2 s borbenim modulima turske proizvodnje Aselsan i brojna američka oklopna vozila, Humvee itd.

Konačno, Ukrajina je stvorila novu vrstu trupa – jedinice teritorijalne odbrane, čiji se broj procjenjuje na 60.000. To je kopija poljskog modela trupa. To su civili koji prolaze vojnu obuku i mogu biti mobilizovani za jedan dan da se bore samo u svom gradu i regiji. Zašto? Pa to je prilično očito. Da je Rusija napravila pravi Blitzkrieg s nekoliko ešalona napada, Ukrajina bi  izgubila. Ali Rusija to nije uradila. A Ukrajinci su se kladili da neće. Prvo – to je skupo i teško za režim državne sigurnosti koji nije kopneni. Drugo, Putin je očekivao da će ukrajinska vojska pobjeći ili se predati već prvog dana, kao što je to i većina stranih posmatrača očekivala. Sada, naravno, mijenjaju narativ, ali ako pogledate njihove postove prije nekoliko dana, nisu vjerovali da će Ukrajinci napraviti pravi otpor.

Dakle, Putin je napao samo s jednim ešalonom. Jedinice su išle naprijed ostavljajući za sobom mnoge neuništene ukrajinske redovne vojnike. U pravom Blitzkriegu drugi i treći ešalon bi došli da dokrajče ukrajinske branitelje. Ali nisu. Jer dodatni ešaloni nisu postojali. To je odmah stvorilo problem snabdijevanja. Prvi ešalon gurao je naprijed. Potrebno mu je snabdijevanje municijom, gorivom i bunarima, ljudima. Ali te konvoje za snabdijevanje napadaju zaostale redovne i jedinice ukrajinske teritorijalne odbrane. Kao i onih nekoliko Bayraktara Ukrajina je dobila. I obični civili kojima je vlada upravo podijelila oružje. Ti ljudi se ne bi mogli suprotstaviti ruskim borbenim jedinicama, ali mogu napadati konvoje.

Uzmite u obzir da Ukrajina ima mnogo veterana s borbenim iskustvom među civilima. (Igor Girkin)Strelkov, koji je vodio prorusku pobunu 2014, potvrđuje ovu verziju u svom telegramu. Kolone za snabdijevanje uništavaju jer nema drugog ešalona.

Putin je očito zabrinut. U videu od 25. februara pozvao je ukrajinsku vojsku na državni udar. Ne bi mu to trebalo da je njegov plan uopšte uspioŠto to znači? Putinov plan nije uspio. Jer nije planirao rat. Nikada nije ratovao i nema pojma kako se boriti protiv njih. On je uvijek radio specijalne operacije, ai ovo je specijalna operacija.

Ukrajinci su po njegovim planovima trebali pobjeći ili se predati, ali se i dalje bore. Poraz u ovoj operaciji nanijeće goleme posljedice za Putina i njegov režim. Malo je vjerovatno da će preživjeti ovaj poraz. U međuvremenu, malo je vjerovatno da će Putin pobijediti istim metodama. Nije da je ruski moralni nizak, već zavisi o tome koliko je rat težak. Većina ruskih vojnika bila je entuzijastična ili ne bi imala ništa protiv malog odmora u inostranstvu sa zabavom i avanturama. Druga je stvar vođenje teškog dugog rata sa realnom mogućnošću smrti.

Moral ruskih vojnika uveliko je precijenjen. Prema sociološkim studijama, glavna motivacija za prijavu je obično dobijanje stana. Obično su to mladići iz neprivilegovanog porijekla bez stvarnih izgleda u životu. To je prilika da dobijete stambeno zbrinjavanje od države. Sad, ako si mrtav, ne možeš dobiti stan. Doduše, oni koji su već u Ukrajini imaju malo izbora, ali sama činjenica da se otpor nastavlja, da je rat krvav i da su žrtve stvarne uveliko demotivirala one koji su kod kuće.

ZAKLJUČAK: Šta Putin još uvijek može učiniti?

1. Početi uništavati infrastrukturu (učinjeno) 2. Blokada gradova (učinjeno) 3. Jednostavno poravnati gradove s bombarderima i artiljerijom kao u Čečeniji ili Siriji (možda). Prva dva bi stvorila humanitarnu katastrofu i slomila volju branitelja Ukrajine. Treća je problematična.

Za razliku od Čečenije ili Sirije, gdje biste otvoreni genocid lako mogli opravdati “borbom protiv džihada”, što je dopuštena igra u “ratu protiv terorizma”, ovdje bi to bilo teže i zapravo bi moglo dovesti do odgovora NATO-a. Dakle, moja prognoza je: ako se borba nastavi i pobjeda ne bude postignuta, sposobnost i volja Rusije za borbu brzo će nestati.

Putin nema izbora, ali mnogi njegovi podređeni imaju. Čak i u slučaju kada Rusija tehnički ne izgubi i postigne neku mogućnost primirja/sporazuma, Ukrajina je već pobijedila. Zašto? Ljudski sukobi ili interakcije su mitološki i vođeni mitovima. Ruska državna sigurnost su bogovi unutar vlastitog mitološkog prostora gdje predstavljaju državu poput Boga. Ali otkrili su da su Ukrajinci napustili ovaj mitološki prostor. Stoga ruska državna sigurnost tamo nema moć. Oni su samo smrtnici.

(Autor teksta KAMIL GALEEV je nezavisni istraživač i novinar. Njegov glavni fokus interesa je politika identiteta u postsovjetskoj Rusiji, etnifikacija ruskog nacionalizma i gušenje etničkih republika. Galeev je završio magisterij iz ekonomije i menadžmenta na Pekinškom univerzitetu u Kini, a zatim magistrirao na St. Andrewsu, UK) 

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve