SVAŠTARA (VIII): MEJL O BRODSKOM

za aktuelno.me

piše Marko Vešović

Poštovani i dragi g. Vešović,

Samo da Vam kažem, vjerujući da će Vam biti drago, na današnji (be)smrtni dan Josifa Brodskog, da sam još koliko jučer bio prvi put na San Micheleu, venecijanskom otoku mrtvih i besmrtnih. Na grobu Josifa Brodskog najprije smo poslušali glas pjesnika kako pjeva svoje pjesme, jer to i nije drugo nego pjevanje.

A onda sam naglas pročitao Lagunu, u Vašem prijevodu, koji baš majstorski, koliko god je to prepjevu moguće, slijedi ritam originala. A na devetoj strofi supruga Lela pridržala mi je knjigu (Poezija II, što nam ju je nedavno donio s Cetinja Milorad Popović) da mogu, govoreći, prekrstiti lijevu sa desnom i na priliku čekića u srpu pokazati gestu, u ime onoga koji tamo leži, i u ime Vaše i naše, epohi koja drugo i ne zaslužuje.

Želim Vam svako dobro, s poštovanjem i zahvalnošću,

Branimir Pofuk

P S. Za vrijeme tog našeg rituala približile su se grobu dvije djevojke namjernice, odslušale snimku Brodskog kako recitira “Nature morte” i rekle nam, prije nego će se udaljiti, spasiba.

Prije otprilike dvanaest godina, završio sam prevod tri toma poezije Josifa Brodskog, koje je objavio OKF na Cetinju  (hiljadu strana sa bilješkama uz pjesme) i za te tri i po godine prevođenja naučio o poeziji više nego za čitav život, prije i poslije. Jer prevođenje je najpažljivije čitanje, kaže Sinan Gudžević. I jamačno je i Brodski kriv što su onih desetak mojih objavljenih i neobjavljenih knjiga pjesama, koje su od tada nastajale, nabolje što sam u životu napisao.

NOVI PAZAR

1.Opet sam išao u Novi Pazar. Koji je osnovao Isa-beg Ishaković, a prvi put se pominje 1461. godine. U tužbi Stjepana Nalješkovića i njegove braće, podnesenoj 10. septembra dubrovačkom sudu kojem je predsjedavao Zupan Bunić, kaže se da su Stjepanovu bratu Luki “koji je ostavio u kući gospodina Natalisa Damjana Sorkočevića u Novom Pazaru u Srbiji, u mestu pod turskom vlašću, jedan komad sukna dubrovačkog od 50 zelene boje i 22 lakta sukna od 70 dubrovačke mere, ukrali iz te kuće spomenuto sukno, stoga se traži da se povede postupak“. Ispod teksta je bilo napisano: Historijski arhiv Dubrovnik, Laménta de Foris, vol. 35 Fº 61’.

Ovaj dokumenat, na latinskom i našem jeziku, uokviren na zidu u novopazarskoj biblioteci, preveo je beogradski istoričar Kako Se Ono zvaše,

mada mu je trebalo zapisati ime i prezime, kako bih imao koga pitati: pošto se na internetu, u tekstu koji su napisali braća Srbi, veli da “od 1459. sve do 1804. godine do pojave Karađorđa Srbija nije postojala“, da li u vrijeme srpskog ropstva eventualno nastavila da postoji u jeziku dubrovačkih sudova?

Bezbeli da nije: u tekstu tužbe na latinskom piše “in Noui, loco Sclauonia jurisdiktionis Theucrorum“, ali šta se može kad srpski povjesničari, iz navike, naprosto po inerciji, gdje god u dokumentima naiđu na imenicu “Sclavonia“, čitaju je kao “Srbija“.

  1. Bio sam, dakle, u Novom Pazaru, gdje je Sinan Gudžević dobio nagraduPero Ćamila Sijarića, a ja govorio o njegovoj poeziji i prevodima, i čitao svoje pjesme na književnoj večeri. Bilo je krasno. I premnogih razloga. Možda najviše zato što Sinan nije prestajao da  o Ćamilu  kazuje pričiče sve čarobniju od čarobnije, zato mi je glavni junak tih književnih susreta ostao, kako i treba, pisac čije ime nosi nagrada, i to zaslugom dobitnika te na grade.

Tu mi je privi put došla do mozga istina koja je godinama postojala u meni, ali van svijetlog polja svijesti:  ko je Sinan Gudević znate do dna i do kraja tek kada govori o drugima. Kad Sinan priča, pogoto o Čamilu, ne možeš da se ne sjetiš Elijarove Neprekidne poezije. Ali to uopšte ne mora biti veliki pisac. Sinan pamti suštu poeziju koju je od ljudi koji nisu ni znali da je to poezija.

Upamtio sam da ga je Ćamil u razgovorima oslovljavao sa Starovlašanine, mada ne znam šta je to značilo, jer mi je nepoznata istorija toga kraja, ali kad Ćamil kaže  da je netko Starovalašin, ne idi dalje da se raspitiješ.

I prošle godine bilo bi mi krasno da se nisam smrzavao u hotelu Vrbak. Ove godine smo spavali u Oksi, novom hotelu, od grada dalekom šest kilometara, koji su Pazarci već prozvali Jebarnik. A glede moje zimogrožljivosti, moja životna družbenica Gordana govorila je: “Ti si, očito, predviđen za pakao. Tamo ćeš se ugrijati”.

Iako mi je Novi Pazar bestraga daleko, rekao sam domaćinima: Doći ću kad god me pozovete. Navodim jedan razlog: Novi Pazar mi je gotovo isto što i Bijelo Polje, ali bez jedne neprijatne primjese. Bez pravoslavaca. Ima i njih u Pazaru, ali, za razliku od bjelopoljskih, ovi nemaju posebnih razloga da mene mrze, niti ja imam posebnih razloga da ih ne volim. S ovim pravoslavcima razgovaram posve normalno, a sa bjelopoljskim bih se blagolažao.

Zapisujem samo jednu pričicu koju sam donio iz Novog Pazara. Kad je Tito s partizanima iz Srbije prelazio u Bosnu, negdje kod Rudog pregazili su Lim, a čast da komandanta prenese preko vode pripala je Bošku Drobnjaku. Koji je, i kad su prešli na drugu obalu, nastavio da nosa Tita po suhu. Stoga je neko upitao: što ga nosa kad više nema vode? “Može još Boško, može”, odvratio je spokojno. Ovo je postalo poslovica u govoru Novopazaraca.

U Novi Pazar smo otišli preko Sjenice, a vratili se u Sarajevo preko Rožaja. Pamtim da je Hadžem Hajdarević, dok smo prolazili kroz četinarsku šumu u snijegu, rekao: ”Gledaj, kao da idemo kroz čestitku”. Nikad u svom vijeku nisam ravnodušnije prolazio kroz širi zavičaj.

Dok smo se vozili od Berana ka Bijelom Polju, kroz glavu mu je prošla svega jedna rečenica vrijedna pamćenja: ”Pored nas su promicale bjelogorične šume, snijegom napudrane kao vlasulja kakvog markiza”. Zar samo to? Samo toliko? – pita iz mene jedan koji je isto što i ja ali me vazda gleda iskosa, to jest sa strane, nekad kao tuđin. ”To je čak i previše”, odgovaram. ”Jer ja sam Sarajlija. Nisi valjda zaboravio?”

  1. Ako je on zaboravio, nisam ja. Krenuo sam jednom na fakultet i starija žena… Čuj mene: starija! Bila je od mene mlađa bar desetak godina, a ja sebe još ne ubrajam u starce. U ozbiljne kandidate za jamu – to da, jer sam bolesnik, i nije rijetkost da se, ujutru, nakon buđenja, ugodno iznenadim kad konstatujem da nisam umro u snu, ali sebe još uvijek ne doživljavam kao starca, možda i zato što “duša nema godina”, kako je govorio Simeun Pavlov, moj djed po majci koji je živio najmanje 98 ljeta, a neki tvrde da je umro u 104. godini.

Dakle, krenuo na predavanja, i žena bar deset godina mlađa od mene kroz širok osmijeh mi kaže: “Je li vam krivo što vas volim?” ”Nije” “Lutka moja!”, još je rekla, i dodala dvije-tri riječi koje sam zaboravio.

Nisam napravio ni desetak koraka kad mi je djevojka od dvadeset i ne bih znao reći koliko još godina, plava, visoka, zgodna, prišla i rekla mi: ”Ja sam Gorana Imamović, vama to ime ne znači ništa, ali, eto, htjela sam da vam stisnem ruku”. Kad je otišla, kazao sam: “Jer ja sam Sarajlija”.

To je bilo rečeno onome u meni koji me vazda gleda iskosa i stalno zapitkuje: okle ti ono bješe, i nikad nije zadovoljan mojim odgovorima, čak ih s velikom lakoćom ismijava. E, taj koji voli da mi zagorčava život, čak vjeruje da je to djeluje ne blagotrovno već blagotvorno na moje duševno zdravlje, ovaj put je ostao bez teksta.

Hoću reći: kao da me Gorana Imamović konačno proizvela u Sarajliju. Teško da mi se iza rata ista ljepše desilo u Sarajevu. Jer nije čudo što me stariji ljudi koji pamte rat još prepoznaju i pozdravljaju na ulici, ali je malo vjerovatno da Goranin naraštaj znade ko bješe taj individuum što čita knjigu ulicom.

Svidjelo mi se i što se prezivala kao Jasmin, moj prijatelj iz Tuzle, i što se zvala Gorana, jer za mene je Goran, o čijoj sam Jami prije rata, u Književnim novinama, objavio povelik esej, bio i ostao sveto ime. Ali ponajviše od svega dopadalo mi se  što je upravo takva kakva jeste, čak sam žaželio da, kao Hajne onoj djevojčici u svojoj čuvenoj pjesmi, spustim na tjeme obje šake i kažem joj: ostani takva!

  1. Više me nisu zvali u Novi Pazar, valjda zato  što sad tamo duje i kuje Šerbo Rastoder, genije iz Bihora koji je od suda dobio potvrdu ko vrata da je plagijator. Ali ni Marko Darin ne bi u Šerbov grad došao ni u pomamilu.

Komentari

avatar