Kada je u nedjelju na prvenstvu Balkana u Smederevu preskočila ljestvicu na 197 centimetara, Marija Vuković nije mogla da sakrije emocije. Odjednom je stadion počeo da prelama njen vrisak radosti, a eksploziju emocija pokazale su suze.
Bile su to suze radosnice, jer je nakon velikog odricanja, uspjela u jednom trenutku sve – da osvoji zlato, da postane prvak Balkana, da obori lični i crnogorski rekord, a istovremeno da ispiše istoriju crnogorske atletike kao prva takmičarka koja sa ispunjenom normom ide na Olimpijske igre…
Baš te suze podsjetile su je na težak sportski put, često mijenjanje trenera, finansijske probleme, odvajanje od kuće… Zapravo, svaki uspon, pad, emocija, centimetar vrijedan kilometra, svako zašto, suza, upala, bol, pobjeda i ona najveća u borbi za sobom, sve je, čini se, stalo u tih 197 centimetara. Tih 197 centimetara koji su za ponos crnogorske atletike, crnogorskog sporta, crnogorske nacije, a koje su u tom trenutku u domu Vukovića donijele još veće emocije, iako njeni roditelji, Sretko i Marica, to nikada ne pokazuju, a zapravo oni nose vrijednost veće od olimpijske norme i medalje, jer su nakon teškog vremena, perioda rata i vremena kada je bilo najvažnije sačuvati živote, dočekali da njihova ćerka bude ponos države.
Marija Vuković nije rođena ni na Cetinju, ni u Baru, ona je iz Knina. Međutim, baš taj rat učinio je da umjesto u Hrvatskoj, odrasta u Crnoj Gori, a da 26 godina kasnije bude ponos baš naše zemlje.
– Nije bilo lako, iskreno ni sada pričati, a kamoli prolaziti kroz taj period. Mama i tata su iz Knina, ali kada sam imala samo tri godine, a Jovana dvije, sve se promijenilo gotovo u jednom danu. Počeo je rat, uslijedila je akcija ,,Oluja“, mi smo bili jako mali, a roditelji ni trenutak nijesu željeli da razmišljaju šta da rade. Između ognjišta i svega što imamo u tom periodu izabrali su da pokušaju da nas sačuvaju i da nam omoguće normalan život. Njima je bilo najteže. Prvo smo došli u Beograd, zatim kratko bili u Valjevu, a onda je tata dobio posao u štampariji na Cetinju i tako smo se našli u crnogorskoj prijestonici. To je bilo teško vrijeme, ali naši roditelji nijesu dozvolili ni u jednom trenutku da nam nešto nedostaje, tako da svu tu muka koju donosi rat – mi gotovo da nijesmo osjetili. Bilo je čudno, iako si mali da ideš od kuće, ne znaš šta se dešava. U tim prvim danima česti odlasci, na jednu, na drugu stranu, onda vidiš da čak nemamo od uspomena ni slike donesu težak osjećaj. Ali, zahvaljujući roditeljima, imali smo srećno djetinjstvo na Cetinju, koje je iz više razloga za nas bilo pravi potez i očigledno je tako moralo da bude, ističe za Pobjedu na početku priče Marija Vuković, otkrivajući životne detalje, o kojima nikada ranije nije pričala.
”Oluja” kao sudbina
Marija Vuković, tada učenica četvrtog razreda Osnovne škole ”Njegoš”, pobijedila je u skoku uvis sa skromnim rezultatom 105 cm, ali je rukovodiocu atletske sekcije Ivu Popoviću to bio signal da osjeti njen veliki potencijal za skakačicu uvis.
– Sjećam se odlično Marijinog početka. Sve je krenulo nekako slučajno sa časova fizičkog vaspitanja. Pobijedila je tada na školskom takmičenju i zapala mi je za oko. Iako su gotovo svi u to vrijeme govorili da neće moći da napravi neki rezultat, da zbog svoje konstitucije nije za atletiku, nešto je u meni govorilo da baš ona može biti čudo. Natjerao sam da nakon dvije godine provede u atletskoj sekciji dođe u Lovćen da se ozbiljnije posveti atletici i onda je sve krenulo. Velikim radom, željom i odricanjem počeli su da dolaze rezultati, rekordi, koji su brzo potvrdili da sam bio upravu, prisjetio se Popović.
Iako uslova na Cetinju gotovo da nije bilo, već je Marija preskakala u učionici, jer je profesor Popović improvizao skakalište, Vuković je iz dana u dan bila sve veći potencijal.
– Profesor Popović je mnoge od nas prepoznao kao potencijale za atletiku. Moj životni put tekao je čudno, ali očigledno da nije bilo ”Oluje” ne bih bila na Cetinju i očigledno nikada ne bih skakala i znala da imam talenat za to, iskrena je Vuković.
Atina pravi potez
Kada je 2010. godine u Kanadi preskočila 191 centimetar i postala juniorska šampionka svijeta mnogi su Mariju Vuković vidjeli kao novu sportsku zvijezdu. Uslijedio je period u kojem je crnogorska atletičarka teško dolazila i do 190 centimetara, promjena sredine, trenera… Kako je vrijeme odmicalo, osim porodice, uskog kruga prijatelja i ljudi iz Atletskog saveza, mnogi su smatrali da je njeno vrijeme prošlo i da je to samo jedan u nizu bisera koji nije uspio da zasija pravim sjajem.
– Dosta je bilo teških perioda, dosta puta je mijenjala trenere, zemlje, a iako su neki pravili šalu od toga, to nije bio uvijek moj izbor. Tražila sam sebe, slušala kritike…Nijesam željela više da se opterećujem sa raznim komentarima, kojih ima i danas i poslije ovog skoka. Ali, vjerujem više nego ikad. Možda se sve ovo ne bi desilo da nijesam prošla sve to. Zahvalna sam Joani, koja je dobar čovjek i koja je kao trener uspjela da me usmjeri na pravi način. Odgovara mi rad sa njom, imam u Atini zaista dobru ekipu i jednostavno se pokazalo da za velike stvari moram imati trenera pored sebe, objasnila je Vuković.
Viza i prije skoka
Marija nam je otkrila da je neposredno pred nastup na prvenstvu Balkana dobila potvrdu da će biti sigurna učesnica Olimpijskih igara, što je donijelo pomiješana osjećanja…
– Neposredno po dolasku u Beograd dobila sam vajld kartu i bila sam srećna, jer je to onda bilo definitivno da ću biti učesnik Igara, iako sam po tablicama i mojim rezultatima svakako bila gotovo sigurna na toj listi. Ali, osjećanja su onda odjednom bila nekako pomiješana – sa jedne strane srećna što sam ispunila najveći san – da budem na Olimpijskim igrama, s druge strane sam se iznervirala što nakon vjerovatno najbolje godine u karijeri i izuzetno dobrog rada u Grčkoj idem na taj način, a ne sa normom, u koju sam bila ubijeđena da mogu ostvariti, priznaje Vuković.
Ali, istovremeno, sigurno učešće na Igrama je opustilo pred nastup i lišilo bilo kakvog pritiska.
– Nijesam imala pritisak. Rekla sam sebi idem u Tokio, ali sada idem na sve ili ništa, želim da pokažem da idem s razlogom. I jednostavno cijeli dan to je bilo to. Osjetila sam pozitivnu energiju. Nakon dugo vremena bila sam sa sestrom Jovanom, bratom Davidom, a uvijek kada sam skakala pred Jovanom imala sam dobar rezultat. Osim toga, kada god nastupam u Srbiji imam dodatni motiv. I, onda izađem na zaletište i čujem neke moje omiljene pjesme. Sve mi je govorilo da se poklapa i bila sam skroz opuštena, prisjeća se Marija.
Kako je visina rasla, konkurencija je bila sve manja. I, onda trenutak za istoriju, koji je Marijina sestra slikovito opisala: ”Let za Tokio, broj 197, pilot Marija…”
– Poslije 192 centimetra, pitala sam Rumunku Sanču da li da postavimo visinu na 196, da ne skačemo 195 i ona se složila, ali sudije nijesu prihvatile naš dogovor. Morale smo da skačemo 195 i kada sam preskočila bila sam zadovoljna, iako to nije bila norma. Zatim sam ostala sama, visina 197 centimetara i prva dva skoka kiksam, možda iz određenog straha, jer to nije visina koju skačem stalno, pa se ukočim, ali sam onda treći odvalila. Čak mi je trenerica rekla da se nijesam ispraznila od radovanja, bilo je prostora da možda napadem i dva metra, ali ostavićemo te veće visine za Tokio, prokomentarisala je Vuković.
O kakvom je rezultatu riječ možda najbolje govori podatak da je na posljednjim Olimpijskim igrama u Riju Španjojlka Rut Beitija osvojila zlato sa rezultatom 197 cm!
– Tako je, to sada mnogo pominju, mada mnogi ne znaju da je ova godina mnogo jača, nego što je bilo tada. Čak 27 djevojaka je skočilo 197 centimetara i više, tako da će biti pakleno. Svako ima želju da prije svega stigne do finala, što bi bilo zaista nestvarno, dodala je Marija.
Članica AK Podgorica bez dileme je najbolja skakačica regiona. Sada kada nema Blanke Vlašić, možda je baš Marija njena nasljednica?
– To sam potvrdila i u dvorani i na otvorenom. Očigledno je u ovom trenutku tako. Naravno, nijesam o tome razmišljanja, ali voljela bih da budem i da prepoznaju da sa naših prostora ima još uspješnih skakačica. Ovo je samo početak, iskreno se nadam.
Vuković: Vjerujem da će ovo skrenuti pažnju
Marija Vuković skoro dvije godine je u Grčkoj. Ali, atletika nije poput drugih sportova, pa se sve svodi na stipendije, a kako je sada na prekretnici da napravi nešto baš ozbiljno, jasno je da će morati imati i veću podršku. Naravno, o tome ne razmišlja, fokusirana je na trening i Olimpijske igre, ali skromno ističe:
– Iskreno se nadam da ću posije ovoga skrenuti određenu pažnju. Kada sam prije 10 godina bila juniorska šampionka svijeta, nijesam bila svjesna kakav je to uspjeh. Voljela bih kada bih nakon ovoga otvorila određena vrata, da će ljudi prepoznati rad, rezultat i značaj, jer ni danas nemam sponzora. Možda mnogi misle da ako treniram u Grčkoj, da je meni super. Ali, poznato je da u Crnoj Gori nemamo uslove i da smo, iako to ne želimo, prinuđeni da treniramo vani, daleko od kuće, gdje dosta toga moramo sami da iznesemo. Tu su naravno Savez i COK, da pomognu koliko god mogu, ali nadam se da će se to promijeniti, odnosno da će još neko prepoznati značaj rezultata u atletici, gdje je u seniorskoj konkurenciji jako teško napraviti ozbiljan rezultat, naglasila je Vuković.