Ako se za neki sport u Crnoj Gori može reći da je porodični, onda je to vaterpolo. Posebno u Kotoru i Herceg Novom, ljubav prema lopti i vodi se prenosi generacijama, a moglo bi se reći da je u genima. U našoj U 17 selekciji čak sedam dječaka su sinovi poznatih i velikih igrača, osvajača medalja sa najvećih takmičenja.
Za Kotor i Herceg Novi, odnosno Boku važi nepisano pravilo, ko u tim gradovima i na tom prostoru nije trenirao vaterpolo, taj tu nije ni živio, to mu dođe kao neka vrsta “nacionalnog sporta”.
Prije 15 godina kada se u Malagi igralo Evropskom prvenstvo, prvo na kojem je Crna Gora učestvovala i ušla u finale, niko u FINA i LEN nije mogao da vjeruje da su svi ti igrači sa jednog geografski tako malog prostora i sa tako malim brojem stanovnika. A Crna Gora je kao jedina zemlja u istoriji Evropskih prvenstva postala evropski šampion kao debitant.
Nosioci igre tog šampionskog tima iz malage bili su braća Janović – Nikola i Mlađan, koji su dali nemjerljiv doprinos trijumfu u Malagi, ali i mnogim drugim uspjesima crnogorskog vaterpola.
Srđan Janović je u vaterpolo svijet ušao uz oca Nikolu, dugogodišnjeg kapitena “ajkula”, ali i strica Mlađana.
“Kao neko ko je odrastao uz utakmice oca i strica i uz sve uspjehe naše reprezentacije nekako je bilo logično da vaterpolo bude moj izbor. Navijajući za oca, koji je kao kapiten predvodio našu reprezentaciju, a koja je tih godina bila među najboljim na svijetu, navelo me je da uđem u te vode sa željom da jednog dana i ja ponosno slušam himnu moje države, da sa svojim timom dostignem te rezultate i visine”, kaže Srđan za sajt VSCG.
“Slušao sam razne priče, od toga kako je moj otac počeo da se bavi ovim sportom, sve do osvajanja srebrne medalje na Evropskom prvenstvu. Nisam ga, međutim, gledao na profesionalnom nivou, jer još nisam bio rođen”, kaže Tadija Matijašević, sin Siniše Matijaševića.
Slična je priča i ostalih mladih “ajkula”, odrastanje uz vaterpolo imalo je presudan uticaj na njihov izbor, ali ne uz insistiranje porodice.
“Nikola me nikada nije opterećivao vaterpolom, niti je imao želju da utiče na moj izbor kojim ću se sportom baviti”, kaže Srđan Janović.
“Otac je želio da se bavim bilo kojim sportom. Prvo sam probao džudo, ali sam se ubrzo prebacio na plivanje, a potom na vaterpolo”, priča Radivoj Radanović, sin Petra Radanovića.
Da porodična tradicija jeste važna, ali da je ljubav prema vaterpolu, ipak, presudna govori primjer Danila Rajevića, čiji je otac Dragan Rajević proslavljeni vaterpolo golman, ali i izuzetni vaterpolo sudija, danas delegat.
“Sa šest godina sam počeo da treniram u Kataru, ali iz zdravstvenih razloga, dvije godine kasnije, zabranjeno mi je da ulazim u bazen. Ostao sam u sportu i trenirao kosarku, ali žal za vaterpolom je ostala. Stasajući sam ojačao i prije dvije godine se vratio omiljenom sportu”, kaže Danilo, koji je sada član Novog Beograda.
Želja svakog oca je da njegovi nasljednici budu uspješniji od njega, bolji – u svemu. A imati uspješnog i slavnog roditelja često može da bude i teret na leđima mladih igrača.
“Jeste teret, jer je moj otac bio veliki igrač, pa se i od mene očekuje dosta, ali je i motivacija da dosegnem još veći nivo. Njegov uspjeh me podstiče da još više radim na sebi da bih ispunio svoj potencijal”, kaže Relja, sin Nenada Vukanića, nekadašnjeg reprezentativca SRJ.
Za Strahinju Gojkovića, sina Vladimira Gojkovića, osvajača medalja sa svih velikih takmičenja i aktuelnog selektora, očevi uspjesi predstvljaju, kako kaže, zadovoljstvo.
“Želim da ostvarim mnogo u sportskoj karijeri, želim da budem najbolji igrač svijeta, a njegova dostignuća su mi samo jedan od ciljeva koji namjeravam da pređem”, kaže Strahinja.
Zato su savjeti, koje mladi igrači u porodičnoj atmosferi dobijaju u pričama o vaterpolu, neprocjenjivi.
“Dobijam i savjete i kritike, popričamo poslije svake utakmice, sve sa ciljem da bih unaprijedio nivo igre”, kaže Tadija Matijašević.
“Uvijek mi je značila njegova podrška, a brat i ja često sa njim odemo do bazena, pitamo sve što nam nije jasno ili da nam pokaže u bazenu kako da izvedemo neki dobar potez. Prija mi se što mi nikada ne stvara pritisak, već o vaterpolu razgovaramo isključivo ako ja to želim”, kaže Srđan Janović.
“Otkad sam se vratio vaterpolu svakodnevno pričamo o mojim treninzima. Savjeti su mi jako dragocjeni i definitivno smo se kao otac i sin još vise zbližili”, priča Danilo Rajević.
“Pričamo puno, mislim da je to prednost, ali on ne želi da forsira te teme, već uglavnom ja započinjem razgovore o vaterpolu”, ističe Strahinja Gojković.
Za mladiće koji tek stupaju na veliku scenu vaterpolo je, može se reći, i više od sporta. Svjesni su da su, na neki način, i privilegovani, bez obzira na odricanja.
“Vaterpolo mi omogućava da putujem svijetom i stvaram mnoga prijateljstva, a da istovremeno ostvarujem svoje sportske snove”, kratko i u srž opisuje Relja Vukanić.
“Smatram da na moj sazrijevanje jako utiču timski rad i druženje sa saigračima. Putovanja i nova poznanstva su posebno iskustvo”, kaže Danilo Rajević.
“Za mene vaterpolo predstavlja ljubav prema sportu i želju za dokazivanjem. Važan faktor u vaterpolu je dobar odnos i veza sa saigračima, bitni su i druženje i komunikacija”, ističe Tadija Matijašević.
“Za mene je vaterpolo sve. I veliko iskustvo, i takmičenje, i druženja i putovanja”, ističe Todor Vukčević, sin Milana Vukčevića.
A na pitanje koje ciljeve imaju, odgovor je identičan – osvajanje medalja sa Crnom Gorom na velikim takmičenjima, jer, kako kaže Srđan Janović:
“Najljepši trenutak bi bio da se zbog naše zlatne medalje na svjetskom, evropskom prvenstvu ili Olimpijskim igrama čuje himna Crne Gore dok smo na postolju. Mislim da je to najljepši san svakog sportiste”.
Ako je vjerovati tradiciji pred crnogorskom reprezentacijom su svijetla vremena, jer su i u ranijim godinama ostvarivani veliki uspjesi kada su u reprezentaciji SFRJ, SRJ, odnosno Crne Gore bila djeca nekadašnjih vaterpolista i vaterpolo ranika – poput sinova Slobodana i Pavla Mičevića Mirka i Željka, te Draška i Darka Brguljana, sina i bratanića sudijskog internacionalca Marija Brguljana, Marka Gopčević i mnogih drugih…
Svi oni su tokom karijere osvajali medalje na najvećim vaterpolo takmičenjima, pa nema razloga da tako ne bude i kada su u pitanju novi sinovi slavnih očeva.
Postoje i primjeri vaterpolista iz Boke čiji su očevi bili sjajni vaterpolisti, a oni se odlučili da igraju za druge reprezentacije – Andrija Prlainović, kome su djed, otac i stric bili vaterpolisti, pa Gavril Subotić koji je debitovao za crnogorsku reprezentaciju, kasnije igrao za Srbiju, a otac mu je Vaso Subotić, reprezentativac bivše SFRJ.