Dan 24. maj 1977. godine ostao je upamćen zbog jednog kd najvećih uspjeha crnogorskog klupskog fudbala dan kada su navijači iz Crne Gore izvršili desant na beogradsku Marakanu. Zbog Budućnosti.
Prije 43 godine, “plavi” su na “jugoslovenskom Vembliju” igrali u 29. finalu Kupa maršala Tita, ali poslije produžetaka su morali da čestitaju srećnijem (ne boljem)rivalu.
Hajduk je slavio sa 2:0 golovima Šime Luketina (100. minut) i Slaviše Žungula (114. minut), pa su “bili” podigli “trofej nad trofejima”. Budućnost je istog trenutka kada je arbitar Vlado Tauzes odsvirao kraj mogla da bude i tužna i ponosna.
Podgoričanisu bili tako blizu, a tako daleko…
“To je sjećanje koje ne blijedi. Bili smo druga generacija Budućnosti koja je igrala finale Kupa, cijela država je bila srećna. Igrali smo dobro,a nijesmo uspjeli”, rekao je virtuoz iz tog vremena Ante Tonko Miročević, čije se velike šanse prisjeća Cetinjanin Čedomir Milošević…
“Bili smo bolji u regularnom dijelu, stvorili par kvalitetnih prilika, dok Hajduk nije imao nijednu šansu. Sjećam se da je Tonko imao jedan šut sa sedam, osam metara glavom, ali lopta ode pravo u golmana”.
Splićani su sa odličnim reprezentativcima bili apsolutni favoriti,ali…
“Mnogi su se čudili našoj igri. Pozitivno smo iznenadili držanjem, a iznenadili smo formacijom u kojoj je Tonko igrao polušpica”, jasan je Petar Caco Ljumović, koji i sada 43 godine kasrnje žali za jednom situcaijom.
”
Možda sam pogriješio kada sam dodao loptu Mojašu Radonjiću, a mogao sam da šutnem. Ali, volio sam da asistiram”.
Sve je moglo da bude drugačije da je još jedan majstor Dragan Vujović mogao da igva u velikom finalu. Popularni Guzo ja liječio povredu ligamenata,ali je ušao u produžetku pri rezultatu 2:0…
“Do je Vujke igrao, slavili bismo u regularnom dijelu”, tvrdi Milošević, na čije se riječi nadovezuje upravo Vujović:.
“Stvarno sma igrali dobro, ali u produžecima Hajduk je na enorman kvalitet izvukao utakmicu. Ostaje žal. Svi učesnici tog finala smo dnbili neku utješnu plaketu. Ponekad je pogledam, znam da je mogla biti pobjednička”.
Majstori koji su tada živjeli za klub (ne od kluba) i dan-danas žale najviše zbog navijača.
“Čini mi se da je cijela Crna Gora došla u Beograd taj dan. Sjećam se da smo pomolili glavu kroz tunel i da smo čuli huk. Nijesmo znali što nas je snašlo” govori Ljumović.
A odmor pred produžetke cijeloj priči o čuvenom finalu Kupa Jugoslavije 1977. daje filmsku notu. Igrači “bilih” su se osvježavali posebnim napitkom…
“Nikolica Janković je krenuo da uzme jednu od njihovih boca, jer je bio blizu, a Dražen Mužinić je pokušao da ga nagazi kopačkom i prosuo je tu tečnost. Vjerovatno su to bili neki vitamini, ali letjeli su. Ivicu Šurjaka mjesmo mogli da hvatamo po teeenu. Samo se okreneš, a on ode”, prisjeća se Ljumović, a to potvrđuje Čedo Milošević…
“I ja sam imao istu situaciju kao Nikola. Ne tnam da li je bio Mužinić ili neko drugi, vidio sam da pije neku žutu tečnost, izgledala je kao sok Jupi. Krenuo sam da uzmem, ali mi nije dao i prosuo je ispred mene”, rekao je Milošević.
Taj “Jupi” je ostao andgdota, kao što je ostala žal za velikim trofejom.