Prečica je zabranjena riječ rukometnog trenera i profesora fizičkog vaspitanja Miloša Kovačevića.
Kada je odabrao put sporta znao je da ga samo disciplina, rad i red mogu približiti cilju. Zato je tu gdje je.
Fakultet za sport i fizičko vaspitanje završio je kao jedan od tri studenta generacije koja su u roku diplomirala. Odradio je pripravnički staž, upisao magistarske studije i završio kao prvi diplomirani magistar iz svoje klase.
U samom finišu studija počeo je uporedo da radi kao ,,sezonac“ da bi olakšao budžet i manje opteretio roditelje. I danas je na istom mjestu. Sa diplomom spasioca i dugogodišnjim iskustvom na plažama obavlja posao sa puno odgovornosti. Ljeti je u ful pogonu, a od posla (zadovoljstva) ne bježi ni tamo gdje je strukom vezan – u školi sa đacima i u Rukometnom klubu Mornar 7.
Strpljenje i rad
Sve što ima veze sa loptom ne doživljava kao posao, već zadovoljstvo i poziv koji bi žmureći potpisao da radi do kraja života.
– Sada, nakon tri godine rada, imam još više volje i želje, jer sam u međuvremenu polako počeo da prikupljam znanje, informacije i ulazim u svijet rukometa, a to mi se izuzetno sviđa. Zato na ovaj poziv ne gledam kao na posao. Rukomet me ispunjava i čini me zadovoljnim, kazao je Kovačević.
Dvije i po godine bio je trener pionirske ekipe Prvog asa.
– I lijep i koristan period, prije svega zbog ogromnog broja djeca sa kojom i dan danas funkcionišem i kao trener i kao drug. U međuvremenu sam prešao u Mornar 7, što je bila logična stepenica za više. Zahvalan sam Prvom asu na svemu, a Mornar 7 je novi izazov i velika odgovornost. Mornar 7 je u Crnoj Gori i šire veliko rukometno ime.
Energija, koju ulaže u radu sa pionirima, je ogromna. Daje se sportu do kraja.
– Logično u mojim godinama. Kada sam na treninzima i utakmicama sve ostalo je u drugom planu. Iz strasti prema sportu proizilazi energija i želja da momci dobro treniraju, igraju i ako je moguće da imaju dobre rezultate. Mada, u mlađim kategorijama to nije prioritet, ali svako voli da ostvari i rezultat uz napredak.
Rad sa najmlađima (pionirima) traži često drugačiji pristup. Pečat je važan.
– Prije svega važno je da na sebe gledaju kao na sportiste i shvate da je sport način života. Uspjeh je, bez obzira na to da li će nastaviti dalje da se bave rukometom, da sačuvaju sportski duh i zdravlje kroz dobre navike. Benefiti od sporta su veliki.
Pomoć od Kneževića
Sa kolegom i najboljim drugom Markom Kneževićem predvodio je pionire Mornara 7 u dvije uzrasne kategorije kroz Ligu koja je u ovoj sezoni doživjela ekspanziju.
– Sezona je bila uspješna i obećavajuća za dalje. Nijesam od starta bio sa ekipom, a Marko mi je puno pomogao i učinio da period adaptacije prođe lako. Zato smo odlično funkcionisali. Generacija 2008. i mlađi bila je druga, a 2006. i mlađi treća u Pionirskoj ligi.
Klinci su sada na pauzi, a od avgusta kreću pripreme i nove obaveze u Pionirskoj ligi.
– Jul je za odmor, mada, u zavisnosti od uzrasta, većina radi. U svakodnevnom smo kontaktu, a dobra stvar je što veliki broj njih samostalno trenira. Vole trening, što je idealno. Nastavak je planiran za avgust. Cilj nam je da budemo konkurentni na svim poljima i napredujemo. Naše ambicije su najveće pa ćemo da vidimo dokle ćemo da doguramo.
Najbolje stvari su spontane stvari – kada se jedna vrata otvore, sve je moguće. Miloš je imao sreću, nakon završenog fakulteta, da dobije poziv kondicionog trenera.
– Dobio sam poziv iz Prvog asa da radim na fizičkoj pripremi igrača, a uz neki splet okolnosti nastavio sam da se bavim trenerskim poslom. Generacija 2006. godište zbog određenog potencijala probudila je u meni želju da nastavim. I eto, mogu reći da je period od sredine pretprošle sezone bio preloman da se bavim ovim pozivom.
Uspjeh u sportu je širok pojam, a za Miloša odgovor koji se ne može posložiti samo u jednoj rečenici.
– Između ostalog, misija je uspjela kada djeca u ljetnjem periodu u sedam ili osam sati treniraju i to sa zadovoljstvom, jer im ništa nije teško.
Do kraja života u sportu
– Profesorski poziv je primarni poziv. Završio sam Fakultet za sport i fizičko vaspitanje i magistrirao na istom. U prethodnoj školskoj godini imao sam određeni broj časova u OŠ ”Blažo Jokov Orlandić”, što mi je pomoglo da ostvarim interakciju sa djecom. Bio bih zadovoljan ako bih uspio do kraja života da se bavim rukometnim i profesorskim pozivom.
Kuća puna rukometa
Mlađa braća su takođe u rukometu.
– Imamo bratski, ali i odnos trener – igrač. Najmlađem bratu sam trener u pionirskoj kategoriji. Lijepo je da ih gledam na treninzima kako rade i kako se bore.
Da li si strog?
Ne trudim se da budem previše strog, međutim u svakom momentu moraju da pokažu određeno poštovanja prema treningu i obavezama.