Ema Ramusović sa rukometašicama Budućnosti učestvovala je u osvajanju posljednjeg, drugog trofeja Lige šampiona.
Bila je u sastavu na Olimpijskim igrama u Riju.
U 24. godini sa nacionalnim timom (prošle sedmice) izborila je treće učešće na najvećoj sportskoj smotri.
Ozbiljan učinak ostvarila je na kvalifikacionom turniru – u oba pravca, važno je napomenuti. Zbog čega?
– Nijesam dobijala pravu priliku da se dokažem u napadu. Zašto? Ne znam, a i to me apsolutno sada ne interesuje, jer sam pokazala da mogu da igram. Šansu sam dobila kod Bojane Popović na čemu sam zahvalna. A da je bilo lako – nije, najbolje znam koliko sam noći provela u suzama razmišljajući zbog čega je to tako. Vodila sam velike borbe, a na pamet mi nije padalo da odustanem. Znala sam da mogu, čekala trenutak, borila se i izborila. Sa malo godina prošla sam puno, svjesna koliko još moram da radim kako bih ostala u ovom tempu.
Ema je prva iz generacije Jauković, Grbić, Nenezić i ostalih stigla do prvog tima Budućnosti.
– Istina, ali bez prave prilike, u smislu prilike koju sada imam. Svjesna sam da sam morala da prođem mnoge stvari: gledam i učim, sjedim na klupi i dodajem vodu, što je OK. Neko ko je mlad kroz ovo treba da prođe. Ali došle su godine kada su igračice odlazile, a šansu, ni približno, kao sada nijesam dobijala. Zato i imam puno samopouzdanja. Da li to sa godinama dolazi, iskustvom, ne bih znala da odgovorim.
Ema iz prošlosti, kada je stigla iz Berana u Budućnost, nije mogla da nasluti ili da se usudi da poželi ljepotu koja joj je donijela učešće na OI u Riju. Ili, posljednja, svježija takmičenja, kao i EP u Danskoj gdje je bila dominantna na crti.
– Iskreno, od svega ovoga što je bilo nijesam ništa mogla da zamislim. Definitivno ne.
Raduje se uspjehu djevojaka iz svoje generacije.
– Najljepše je što se pratimo i što smo pravile prve, zajedničke korake. Itana, Đina, Dijana, Ljubica… Lijepo je vidjeti kada generacija piše lijepu priču.
Najjače emocije ima prema reprezentaciji.
– Mislim da ne postoje riječi kojima bih mogla da opišem reprezentaciju i koliko znači. Sve je drugačije, posebno kada si na terenu i boriš se za cilj. Nekako je, ne umanjujući želju u klupskom dresu, dva puta jače. Vidjeli ste da ovaj tim, na terenu, uvijek daje sve što ima za pobjedu.
Ispunjena je skroz.
– Sve ovo što sam do sada sa klubom i reprezentacijom uradila čini me srećnom osobom. Vjerovatno sam rođena pod srećnom zvijezdom. Kada jedna velika Kristina Neagu ne ide na Igre, vidiš, ustvari gdje si.
Posebno poglavlje za ”lavicu” je pobjeda nad Norveškom. Plakala je nakon utakmice.
– Prvi put kao reprezentativka pobijedila sam Norvešku. Zato sam plakala kao kiša. Kako da ne plačem! Još sebi nijesam došla.
Magiju su ”lavice” prosule po terenu na premijeri kvalifikacionog turnira. Čekao se zalet Norveške, ubrzanje, svi oni kvaliteti koji su ih vodili u decembru do evropske zlatne medalje. Ali…
– I ja sam čekala! Vodili smo pet golova, mislila sam evo sad će, kreću, mogu misliti o čemu su navijači razmišljali. Norvežanke su bile nemoćne, nijesu mogle da se povežu. Dok smo mi dale sve. U odbrani kao sat smo bile.
Veliki posao upravo u defanzivi ponijela je Ema kao i Jauković koja je dirigovala…
– Postoje trenuci kada dobiješ nenormalnu snagu, sa takvim osjećajem smo se borile u oba meča. Što smo mogli drugo sa Norveškom osim da se borimo.