Jovanka Radičević prošlu godinu spakovala je u nekoliko segmenata: preležala je i oporavila se od korone, testirala snagu do krajnjih granica, izašla na teren i pobijedila.
– Kada pogledam godinu i sve ono što je bilo, sport je opravdano bio u drugom planu. Borili smo se svi da ostanemo živi i zdravi, a lično sam bila zabrinuta za porodicu. Razmišljala sam: Hajde, iako dobijem koronu, preguraću, zdrava sam, mlada sam i sportista sam, samo da moji budu dobro, kazala je kapitenka rukometne reprezentacije Crne Gore.
Sport je, na kraju, pobijedio.
– Samo mi znamo koliko smo patili, kakva je borba bila i na koji način nas je neizvjesnost kočila.
Jovanka je puno naučila tokom borbe sa koronom. Više od mjesec, u jeku priprema Budućnosti, bila je u stanu. Dane i noći provodila u razmišljanju kako dalje. Dileme su je pratile i nakon oporavka.
– U karijeri sam samo sa stopalom imala problema, ali sam naučila da trpim bol, treniram i igram. Samo ja znam kako se osjećam. A onda sam dobila koronu i prvi put u karijeri osjetila nemoć. Tijelo dugo nijesam uspjevala da dovedem do potrebnog nivoa. Nakon što sam preležala koronu, još mjesec nijesam mogla sebi da dođem. Pitala sam se da li je moguće da se tako osjećam – nemoćno i bez vazduha. To stanje, tada za mene neobjašnjivo, reflektovalo se kroz umor nakon najmanjeg napora. Na primjer, kada bih se stepenicama, do trećeg sprata, popela do stana, bilo mi je potrebno pola sata da dođem do daha. A tek na treninzima – nijesam bila u stanju da povučem sprint, a nakon istrčane dvije dužine nijesam mogla da dišem. Sve mi je to pravilo psihičko opterećenje i otvorilo pitanja da li ću i koliko pomoći ekipi u Ligi šampiona ili reprezentaciji na prvenstvu Evrope. Sa takvom vrstom pritiska sam se dugo nosila, a onda, nakon nekog vremena počela sam da se hrabrim, ponavljam da mogu i moram. Pokušavala sam na sve načine da se uzdignem i budem prava Joka na koju me ekipa navikla. Bila sam sigurna da me korona na ovaj način neće zaustaviti i da ustvari to nije način da se oprostim od sporta. Pregurala sam, a nakon početnog ”želim, a ne mogu”, došla sam do ”mogu i moram”. Na kraju, nakon mjeseci borbe sam uspjela – na EP osjećala sam se sve bolje i bolje, mogla sam da izdržim napor, a kada nijesam mogla tražila sam izmjenu. Zbog toga mi je i ova individualna nagrada jedna od dražih, jer je stigla nakon duge i neizvjesne borbe.
Joka je ponovo u najjačoj brzini. Na prvenstvu Evrope je izabrana u idealni tim, a od najboljeg desnog krila iz Danske, očekuje se pun učinak od subote kada kreće Liga šampiona. Najbolju Jovanku, ipak, je najbolje očekivati u martu, kada počinju kvalifikacije za Olimpijske igre.
– Sve to što nas čeka i što je bilo u decembru i kroz Ligu šampiona od oktobra je znak da je sport živ. U haotičnoj godini, koja nas je, vjerujem, naučila mnogim stvarima, a sigurna sam da smo mnoge prave vrijednosti vratili, sport je ipak, nastavio da se igra. Sport nas je održao, povezao, a imali smo sreću da nastupamo na Evropskom prvenstvu, kao dokaz da uvijek i za sve ima način. Što se tiče samog šampionata, kada pogledam od koga smo izgubili i sa koliko razlike, a da su te ekipe igrale polufinala i finale, možemo da budemo zadovoljni. Prije svega i zato jer smo igrali u drugačijem sastavu u odnosu na prošlo Svjetsko prvenstvo, a poznato je da smo nekoliko dana pred put u Dansku dobili novog selektora. Zato, koliko god da je godina bila tužna i čudna, zapamtiću lijepe stvari, a sigurna sam da generalno imamo dosta razloga za sreću.
Jovanka je poželjela da se Crna Gora u najjačem sastavu suprotstavi rivalima u martovskim kvalifikacijama. Vjeruje u punoj ,,Morači“!
– Prije svega Evropsko prvenstvu daje nadu da možemo protiv svakoga da igramo. Dobili smo potvrdu u Danskoj u duelima protiv najjačih, a sigurna sam da ćemo u najboljem sastavu, uz želju da se situacija smiri i rivale dočekamo u punoj dvorani, proći kvalifikacije. Tokio je naš glavni cilj, a vjerujem da ćemo do njega doći uz podršku sa tribina. Jer, u praznoj dvorani je tužno igrati. Svjesna sam da ćemo u tri dana odigrati tri meča, raspored je sam po sebi težak, ali zajedno možemo daleko.
”Lavice” su se u Danskoj upoznavale sa novim stručnjakom, sa kojim je Radičević imala priliku, u kraćem periodu, da radi u Vardaru.
– Selektor je, prije svega, vidio zdravu atmosferu, što je bio i jedan od razloga da se brzo prilagodimo. Bojana Popović nam je puno pomogla, zato što nas poznaje, samim tim mogla je da nas približi Rasmusenu koji je energičan, konkretan trener, sa jasnim pojedinačnim zadacima. To je i dalo rezultat.
Do kvalifikacija za OI, Radičević će sa koleginicama iz Budućnosti nastaviti takmičenje u Ligi šampiona i to oslabljene.
– Odsustvo Andree Lekić će se osjetiti. Bila je jedna od glavnih igračica, zato će i mlađe, prije svih Itana Grbić, ponijeti veliki teret srednjeg beka. Budućnost može, sa nekoliko iskusnijih i mlađih i sa Bojanom, koja nam je dala novu energiju i ritam, vjerujem daleko. Vjerujem da će i mlađe djevojke, koje imaju veliku podršku, odgovoriti zadacima i to bez pritiska. Mnoge stvari, a pokazale su to reprezentativke Hrvatske na Evropskom prvenstvu, mogu se nadomjestiti željom i karakterom. U sportu su često srce i hrabrost ispred taktike i kvaliteta.
Podrška za Bojanu, za najbolju rukometašicu svih vremena
Bojana Popović će u subotu debitovati u ulozi prvog trenera Budućnosti.
– Ne treba previše pričati o Bojani kao igraču. Za mene najbolja svih vremena. Dugo godina bila je pomoćni trener i zaslužila je šansu. Imaće našu podršku. Odlično treniramo i vjerujem da ćemo to što radimo pretočiti već u subotu na teren. Moramo da smo svjesni da je za sve potrebno vrijeme, a Bojani treba vjerovati, jasna je Radičević.