Rukomet me spasio – tiho, možda i više za sebe, izgovorila je Ivona Pavićević.
Povoda za razgovor sa rukometašicom Budućnosti bilo je puno. Nagomilale su se lijepe stvari sa terena i (djelimično) otjerale sumorne oblake. Vidi ih i dalje, ali ih razgrće – svakodnevno.
Snagom, prije svega unutrašnjeg mira, inata, optimizma, crnogorska reprezentativka pronašla je put i hrabro korača. Kaže da je pobjednica i da je tuga koju nosi naučila da vidi smisao u malim stvarima i da su porodica i zdravlje bogatstvo koje nema cijenu.
Ova djevojka, koja je obilježila maestralnom igrom kompletnu sezonu u Ligi šampiona, bila je praktično otpisana iz rukometa. Sportska javnost se sjeća da je pred put na Svjetsko prvenstvo u Japanu 2019. morala da raspakuje kofere jer su igračice tadašnjeg kluba Korone kažnjene zbog doping skandala. Afera zbog koje su ispaštale članice rumunskog kluba završila se tako što su nakon istrage suspendovane. Ivona 16 mjeseci, a najmanje one zbog kojih je i pokrenut slučaj. I to je pregrmjela.
Kako?
Ko je otpisan?
– Zbog nečije greške igračice su ispaštale. Izgubila sam godinu rukometa. Bilo je teško, bila sam sama iako sam tada najbolje vidjela ko je uz mene i shvatila ko su pravi ljudi kada je najteže. Mislim da je to čekanje oko istrage i konačne odluke bilo najteže. Tek poslije sedam, osam mjeseci saznali smo dužinu kazne i prosto nijesam mogla da zamislim da ništa ne radim. Jer, bukvalno sam cio život u treningu. Morala sam i brzo da se organizujem, svakodnevno sam trčala u Tološkoj šumi, radila teretanu i to je bilo to. Ništa što je imalo veze sa loptom ili sa radom u grupi nijesam smjela da radim. Možete da zamislite koliko je snage bilo potrebno za period bez rukometa. Pitam se i dan-danas kako sam sve to uspjela da prevaziđem. Na sreću, uspjela sam jer sam imala cilj, a onda je sve moguće. Nijesam se obazirala na komentare da sam otpisana, jer sam psihički bila jaka. Naravno, dolazili su trenuci dosade. Samo trčiš i trčiš da ponekad nije imalo smisla – kazala je Pavićević.
Prvi trening poslije pauze sa podgoričkom ekipom dugo će pamtiti.
– Mislila sam da sam sve zaboravila i da loptu neću znati da uhvatim. Ali trčala sam kao ”luda”, šutirala kao da nijesam pravila pauzu, a onda je golmanka Armel pitala ko sam ja. Djevojke su joj objasnile situaciju. Nije mogla da vjeruje. Želim da napomenem da mi je Budućnost izašla u susret kada mi je bilo najteže. Klub mi je pomogao puno i zahvalna sam.
Najlakše je odustati
Tražila je motivaciju kroz mnoge stvari. U rukometu je pronašla ponovo sve ono što je kao klinka sanjala. A prošla je kroz sve moguće patnje sporta i ličnu, porodičnu tragediju. Neposredno kada je trebalo da debituje za Budućnost Ivoni se srušio svijet.
– Sezonu sam najviše posvetila bratu. Cilj je bio da ga učinim ponosnim, jer znam da bi bio ponosan. Zbog brata i porodice ostala sam jaka i nijesam odustala. Vjerovatno najjači razlog što sam uspjela – iskreno će Ivona, čiji je brat nastradao u saobraćajnoj nesreći.
Mislila je da prolazi najteže trenutke života bez rukometa, ali tada je shvatila šta je, ustvari, život.
– Rekla sam – šta može više da mi se desi kada izgubite osobu koju najviše volite. Pomišljala sam da odustanem. Nekoliko dana kasnije djevojka iz kluba donijela je dresove. Bacila sam ih na sto. Roditelji su prošli pored mene, izvadili dresove i… Ovaj trenutak je bio presudan, morala sam da se vratim i zbog njih i brata. Sedmicu kasnije došla sam na trening. Djevojke su bile uz mene, pokušavale na sve načine misli da mi skrenu, a ja sam tražila razloge da se borim. Znala sam da je najlakše odustati, a ja nijesam gubitnica. Uvijek sam sebe zamišljala kao pobjednicu. Rukomet me spasio.
Jedna jedina Budućnost
Malo po malo, Ivona je stigla do OI u Tokiju. Kaže da nije bilo realno da ode, ali…
– Majda i Dijana realno su bile ispred mene jer sam samo šest mjeseci trenirala pred put na OI. Vrata su se ponovo otvorila i ostvarila sam san da budem dio ekipe. U tom momentu nijesam dobila minutažu, a bila sam u nekoliko utakmica u sastavu. Ali u Tokiju sam probudila inat i rekla sam sebi – imaš cilj, pokaži da vrijediš, znaš da šutiraš, znaš da uhvatiš loptu…
Poslije Olimpijskih igara, a pred ovogodišnji nastup u Ligi šampiona, došla je do ravnoteže. Našla je sklad. Eksplodirala je.
– Radila sam na sebi i poslije svega potrudila sam se da nađem mir. Imala sam volju i nadu i cilj, ako nemate to, ne možete dalje.
Pohvale na račun LŠ ove sezone u plavom dresu stigle su sa svih strana. Bojana Popović je kazala da je odigrala sezonu života. Stigle su ponude, opet sa svih strana. Ozbiljni klubovi željeli su Ivonu, ali…
– U Budućnosti sam najviše napredovala i za klub me vežu najjače emocije. Kada si pri vrhu svi te žele, ali kada sam imala najteže trenutke – Budućnost je bila tu i moj klub je najbolji za mene. Imala sam jake razloge da ostanem i sa zadovoljstvom ću naredne sezone nositi plavi dres.
Osim napadačkih perfomansi snažan utisak ostavila je u odbrambenim zadacima.
– Od odbrane zavisi kompletan osjećaj neke ekipe na terenu. Kada smo u ekipi sve agresivne mogu da uradim dosta stvari i budem korisna. Srećna sam kada nešto dobro uradimo u defanzivi. Što se tiče napada, mislim da je sasvim OK da razmišljamo slično. Jer niko ne ide na utakmicu da izgubi ili da se ne iskaže do kraja.
Da li je na sličan način razmišljala kada je stigla u Budućnost ili je rukomet bio samo igra?
– Od malena sam voljela loptu. Imala sam bezobrazluk i karakter koji se u tim godinama do kraja nije ispoljio. Kasnije je došlo na svoje.
Neizostavni dio priče je reprezentacija Crne Gore. Ne skriva san o medalji.
– U sportu nema savršenog recepta za uspjeh. Ništa nije pouzdano, ali treba imati cilj i ”glad”. Mi sve to imamo. Ekipa je podmlađena sa velikim brojem igračica koje do sada nijesu imale priliku da razmišljaju o medalji. Mislim da na svijetu ne postoji sportista koji ne živi za uspjeh sa reprezentacijom. Našoj ekipi ne manjka volje, energije i želje. Vjerujem da možemo doći do medalje i prije nego što je možda realno – kazala je Pavićević.
Kako se postaje šampion
Da li imaš ritual pred utakmicu?
– Obično sam sama, gledam motivacioni video da ostanem fokusirana. Veže me za prošlost, a počinje rečenicom zašto padamo i objašnjava kako se postaje šampion. Gledam klipove Uvea, odem u teretanu, vozim bicikl…
Privilegija je raditi sa Bojanom i Majom
Kako je raditi sa Bojanom Popović i Majom Savić?
– Veliko je zadovoljstvo kada vas treniraju, za mene, neprikosnovene i nekada najbolje igračice na svijetu. Imala sam tokom sezone veću komunikaciju sa Majom, puno mi je pomogla i zahvalna sam. Od najbolje sam učila. Obje su veliki borci i svaka im čast za sve što su uradile za nas. Mislim da smo mi, igračice, privilegovane jer učimo od šampionki i možemo postati šampionke.
Lana i Monika
Mlađa sestra Lana i bratanična Monika su u rukometnim vodama.
– Lana ima karakter i ”bezobrazluk”. Često se šalimo, pa mi kaže – danas si igrala dobro, bolja si. Uporna je i ne brinem za nju. Monika je počela da trenira mini-rukomet kod mog prvog trenera u Budućnosti Filipa Adžića. U početku se žalila da je lopta u glavu udara jer ne umije da je uhvati. Bila sam na nekoliko treninga, bila je srećna i obožava da nosi moje dresove.
Katarina Bulatović prijateljica za čitav život
Jedna žena, rukometna legenda i velika prijateljica, je pomogla Ivoni na teškom putu.
– Nikoga imenično, pored porodice, nijesam izdvojila, ali za Katarinu Bulatović želim da kažem da je bila prava prijateljica. U teškim godinama bila je uz mene, kao i sada. Mnogo sam joj zahvalna za svaki trenutak i riječi koje znače.