Sada je stvarno kraj. Alen Muratović, legenda crnogorskog rukometa, odlučio je da u petoj deceniji života završi karijeru tokom koje je bio najskuplji igrač na svijetu, pretrpio tešku povredu ramena i onda se poslije više od tri godine vratio na teren.
– Igraću dok god se budem osjećao dobro – rekao nam je u aprilu prošle godine, kada je kao četrdesetogodišnjak produžio ugovor sa Kangasom, klubom koji je njegova (druga) kuća.
Došao je trenutak za oproštaj, tijelo je ”reklo” da je dosta.
– U oktobru ću napuniti 42 godine, nije to malo. Vrijeme je bilo da stavim tačku na igračku karijeru – priča Muratović za Pobjedu.
Ima li šanse za obrt?
– Ne, sad je definitivno kraj. Bitno mi je da sam zdrav ”izašao” iz rukometa. Sada želim da se više posvetim porodici, da više vremena provodim sa djecom i suprugom, a moći ću i češće da dolazim u Crnu Goru kod roditelja – ističe Muratović.
Sjajni lijevi bek je veliko ime ne samo crnogorskog, već i španskog rukometa.
Na Pirineje je došao 2003. godine i do 2005. branio boje Kangasa. Preselio se u Valjadolid, gdje se zadržao tri godine i potom u tada rekordnom transferu svjetskog rukometa, za oko 700 hiljada eura, potpisao za njemački Flensburg.
U januaru 2009. pretrpio je tešku povredu, zbog koje je morao da završi karijeru. Ali – samo privremeno.
Iznenadio je sve kada je 2013. odlučio da opet zaigra u dresu ”svog” Kangasa.
O Muratoviću je ovih dana pisala i čuvena madridska Marka, opisujući ga kao idola navijača kluba iz Galicije, u prvom mandatu ključnog igrača za prvi izlazak u Evropu, te stranca sa najviše utakmica u istoriji Kangasa.
– Trinaest godina sam igrao u Asobal ligi, od čega deset u Kangasu. Došao sam kao mlad igrač, da učim, bio sam veliki radnik. Davao sam sve od sebe, a bio odlično prihvaćen. Sve se poklopilo, odnos je od prvog dana bio sjajan. U klub sam se vratio kao drug i prijatelj, da pomognem koliko mogu. San mi je bio da završim karijeru u Kangasu. Uživao sam do posljednjeg dana. Ovdje sam upoznao suprugu, ovdje su mi se rodila djeca, Kangas je za mene kao Crna Gora, ne osjećam se kao stranac. Španija je bila moja sudbina – navodi Muratović.
Kangas mu je najveća rukometna ljubav, ali ne zaboravlja gdje je sve počelo.
– Zahvalan sam Nikšiću gdje sam napravio prve korake, Budućnosti u kojoj sam dosta naučio, kao i Lovćenu koji me napravio igračem i iz kojeg sam otišao u inostranstvo – podsjeća Muratović, svojevremeno jedan od ubojitih bekova Evrope.
– Lijepo je bilo igrati među velikanima – prvo u Valjadolidu s kojim sam nastupao u Ligi šampiona i bio zapažen, potom u Flensburgu, u takmičenju poput njemačke Bundeslige, gdje sam otišao u tada rekordnom transferu. Sve su to lijepi momenti i podaci, a bilo je i onih težih, poput teške povrede ramena kada sam morao da se povučem s terena. To je, ipak, sastavni dio sporta, a povratkom rukometu poslije više od tri godine potvrdio sam da nikad ne treba odustajati. Prezadovoljan sam onim što sam napravio u karijeri, ne mogu da se žalim.
Posebno mjesto u srcu, kaže, zauzimaju nastupi za reprezentaciju.
– To su trenuci za sva vremena, nešto što ne mogu da zaboravim. Igrao sam za SR Jugoslaviju, Srbiju i Crnu Goru, a poslije referenduma za Crnu Goru. Tad mi je bilo i najljepše. Pamte se one kvalifikacije za Evropsko prvenstvo, pa nastup u Norveškoj 2008, to je bio naš vrhunac -poručuje Muratović.
Skroman je i ne voli da priča o tome, ali saigrači pamte i cijene – Alen Muratović je pomagao sunarodnicima da dođu u Španiju i izbore za mjesto pod suncem, u Kangasu im je bio saigrač, drug i otac.
– Roditelji su me vaspitali da budem normalan i skroman, od familije sve potiče. Zahvalan sam im na tome i slijedio sam njihov put – ako ne možeš da pomogneš, nemoj nikom ni da odmogneš. Nikada se nijesam bavio menadžerstvom, nijesam gledao interes, to bi bio grijeh. Drago mi je ako mogu nekome da pomognem, da ga ”poguram” da uspije. Uvijek sam se vodio time i tako vaspitavam svoju djecu – da ostanu prirodni, skromni i pošteni. Vjerujem da kako radiš, tako ti se i vraća – poruka je Muratovića.
Sa terenom je završio, ali rukometu se možda ipak vrati…
– Nikad ne pravim velike planove, živim iz dana u dan. Najvažnije je da smo zdravi, a sada najviše želim da odmorim. Rekao sam ljudima u Kangasu da uvijek mogu da računaju na mene. Ne vidim sebe kao trenera, ali bih u nekoj drugoj ulozi mogao da pomognem – zaključio je Alen Muratović.