Bivša nada brazilskog fudbala Kristijan Esmerio trebalo je da bude taj i njegova porodica bila je sigurna u to.
Imao je 15 godina i bio je visok, fudbaler sa laganim osmjehom pomalo neusklađenim sa vještinom koju je pokazivao. Već se pričalo o ugovorima, o kupovini kuće za njegove roditelje koji su svu svoju ušteđevinu uložili u san da njihov sin postane jedan od najboljih brazilskih fudbalera – novi Ronaldo, Ronaldinjo ili Nejmar.
Njegov otac je u februaru ophrvan tugom stajao okružen advokatima. Nekoliko dana ranije, Kristijan je stradao u požaru u jednom od najpoznatijih fudbalskih klubova u Južnoj Americi, Flamengu. On je bio jedan od desetorice fudbalera koji su izgorjeli.
Ovaj slučaj pružio je mali uvid u najveću i najvažniju proizvodnju u domenu međunarodne fudbalske industrije, ali i pokrenuo pitanja o brutalnom sistemu koji prežvaće nebrojeno mnogo brazilskih dečaka da bi jedan od njih postao zvezda.
Postojalo je još jedno pitanje: Koliko je Kristijan vrijedio?
Fudbalski svijet u Brazilu čini mnogo aktera, a svi su vođeni nadom da će se osloboditi siromaštva.
Tu su dječaci i njihove porodice. Tu su oni koji u njih investiraju, a tu su i timovi, mnogi od njih u tolikim finansijskim nevoljama da bi ih u životu održalo samo da prodaju svog najperspektivnijeg igrača. Profit koji se može steći mudrim, ali i ranim ulaganjima, u jednog igrača može prevazići desetine miliona dolara.
Za mnoge koji su u igri industrija je izmakla kontroli. Iz sistema nastalog da podstakne napredak najtalentovanijih igrača transformisala se u međunarodno tržište čija vrijednost na godišnjem nivou nadmašuje sedam milijardi dolara, prema podacima FIFA.
Talentovani mladi sportisti – mnogi među njima djeca – kupuju se i prodaju kao bilo koja druga sirovina. U Brazilu se oni najbolji nazivaju “draguljima”.
Niko ne zna tačno koliko je dečaka uključeno u fudbalski sistem u Brazilu. Procjenjuje se da ih je između 12 i 15 hiljada, ali je teško utvrditi tačan broj djece. Brazilski fudbalski savez se ne bavi igračima dok ne napune 16 godina i postanu profesionalci.
Flamengo se diči da je najpopularniji tim, sa bogatstvom na kojem mu zavide rivali širom Južne Amerike. Ali upravo to divljenje i moć omogućili su Flamengu da godinama izbjegava sankcije za način na koji se dječaci u klubu tretiraju.
Protiv Flamenga je 2015. godine pokrenut postupak zbog uslova u kojima dječaci treniraju. Tužioci su naveli da su uslovi “gori nego u domovima za delinkvente”.
Gradske vlasti u Riju su 2017. godine izdale naredbu da se ta ustanova zatvori, ali se to nikada nije desilo.
Flamengo je posljednjih nekoliko godina ulagao milione da unaprijedi svoju fudbalsku akademiju. Ali spavaonica u kojoj se u noći kada se dogodio požar, 8. februara, nalazilo 26 dječaka, bila je improvizovana prostorija sačinjena od šest čeličnih kontejnera spojenih u jednu kutiju. Nikada nije prošla nikakvu inspekciju.
U razgovoru sa preživjelima i policijom otkriveno je da je stradanju dječaka prethodilo neodgovorno ponašanje kluba koji se nije ni trudio da zaštiti dječake.
Jedan dječak koji je bio u Kristijanovoj sobi ispričao je da su se vrata zaglavila kada su pokušali da izađu. On je uspio da se provuče kroz škripavi prozorčić, ali Kristijan, sa svojih 190 centimetara, nije mogao.
Kada je Kristijanovo tijelo pronađeno, bilo je toliko spaljeno i uništeno da je jedini način da ga identifikuju bio stomatološki karton.
Iz kluba nijesu odgovorili na molbe za intervju. Predsjednik kluba Rodolfo Landim u februaru je, međutim, naveo da ne zna ništa o bilo kakvim nepravilnostima kada je nakon požara održao konferenciju za medije.
Serhio Ranhel, novinar koji prati fudbal već tri decenije, kaže da ga sistem treniranja dječaka u Brazilu podsjeća na rudnik zlata u Sera Peladi. Siromašni ljudi iz čitave zemlje sjatili su se u kop osamdesetih godina i prevrnuli svaki kamen u nadi da će pronaći onaj jedan grumen koji će im promijeniti život.
Fudbal je za mnoge porodice nedostižna stvar. Neki se sele stotinama ili hiljadama kilometara daleko da bi sinovi mogli da treniraju u programima koji će ih sortirati, provjeriti, a zatim, u najvećem broju slučajeva, odbaciti.
“Uzmeš jednog, okreneš ga, a ako ne valja baciš ga”, kaže Ranhel.
Manje od pet odsto dječaka koji se bave fudbalom u Brazilu uspiju kao profesionalci. Pristojnu platu imaće tek djelić njih. Istraživanje koje je 2016. godine objavio brazilski fudbalski savez pokazalo je da 82 odsto fudbalera u zemlji na mjesečnom nivou zarađuje manje od 265 dolara.
Koliko su god šanse male, ma kakve prepreke postojale, ima dovoljno fudbalskih storija u uspjehu da raspale nadu mladim dječacima.
Tu je Nejmar da Silva Santos Junior, toliko uspješan da je više internacionalni brend nego igrač. Tu su Rivaldo Vitor Borba Fereira, Kristijano Ronaldo i Romario de Susa Farija, trojica pobjednika na Svjetskom prvenstvu, svi ovjenčani nagradama za najbolje igrače u svoje vrijeme.
Kristijan je bio sve bliži svojoj verziji priče o fudbalskom uspjehu. Na dan kada je trebalo da napuni 16 godina, 5. marta, trebalo je da potpiše svoj prvi profesionalni ugovor u Flamengu. San je konačno postao dostižan.
Poginuo je četiri nedjelje prije rođendana.