Vijest da je u ponedjeljak preminuo legendarni Niki Lauda potresla je ne samo ljubitelje Formule 1, nego i sve ljude koji su upamtili Austrijanca po nekim drugim stvarima, po vječitoj borbi za život.
Zašto je osim borbe na stazama Formule 1 Niki morao da se bori i sa nedaćama koje su ga zadesile upravo vozeći svoj bolid? Njegova ljubav prem vožnji očigledno je bila jača od svega, pa čak i do čestih povreda koje je zarađivao upravljajući svojim bolidom.
Andreas Nikolaus Lauda, kojeg je ceo svet zvao Niki, život je počeo u bogatoj familiji iz bečke četvrti Peclajnsdorf. Njegovi nijesu željeli da mu finansiraju trke, čak je djed Hans Lauda, član Nadzornog odbora Prve austrijske banke, upropastio Nikijev sponzorski ugovor. Niki Lauda se preko životnog osiguranja zadužio sa dva miliona šilinga ne bi li ušao u Formulu 1. „Možda sam zato postao tako dobar u autu“, rekao je jednom za austrijski javni servis kroz smiješak.
Marč-Ford je bio njegov prvi tim – bankrotirao je. Lauda se priključio britanskom B.R.M. i vozio dalje, vozio tako dobro da mu je Enco Ferari ponudio ugovor, a to je bila velika stvar. Vozio je uz Kleja Ragaconija u ponosnom italijanskom timu žednom uspjeha i slave. „Scuderia Ferrari“ – o tome šta znači voziti crveni bolid štošta znaju i kasniji svjetski prvaci Mihael Šumaher i Sebastijan Fetel. Crni propeti konj na žutoj pozadini obavezuje. Ali u trenutku kada je došao Lauda godinama su bili bez titule.
Mlad, a tako samouvjeren i hladan na stazi, Bečlija je vratio samopouzdanje slavnom italijanskom timu. Da je spreman na sve pokazao je već 1973. kada je na jednoj trci Britanac Rodžer Vilijamson goreo u svom bolidu. Lauda ga je samo obišao i nastavio dalje. Na provokativna pitanja reportera je posle odgovorio: „Ja sam trkač, nijesam vatrogasac.“
Zajedno sa Lukom di Montecomolom i konstruktorom Maurom Forgijerijem je Lauda uzdizao Ferarido starih visina. Tim je dominirao sezonom 1975, a Lauda je bio prvak bez premca.
Ali brzo je došao 1. avgust 1976, trka na Nirburgringu. Vozi i harizmatični Džems Hant iz Velike Britanije. Prije početka je padala kiša. Lauda će u jednoj knjizi kasnije napisati da je vjerovatno krenuo u trku sa uništenim vješanjem kod zadnjeg desnog točka. U jednoj krivini se bolid zarotirao i udario u kameni zid, djelovi na sve strane, plamen je bio ogroman.
Iz rezervoara je iscurilo skoro 200 litara goriva, vatra je pekla. Samo su amaterski snimci zabilježili nesreću, zvanične kamere nijesu pokrivale tu krivinu. Lauda je pri nesreći izgubio kacigu – tadašnje kacige nijesu bile ni blizu današnjih, ali da kaciga odleti sa glave – sa tim niko nije računao.
Hitna pomoć ga je prebacila u bolnicu, odatle ga je helikopter odnio do Bundesverove vojne bolnice u Koblencu, zatim je smješten u bolnici u Ludvigshafenu. Opekotine, nadražena pluća. „Rizik u kakav smo tada ulazili – o tome je valjalo misliti. Bogu hvala pa danas više nije tako“, rekao je Lauda kasnije o opasnom trkačkom cirkusu sedamdesetih.
Bubrezi su mu skoro sasvim otkazali zbog nuspojava ljekova. Brat Florijan mu je 1997. donirao prvi, njegova kasnija supruga Birgit drugi bubreg. Bolest pluća ga je mučila. „Pluća su bila glavni problem, ali ljekari su sve uradili kako treba i vratio sam se“, rekao je Niki Lauda kasnije.
Kakav je to povratak bio! Samo 42 dana od strašne nesreće je Lauda ponovo sjedio u Ferarijevom kokpitu. Italijani su u međuvremenu angažovali rezervnog vozača, što je samo dodatno motivisalo Laudu. U Monci je završio kao četvrti. „Njegov povratak posle nesreće bilo je nešto najhrabrije što sam ikada vidio“, rekao je njegov takmac Džeki Stjuart.
A onda? Druga titula 1977. pa udaljavanje njega i Enca Ferarija, povlačenje 1979, osnivanje prve avio-kompanije Lauda Er. Zatim se 1982. vratio u Formulu 1 u bolidu Meklarena. Dvije godine kasnije ponovo postaje prvak i gura u sjenku veliku zvijezdu, kolegu iz tima Alana Prosta. Konačno je prestao 1985. nakon sezone kada je Prost bio bolji od njega.
Tog 26. maja 1991. je bio u toku let 004 Lauda Era iz Bankoka do Beča. Pri usponu lijevi motor Boinga 767 otkazuje poslušnost i mašina pada u Tajlandu. Poginule su 223 osobe. Kasnije se ispostavilo da je nesreću uzrokovao pogrešno konstruisani ventil.
Lauda je govorio da je taj dan za njega bio daleko gori od sopstvene nesreće na stazi Formule 1. Sa crvenim kačketom na glavi, od kojeg se rijetko odvajao, pojavio se na mjestu nesreće gdje je zatekao lokalce kako uzimaju stvari od vrednosti koje su pripadale pokojnicima. „To je bila scena koju nikada neću zaboraviti“, rekao je.
„Over all, Niki is a survivor“, kazao je jednom belgijski vozač Džeki Iks. Njegov sportski drug Lauda je u međuvremenu ponovo postao uspješan, bio je i cijenjeni komentator trka na RTL-u. Svoje iskustvo je upregao u Mercedesov tim koji je osvajao titule. „On je još tu, a već to je veliki uspjeh“, rekao je Iks.
Prošlog ljeta je popustilo zdravlje Nikija Laude. Ponovo transplantacija pluća. Teško se oporavljao od komplikovane operacije. U januaru ove godine ga je pokosio grip – opet je završio u bolnici. Na svoj sedamdeseti rođendan 22. februara poslao je audio-poruku preko javnog servisa ORF u kojoj se zahvalio svima. „Vratiću se opet i onda idemo svom snagom naprijed!“
Ta želja mu se nije ispunila. Lauda je preminuo 20. maja 2019. godine. Ostavio je suprugu i petoro djece.