Teško ćete naći igrača koji nije ponosan što igra za svoju zemlju. Samo, sa Averom Mabilom je stvar ponešto drugačija, za njega Australija znači više nego bazični patriotizam.
“Oziji” su mu dali šansu, nadu, nešto za šta kaže da mora da se oduži na svaki način, ne samo on na terenu, već i porodica koja je dobila priliku da krene iznova.
Mabil nije rođen u Adelajdu iako to smatra svojim domom. Od tog grada do izbjegličkog kampa u Kakumi u Sjevernoj Keniji ima oko 13000 kilomemetara. U tom kampu ugledao je svjetlost dana i živio prvih 10 godina. U jednoj sobi, sa majkom, bratom i sestrom. Porijeklom iz Južnog Sudana iz koga su morali da izbjegnu zbog krvavog građanskog rata živjeli su od hrane UN, jednog obroka dnevno.
Nije ga to spriječilo da po cio da igra fudbal, doduše bez lopte.
Njegov rođak mu je napravio neku vrstu fudbala, kombinacijom plastike, ili jednostavno od papira i djelova odjeće. Mabil kaže da su mu to bili najsrećniji trenuci u sumornom odrastanju u kampu.
Kada mu je bilo osam godina, njegova porodica je ušla u proces dobijanja vize za Australiju. U pitanju je humanitarna viza koja se teško dobija, ali sreća u svemu je što je ujak dobio par godina prije dozvolu za ulazak u Australiju. Uspio je da pobijedi birokratske prepreke, plati let iz Kenije i dovede ih na najmanji kontinent.
Ujak je poput Boga u porodici Mabil, ne samo da ih je doveo u obećanu zemlju već je odveo malog Avera u fudbalski klub, doduše tek kada je poslije par godina klinac naučio jezik. Nije bilo lako, napadnut je u prvim godinama odrastanja ispred kuće, poručeno mu je da se vrati u Keniju. Bilo je rasizma, ali nije se obazirao.
“Uvijek sam razmišljao da sam imao sreće, šta god mi se dogodi ne može gore od izbjegličkog kampa u kome sam odrastao. Na pameti mi je bilo i da predstavljam svu onu djecu koja nisu dobila šansu da odu i da postoji način da im pomognem”, objasnio je svoje odrastanje i nepovjerenje sa kojim se suočio.
Uspio je da se dokopa reprezentacije koja više nema velika imena poput Kjuela, Viduke, a Mabil neodoljivo stilom igre podsjeća na Saku iz Arsenala. Ušao je u igru protiv Francuske i tako zaokružio svoj put od izbjegličkog kampa do Mundijala.
Zanimljivo da je vrlo rano došao pod pasku skauta. I to zahvaljujući čuvenom sistemu Mitjitlanda ili sada Brentforda (vlasnik je isti, Metju Benam čovjek koji je zaradio bogatstvo na pokeru). Naime, svojevrsni “Manibol” koji ovi kliubovi preferiraju signalizirao je Mabila još kao klinca, zbog strašnih fizičkih karakteristika kao sjajnu investiciju. Sa dva kofera je stigao u Dansku, da, kako kaže, “postane čovjek”.
Sazrio je preko noći, ne zbog fudbala. Njegova sestra Bor koja je zajedno sa porodicom stigla iz izbjegličkog kampa je poginula u saobraćajnoj nesreći samo par sati nakon što je sa Australijom ispao u četvrtfinalu prvenstva Azije. Na tom šampionatu je igrao odlično za “Kengure” i postigao dva gola.
Sa sestrom je bio najbliži, u jednom razgovoru za medije rekao je da je izgubio najboljeg prijatelja.
Osnovao je fondaciju “Bosonogi i kopačke”, pomaže djecu u Kakumi, kupuje opremu za fudbal, često dolazi u Keniju, opremio je bolnicu za izbjeglice na sjeveru zemlje. Uz to, želi da u Kakumi izgradi fudbalsku akademiju, kako bi klincima dao nadu.
Ljetos se preselio u Kadiz, nije mu lako, i dalje se nije uklopio, ali svejedno, kada znamo kroz šta je sve prošao u životu, igranje fudbala izgleda kao najlakša stvar na svijetu za reprezentativca Australije.